Ima ta neka njegova izjava iz lista Politika u kojoj stoji da mu "Srbija ostaje u srcu".
Piše: Sead Numanović
Antonio Zanardi Landi kandidat je za visokog predstavnika.
Italija ga je zvanično nominirala.
Sada predstoji period "peglanja" te odluke i usaglašavanja koncepta.
Iako je italijanski kandidat, to je iznuđeno.
Kada se prvi put pojavilo njegovo ime u opticaju, napisao sam da će i biti.
Jer, Italija ne želi dodatne svađe s administracijom Donalda Trumpa.
Tako da je Zanardi Landi - iznuđeni italijanski kandidat. U stvarnosti, on je američki (i ruski!) izbor.
Hajde da vidimo koja će procedura u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija biti korištena.
Ako to tijelo bude samo informirano o odluci Upravnog odbora Vijeća za provođenje mira (SB PIC), onda je sačuvano ono par mrva dostojanstva Ureda visokog predstavnika, ali i Evrope.
Ako Vijeće sigurnosti - ovako ili onako - "primi k znanju", i to bi mogla biti evropska "pobjeda".
Sve ostalo je mani ili veći poraz.
Ko je Zanardi Landi, već se zna.
Ima ta neka njegova izjava iz lista Politika u kojoj stoji da mu "Srbija ostaje u srcu".
Proteklih dana bilo je diplomata koji su mi objašnjavali da je to 'uobičajena fraza koju svaki da kad odlazi'.
Kao, to ne znači ništa.
Jednom koji mi je to uporno nametao morao sam reći.
"A šta da je rekao da mu je Iran ostao u srcu"?
Namrštio se.
Pošto je prethodno bio uporan, nastavio sam:
"To je država koju ste vi bombardirali 1999. godine.
A mi smo protiv nje ratovali od 1992.
I taj rat nije završen!".
I sada bi Italijan trebao doći u nezavršeni rat.
Svako zlo za neko dobro, kaže narodna poslovica.
A ja nikako da vidim dobro, nakon svih ovih zala.
Carl Bildt i Wolfgang Petritsch predlažu da se OHR ugasi i sve prepusti Evropskoj uniji.
Michael Murphy upozorava da bi to moglo biti rizično i sugerira novu strategiju međunarodne zajednice.
Ali, šta je to "međunarodna zajednica".
Pogotovo šta ta sintagma danas znači u BiH?
Do Paddyja Ashdowna to je bio jedan koncept.
On sam uvijek je isticao da je barem dvije trećine svog mandata u BiH proveo u držanju te 'međunarodne zajednice'
Christian Schwarz Schilling to nije radio.
On je došao s mandatom da 'domaćim vlastima' prepusti sve više odgovornosti i obaveza.
CSS je iskreno želio ugasiti OHR.
I bio je ubijeđen da je to najbolje za Bosnu i Hercegovinu.
A Christian Schwarz Schilling bio je istinski, iskreni, ubijeđeni... prijatelj Bosne i Hercegovine.
Kako je završio taj period njegovog mandata, zna se.
Sada Antonio Zanardi Landi dolazi sa sličnim konceptom, u neuporedivo gorim okolnostima.
Njegovi su stvarni (i jedini!) šefovi Amerikanci.
A to je ova administracija Donalda Trumpa.
Ovdje sam već ranije napisao da će novi visoki predstavnik biti Srbin.
Nije to (nužno) Zanardi Landijev izbor.
Ali to jeste rezultat.
On, kao ni bilo ko drugi na njegovom mjestu, neće sebi dopustiti situaciju u kojoj se našao Christian Schmidt!
A Schmidt je došao pod teretom brutalnih ruskih osporavanja. Sve češće su mu se u tome pridruživali Kinezi.
A onda su ga na ostavku brutalno natjerali Amerikanci.
Ko nije čitao Orwelovu 1984., ne mora se ni truditi. Samo neka pogleda Schmidtovu sudbinu.
Jer, ona je baš ono što je 1984.! Savezi se prave i razvaljuju na dnevnoj bazi.
Ko bi doli, sad je gori
A ko gori, doli pade, stih je iz Smrti Smail-age Čengića.
Zanardi Landi sada dolazi u ovu situaciju. Gdje se savezi prave i razvaljuju ad hoc.
Svijet se tumba sve više, sve brže i sve opasnije.
I to se odražava i na međunarodnu zajednicu u BiH.
Taj konglomerat nikada nije bio koherentan.
Sada je u rašomonu.
A šta je nama činiti?
Šta da radi naše vodstvo, u situaciji kada je Milorad Dodik dobacio i do toga da se efektivno pita o novom visokom predstavniku?
Je li vrijeme za reset?!
Je li vrijeme za samo-suočenje?!
Je li vrijeme za ostavke, prepuštanje mjesta drugima?
Je li vrijeme za veliki razgovor?
Novi bošnjački sabor?
Je li...
Sva vremena i sve prilike smo propustili!
