O Krajišniku je i Plavšić mislila sve najgore

19.09.2020. 10:25

„Uveliko se već priča o švercu, ali ja to odbijam, ne mogu da vjerujem da se to praktikuje uz blagoslov Radovana i Momčila i da i oni dijele dobit…“, napisala Plavšić.

O Krajišniku je i Plavšić mislila sve najgore - slika 1

Piše: Sead Omeragić

Momčilo Krajišnik, presuđen za ratne zločine u Tribunalu u Hagu, umro je u 75. godini nakon 15 dana borbe za život od zaraze koronavirusom.

Haška i stranačka kolegica Biljana Plavšić Krajišnika više puta ga je u memoarima nazvala „Obrvan“. O Karadžiću je napisala najgore stranice, a i Krajišnika je tretirala kao „sklonog kriminalu“.

„Uveliko se već priča o švercu, ali ja to odbijam, ne mogu da vjerujem da se to praktikuje uz blagoslov Radovana i Momčila i da i oni dijele dobit…“
„I dok se ja nadam da makar Radovan i Momčilo nisu upleteni u to, na moje pitanje Radovan odgovara: "Treba od nečega živjeti"… A šta je sa nesretnim narodom, i on mora da živi, ja ih pitam, a Radovan kaže svoju omiljenu uzrečicu: "Neka narod ide u pi..u materinu."

Brojne funkcije

U vrijeme kad je stvorena republika bosanskih Srba, Krajišnik je bio na nekoliko visokih funkcija u njenim institucijama. Od 24. oktobra do novembra 1995. bio je predsjednik Skupštine bosanskih Srba, zatim član Savjeta za nacionalnu bezbjednost. Od 12. maja do 17. decembra 1992. godine bio je aktivni član Predsjedništva republike bosanskih Srba. Od oktobra 1991. do decembra 1992. održane su 23 sjednice Skupštine kojima je predsjedavao Krajišnik, osim 15. sjednice održane 6. i 7. aprila 1992.

Razlozi masovnih smaknuća i etničkog čišćenja nalaze se u „Odluci o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ u šest tačaka. Prva tačka je „državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice“, druga je „koridor između Semberije i Krajine“, zbog kojeg su napravljeni stravični zločini u Prijedoru i Brčkom... Zatim je tu „uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država“. U tački pet je „podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo i uspostavljanje u svakom od delova efektivne državne vlasti“, te a kraju „izlaz Republike Srpske na more.“

Ova odluka od 12.maja 1992. godine ima potpis Krajišnika.

Nakon ubijanja i progona stotina hiljada ljudi, govoreći za Kanal S pred kartom BiH „Krajišnik je pokazivao prostore BiH koje su on i Karadžić izvojevali kao novi dom za Srbe“. Tada se opustio i razotkrio: „Bez obzira na to što je čežnja za etnički čistim srpskim Sarajevom ostala neispunjena, ovaj kontinuitet naše teritorije je u jednom komadu“, rekao je.

Poslijeratni izbori

Za člana Predsjedništva Krajišnik je izabran na prvim poslijeratnim izborima u BiH. Na dužnosti je bio od oktobra 1996. do oktobra 1998. godine.

Kada je došao na tu poziciju zatražio da se sjednice Predsjedništva BiH održavaju u Zemaljskom muzeju BiH. Bio je to pokušaj ismijavanja države, njegova poruka da je BiH neka vrsta muzeja a Predsjedništvo još jedan eksponat. Kad je Hoolbrooke zakazao upravo tamo prvi susret članova Predsjedništva, Krajišnik se predomislio i odbio dolaziti u Muzej, ali su ga Amerikanci natjerali da održi riječ. Visoka američko-njemačka delegacija sa Ričardom Holbrukom, Robertom Gelbardom i Gerdom Wagnerom došla 7. augusta 1996. u prelijepu zgradu Zemaljskog muzeja. Bili su oduševljeni hiljadugodišnjom historijom zemlje Bosne. Krajišnikov jadni pokušaj ismijavanja vlastite zemlje pretvorio se u oduševljenje američko-njemačkih diplomata. I nisu ga krili.

U julu 1995. Amerikanci su tražili da se Radovan Karadžić odstrani iz politike. Krajišnik je pristao na to jer su mu se otvarale mnoge mogućnosti, pa i da nasljedi sve Karadžićeve pozicije. Ipak su Krajišnik i Aleksa Buha odbijali to rješenje.

