Poslije glasanja nema kajanja

Na izborima u Crnoj Gori učestvovali su Amfilohije i Vučić. Neki mandići, medojevići, bečići ili abazovići su samo iznajmili svoja imena na izbornim listama

Piše: Damir Rastoder

Još se ne stišava bura oko tek završenih crnogorskih izbora, a naročito njihovih rezultata.

Bez obzira na sve analize, koje su manje-više navijačke, zavisno iz kojeg tabora dolaze, rezultati izbornog izjašnjavanja mogu biti iznenađenje samo za neupućene, a takvih je u Bosni i Hercegovini nažalost puno. Sva ta analitička trabunjanja prikrivaju, svjesno ili nesvjesno, jednu ključnu stvar, zapravo glavni razlog poraza do sada vladajućeg DPS. Pojednostavljeno rečeno, Đukanovića nije pobjedila nijedna politička stranka ili koalicija, on je izgubio izbore u nadmetanju sa NACIONALIZMOM.

Roba za kupca

Ovdašnji birači, koji se izjašnjavaju kao Srbi, još jednom su potvrdili snagu nacionalizma kao ideologije i da je to roba koja uvijek i najlakše nađe svog kupca. Konzumenata za tu vrstu proizvoda ima u izobilju i zato je i političari tako često nude. Ništa ne košta, a puno (politički) vrijedi.

Mala Crna Gora je za tako nešto bila itekako pogodno tlo, jer je već postojala zavidna kritična masa birača kojima je nacionalizam prirastao za srce, uz aktivnu ulogu SPC i Srbije u njegovom rasplamsavanju, do granica iz devedesetih godina. I zato je preciznije reći da su na izborima učestvovali Amfilohije i Vučić, nego neki mandići, medojevići, bečići ili abazovići. Oni su samo iznajmili svoja imena na izbornim listama, iz formalnih razloga, a jasno je kao dan da je Amfilohije stvarni nosilac pobjedničke izborne liste a Vučić njen glavni logističar koji je obezbjeđivao sve što treba, od novca do medijsko-tabloidne podrške, koja se ne pamti od uvođenja višestranačja na Balkanu.

Dakle, aktivno učešće crkve i direktno miješanje Beograda u izborni proces, utjecali su na porast etničkih antagonizama u Crnoj Gori, a već postojeća podjela crnogorskog društva dodatno je podebljana. Na taj način, izbori su se htjeli pretvoriti u neku vrstu popisa stanovništva, u kojoj se vjerska i nacionalna pripadnost izjednačavaju sa poželjnim političkim opredjeljenjem. Stratezi ovog paklenog projekta nisu bili sigurni da će samo srpski birači omogućiti pobjedu na izborima, pa su dodatno osiguranje tražili u nekoj crnogorskoj stranci, koja će uzeti suverenističke glasove i donijeti ih u miraz Amfilohiju. I našli su je u URA, odnosno njenim glavnim mentorima, biznismenu i bivšem političaru Žarku Rakčeviću i vlasnicima medijskog koncerna „Vijesti“. Dritan Abazović je potpuno beznačajna, da ne kažemo i smiješna politička figura, malih kapaciteta i velikog potencijala za štetu koju će napraviti Crnoj Gori, iza koje će se kriti oni koji su ga u ovo kolo uvukli.

Crnoj Gori zapravo se desilo ono što smo mogli vidijeti i u Srbiji 2012. godine, kada je Tomislav Nikolić, na opće iznenađenje, pobjedio Borisa Tadića. Tada su se ovdje, u Crnoj Gori, jednako čudili tom izbornom fenomenu. A dvije stvari su gotovo identične, a koje su itekako utjecale na izborni rezultat i tada u Srbiji i sada u Crnoj Gori.

Savez nacionalista i građana

Prva i najvažnija je svakako savez većinskih nacionalista i manjinskih građanista. Podsjetimo, Tadić je izgubio za manje od 2 odsto glasova od Nikolića, a nevažećih (tzv. „bijelih“) listića je bilo kao nikada ranije - skoro 4,5 posto!