Jednom mi je jedan visoki predstavnik, najprijateljskije što može, rekao:
"Vi Bošnjaci niste imali pet minuta slave. Imali ste 15! I sve ste propustili"!
Ne znam jesmo li baš sve.
Ali da je vrijeme za "ručnu", jašta je!
Ako se nismo htjeli petljati u izbor visokog predstavnika (a ne znam što ne bi!), ako nismo imali nikakav ni preduslov za Južnu plinsku interkonekciju, ako... je li vrijeme sada?!
Ili je kasno? Prekasno?! Opet smo propustili sve prilike i šanse.
Mladi prijatelj Adnan Ćerimagić u nedavnoj kolumni s javnošću je podijelio impresije sa brojnih sastanaka koje je imao s obje strane Atlantika.
"U jednom trenutku upitao sam: a šta je sa Sarajevom?
U prostoriji je nastala tišina.
A onda je stigao odgovor.
"Koga je briga za Sarajevo?"
"Političari iz Sarajeva mjesecima su jedni druge napadali žešće nego što su se suprotstavljali vanjskim pritiscima", napisao je Adnan.
I sad ja računam na Sarajevo?!
Suludo?
A šta mi drugo preostaje?
U evropskim se krugovima već dugo raspravlja šta sa OHR-om.
Carl Bildt i Wolfgan Petritsch predlažu njegovo ukidanje.
Slažem se!
Za ukidanje OHR-a sam se zalagao još u prvim godinama mandata Valentina Inzka.
Ne zato što je on bio loš.
Kakva je (bila) ta famozna "međunarodna zajednica" u BiH, on je bio vrhunski!
Ali sam.
Jednom je bio neki sastanak u OHR-u, neko njihovo savjetovanje. I mene je pozvalo da iznesem svoje viđenje Ureda visokog predstavnika.
"Inzko, podnesi ostavku. Ne brukaj ni sebe ni ovaj ured. Spasi šta se spasiti dade", odmah sam rekao.
Više me nikad pozvali nisu.
Ali je Valentin nastavio i tada i godinama poslije komunikaciju samnom.
Njegov ostanak i ostanak OHR-a, po njegovom dubokom uvjerenju, bilo je najmanje loše po BiH.
I radio je u skladu s tim ubjeđenjem.
I radi i sada.
Ali, on je jedan. Nije jedini!
Ali je takvih sve manje.
I sve se manje pitaju.
A ja mislim da nema domaćih aktera koji bi tako pojeftinili bošnjački glas, a uvišestručili hrvatski, kako je to Schmidt uradio. I to usred izborne noći! pa još suspendira ustav na 24 sata. To ni onom sjevernokorejskom diktatoru ne bi naum palo!
Dobro, bilo je i nekih odluka koje nisu loše. Ali ništa nije ni blizu ovoj!
Ne postoji u Sarajevu niko ko bi se usudio na ovakve vratolomije.
Ima ih, naravno, ali su svjesni šta bi to značilo.
Da su mogli, Trojkaši bi Draganu Čoviću dali izborni zakon pisan njegovom rukom. Pa taman da je i na ćirilici, Draganovom omiljenom pismu. I ne sumnjajte da su htjeli. Ali ne smiju još uvijek.
Dugo, baš dugo, pratim OHR.
I znam masu primjera kada su odluke bile dogovorene među domaćim akterima, a onda ih visoki predstavnik nametao.
Ko kaže da i ovaj Italijan neće tako raditi?
E sad, dakle, raspravlja se šta dalje s OHR-om. A mi mulci!
Dali smo pristanak na Čovićev zakon o Južnoj plinskoj interkonekciji.
A nismo zatražili ni donošenje ili nametanje regulacionog plana za grad Mostar, BAREM!
Ma ni na kraj pameti nam nije bilo!
Sada, kažu mi, ova američka firma koja će "graditi" tu famoznu južnu plinsku interkonekciju, oblijeće po državi i traži saglasnosti da pod koncesiju dobiju i aerodrome - Sarajevo, Mostar i Banja Luka.
Dat ćemo im i to?
Stava sam da aerodromi trebaju pod koncesiju.
U skladu s evropskim pravilima.
Ko god da dođe na čelo Sarajevskog aerodroma, neće biti ovaj NiP-ov aparatćik! Tješim se da ga čak ni AAFS ne bi uzeo!
I smijem se kladiti i u svoj život da se niko živ od svih ovih silnih "političkih aktera" u Sarajevu, nije ni usudio pomisliti da koncesije za aerodrome uslovi.
I, da odem korak dalje, moj lični i javni izazov Denisu Bećiroviću da barem napiše otvoreno pismo i uslovi davanje federalnih aerodroma. Ali onakvo "otvoreno pismo", kakva je nekada štancao. Dok je 'luftiguzao' kao dokoni zastupnik i delegat!
E sad, ima sada i ta opcija da EU preuzme mandat OHR-a. Bez Bonskih ovlasti.