„Zašto ga ne pošaljete u njegovo rodno selo u Crnoj Gori, kod majke i brata krijumčara“? upitao je Holbrooke. Krajišnik je izgledao pogođen ovom opaskom o aktivnostima Karadžićevog brata. „Vjerovali smo da je Krajišnik dio istih krijumčarskih operacija... Pomislio sam na jedan raniji razgovor sa visokim srpskim zvaničnikom koji nam je ispričao da su se Karadžić i Krajišnik sprijateljili dok su bili u zatvoru, jedan zbog krivotovrenih čekova a drugi zbog krađe cementa sa javnih gradilišta“, zapisao je Holbrooke.

Zatvorsko prijateljstvo

Naravno da su Krajišnik i Karadžić ležali u zatvoru zbog pljačke, ali ih je neka moćna ruka izvukla na slobodu, a onda zaustavila proces i oslobodila krivice .

Milošević je u Deytonu prvo potpisao Sporazum za Sarajevo u okviru opšteg sporazuma, a onda se izdvojio u jednu prostoriju i informisao srpsku delegaciju o tome. Kad su Krajišnik i Nikola Koljević vidjeli šta je potpisano bacili su se na pod, valjali se i vrištali. Milošević ih je sa gađenjem gledao i onda napustio prostoriju zalupivši vratima.

Amerikanci su već 1996. saznali da Krajišnik pravi rezervnu vojnu policiju i naoružava je i zbog toga su ga upozorili da patzi šta radi. Kada je napustio Predsjedništvo, kupio je neku zemlju u Srbiji i tamo boravio. Samo je povremeno dolazio je u BiH.

U februaru 2000. godine Haški tribunal (ICTY) je protiv Krajišnika podigao tajnu optužnicu. Ni dva mjeseca kasnije ta će se optužnica aktivirati u Hagu.

Kad se počelo govoriti da Francuzi nisu zainteresovani za lidera sa Pala, Amerikanci su ih upozorili: „Ukoliko vi ne budete djelovali, mi ćemo obaviti taj posao“, napisao je Julijan Borger u svojoj knjizi „Krvnikov trag“.

Poruka na kamenu

„Krajem marta 2000. godine neko je bacio kamen na francuski vojni džip „Peugeot“ dok je patrolirao na Palama. Zastavši da pogleda, jedan francuski vojnik je vidio da je oko kamena bio smotan komad papira s porukom na engleskom: „Momčilo Krajišnik, će 48 sati provesti u kući svojih roditelja na Palama“. U noći, 2. na 3. april 2000. čuveni specijalci 13. padobranske regimente su krenuli u tri sata ujutro. Za par sekundi francuski komandosi su bili iznad kreveta bunovnog Krajišnika... “ U pidžami je doveden do obližnjeg helikoptera koji se spustio na Sarajevski aerodrom.

Tokom njegovog kratkog boravka u pritvoru jedan francuski oficir SFOR-a posjetio je Krajišnika i upitao ga: „Da li vam je gospodin Izetbegović, tokom vašeg predsjednikovanja dao jedan dokument i rekao vam da ga potpišete?“ „Da“, rekao je Krajišnik. Dokument je ostao u njegovom predsjedničkom kabinetu, u ladici. Francuzi su vjerovali da je Krajišnik potpisao taj papir. situacije. Dok su bili zajedno u Predsjedništvu Izetbegović ga je mjesecima upozoravao da potpiše taj dokument. Krajišnik bi se redovno nasmiješio i zasigurno mislio da je to neka Alijina smicalica, čim toliko insistira. Kada je oficir pregledao dokument samo je prevrnuo očima nevjerici. Potpisima Izetbegovića i Zubaka nedostajao je Krajišnikov. Radilo se o dokumentu koji je garantirao imunitet članovima Predsjedništva BiH i ne samo za vrijeme dužnosti.

NATO-ov avion za Hag je bio spreman. Zbunjeni francuski oficir je rekao Krajišniku za njegovu grešku. U kratkom vremenu prije polijetanja kažu da je Krajišnik lupao glavom u zid i spominjao Izetbegovića u negativnom kontekstu.

Nakon svega 2006. osuđen je na 27 godinu zatvora za genocid i zločine protiv čovječnosti. U drugostepenom postupku 2009. oslobođen je od tačke za genocid i kazna mu je smanjena na 20 godina. Nakon dvije trećine kazne 2013. se vratio u BiH. Nije prošlo mnogo a već je davao intervjue sa političkom pozadinom i komentarima o njegovoj presudi u Tribunalu. Te intervjue gotovo isključivo je davao federalnim medjima pa ni Tribunal nije želio reagirati sa nekom vrstom posljedica po njega.

Podijelite:

Facebook X / Twitter