U to vrijeme, od strane predstavnika građanske Srbije vodila se besomučna kampanja protiv Borisa Tadića, koja je rezultirala otvorenim pozivom biračima da preškrabaju glasački listić i tako ga učine nevažećim. Jedna od liderki te prljave kampanje Vesna Pešić, čak je i otvoreno govorila da je za Srbiju bolje da pobijedi Tomislav Nikolić nego Boris Tadić. Nikolić je danas penzioner, Tadić opozicionar bez snage, a Vesna Pešić irelevantni tviteraš. Na vlasti u Srbiji su praktično Šešeljevi radikali, na čelu sa Vučićem, kojima su razne građanske pešićke to omogućile.

U Crnoj Gori se dogodila identična stvar, s tim što je to ovdje još otvorenije, brutalnije i drastičnije. URA će poslužiti nacionalistima da dođu do brojke od 41 poslanika, koliko je potrebno za skupštinsku većinu i formiranje vlade. Sve do popisa stanovništva 2021. godine, držaće oni četiri poslanika te malene stranke i na glavi, ako je potrebno, jer je popis i važnija stvar od samih izbora, kako je otvoreno govorio Vučić.

Kada rezultati te etničke krvne slike budu poznati i kada broj Srba bude veći, a Crnogoraca manji nego danas, najjača stranka u tročlanoj koaliciji, Demokratski front, tražit će nove izbore. Abazović će biti nepotreban, a bez izborne baze može da se vrati tamo odakle je i došao - u nevladin sektor.

Sramotna šutnja EU i SAD

Druga sličnost ogleda se u ponašanju međunarodne zajednice, u oba slučaja.

Tadić je izgubio međunarodnu podršku kada je odbio da ukine paralelne strukture Srbije na sjeveru Kosova. Na konkretnu reakciju Zapada se nije dugo čekalo. Vučić i Nikolić su primani na važne međunarodne adrese, kao demokratska alternativa Tadićevom režimu. Stvar je kulminirala na dan predsjedničkih izbora, kada je već u popodnevnim satima, dok izbori još nisu ni završeni, stigla čestitka iz Brisela toj novoj alternativi za izborni uspjeh.

Tadić je izgubio, a Nikolić i Vučić, kao izborni pobjednici, dočekani su kao vjesnici promjena i kao dokaz da se i nacionalisti mogu politički transformirati i doživjeti neku vrstu katarze. Ispostavilo se da je Brisel više promašio u predviđanju čak i od Vesne Pešić.

U Crnoj Gori smo također na djelu imali svojevrsnu hipokriziju međunarodne zajednice.

Osam mjeseci bjesomučne kampanje Srbije i njenog brutalnog miješanja u izborni proces, nije izazvalo niti jednu jedinu reakciju, ni Brisela, ni SAD. Čak i nakon tijesnih izbornih rezultata, pojedine zapadne ambasade su prijateljski savjetovale stranke manjina da uđu u novu vladu. Vjerovatno da se ovdje radi o kombinaciji pragmatizma i uvjerenja da je korisno da dođe do promjena nakon dugogodišnje Đukanovićeve vladavine.

Današnjoj Evropi, nacionalisti raznih boja nisu neprihvatljivi, pa što bi im smetali oni iz malene Crne Gore. Još ako ponavljaju izjave o EU integracijama i NATO, pa o ljudskim i manjinskim pravima, eto najboljeg dokaza da je moguće nacionalistu preobraziti u internacionalistu.

Glupost ili nezainteresiranost

Teško je reći da li iza ovakvih očekivanja stoji naivnost, glupost ili nezainteresiranost. Možda od svega pomalo.

Sa ovakvom međunarodnom zajednicom, na Balkanu je isplativo biti nacionalista. Zato vam ne treba ni pamet, ni trud, ni posebne vještine. Osim vještine varanja birača i vlastitog naroda.

Današnja Evropa i Trumpova Amerika će vas tapšati po ramenu, jer po njima su jedino nacionalisti sposobni da održe kakvu - takvu stabilnost. I zato su oni poželjni partneri, makar bili i autokrate i diktatori. Pragmatizam prije svega. Ili, još tačnije je reći da u današnjem međunarodnom poretku vlada pravilo: „ko jači nek okači“.

Toga bi i u Crnoj Gori ali i u Bosni i Hercegovini konačno morali biti svjesni.