Meni to izgleda neki "logični kraj".
Fundament OHR-a odavno ne postoji.
Taj svjetski poredak koji ga je iznjedrio, nestao je.
Ako se već ne pravi neki novi koncept, a vjerujem da se pravi, pojavit će se prije ili kasnije.
Da ne bude da samo mudrujem, evo šta bi bio moj zahtjev Briselu:
Vi hoćete gašenje OHR-a. To su velike promjene. To zadire u Dejton, jer je OHR sastavni dio Dejtona. Anex 10. Bez nas se to ne može mijenjati.
A i mi bi smo da OHR nestane. Ja bih!
Ali, nisam sklon tome da EU sve to preuzme.
Naredni mjesec će biti pune 33 godine od Samita u Solunu kada je i nama obećano članstvo u EU.
I to sam pratio detaljno.
Sada smo dalje od ulaska u EU nego prije te 33 godine!
EU može preuzeti poluge OHR-a. Mi smo upućeni na EU, iako nas neće, ne mogu nas zaobići. Osuđeni smo jedni na druge.
Naša ekonomija pogotovo.
Ovakva EU ne može ni o sebi brinuti.
Nas bi - ovakvi kakvi jesu - urnisali!
Zato, OHR se ne može utopiti u instituciju u kojoj se i odluka o tome da se sat više ne mora pomjerati na početku toplog i hladnog perioda kontinenta mora donijeti konsenzusom. A odluka čak i štetna po zdravlje ljudi! Ali, konsenzusa nema!
Pa ako se Evropa o tome ne može dogovoriti, kako će o krupnijim stvarima?!
Baška što su toliko puta i pokazali da ne mogu riješiti ni jedan ozbiljni problem.
A, ponavljam, Evropa smo i mi! I želimo u tu EU. Nismo se prijavili ni za članstvo u SAD, Turska ni u ludilu nas ne bi primila, Rusiji smo savršeni ovakvi kakvi jesmo...
Da ne elaboriram dalje (mogu mi se naljutiti diplomatski izvori jer sam opet "pretjerao"), za samu EU je taj konsenzus problem. I moraju ga riješiti kako znaju i umiju. I gotova rješenja imaju. Samo da odaberu model!
Onda smo na redu mi.
Ne samo Bosna i Hercegovina.
Jedna od gorkih lekcija velikog proširenja EU pred kraj prve decenije ovog vijeka je i da je vladavina zakona krhka a državna služba rudimentarna!
Da ne idemo dalje u objašnjavanju, pogledajmo Hrvatsku.
Ne vjerujem da ima u Evropi vlada sa više ministara u zatvoru!
I takva vlada sad ima pravo da odlučuje može li neka nova članica ući u EU ili ne?!
Pa cirklus!
Dok EU popravlja Mađarsku, Hrvatsku, sprema se za klinč s Bugarskom i Rumunijom, a Slovenija Janeza Janše priprema nove smicalice... mislim da vrijedi barem razmisljati o sljedećem:
Za sve zemlje koje žele u EU uvesti obavezu da Briselu prepuste sve poluge instrumenta vladavine zakona - od tužilaštava do obavještajnih službi. Sve! Osim Turske. EU tu treba pragmatičan pristup i sveobuhvatan dogovor. Bez Turske, EU je šupljina!
I ostavimo sada Tursku i EU, po strani. Mada je tema fenomenalna!
Svi, dakle, koji žele u EU, predaju svoj suverenitet u segmentu vladavine zakona Briselu.
Ima i institucija u Briselu koje se time već bave. Taj neki Eurojust, na primjer.
I, da budem potpuno iskren, na ovu ideju naveo me Inzko.
Nekada davno smo pričali i on kaže da ga opsjedaju tužioci iz Njemačke i Austrije. Kaže, oni tek otišli u penziju, u naponu profesionalne snage. A po sili zakona moraju u penziju.
I ja kontam - eto! Penzionirani njemački tužilac sjedi kući, žena mu zvoca, djeca ga spopadaju da čuva unuke...
S tom penzijom bi bilo gdje van EU živio super. A radio svoj posao.
I to mi već imamo po svim državama - kandidatima, a i onima koje to žele. Ovdje - ondje, sjedi neki nizozemski tužilac i prati šta rade domaće institucije. Sve manje se smije, sve bolje razumije. I redovno izvještava i redovno to što piše ima sve više efekta.
Dakle, preuzmite vladavinu zakona u svim državama koje hoće u EU. Na period od najkraće 5, a najduže 15 godina. Vi ih plaćajte. Vi imenujte i smjenjujte. Vama odgovaraju...
A pošto su poglavlja 23 i 24 početak i kraj proširenja, eto načina kako ćemo to fino završiti. I EU sita i nove članice na broju. I "upeglane".
Imate neku bolju ideju?!
SUPER!
Sve je bolje od ovog našeg stanja u kojem, da prostite, 'ne bi mi, ali gaće same spadaju'..
