ZDK odobrio 2,38 miliona KM podrške registrovanim farmama goveda
Početna/Politika/Analiza
Analiza

Nagorno-Karabah, kuda i kamo?

Vrlo je izvjesno da će Putin sačekati da vojska Azerbejdžana osvoji regije kojim osigurava povratak u Fuzuli, Džebrail, Hodžavend, da stigne do Lačina i spoji tu teritoriju s Nahčivanom, što čini oko 30 posto sadašnje teritorije Nagorno-Karabaha, nakon čega će nastojati stacionirati mirovne trupe na granici razdvajanja.

Piše: Saud Fejzić

Nastavak sukoba dan nakon pregovora ministara vanjskih poslova Armenije i Azerbejdžana u Vašingtonu o prekidu sukoba oko Nagorno-Karabaha još jednom je svjetsku javnost podsjetio na kompliciranost tog spora između Erivana i Bakua, koji traje bezmalo stotinu godina.

Regija Nagorno-Karabaha je tri godine nakon stupanja Azerbejdžana u članstvo SSSR i samo godinu dana od formiranja Transkavkaske Sovjetske Socijalističke Federativne Republike koju su činile Azerbejdžan SSR, Gruzija SSR i Armenija SSR, 1923. godine, dobio status autonomne oblasti u sklopu Azerbejdžanske Sovjetske Socijalističke Republike.

Armenija tu odluku o statusu regije s osamdesetpostotnim armenskim stanovništvom nikada nije prihvatila, što će u konačnici biti kobno i za sam SSSR, jer je Armenija, koristeći slabljenje Sovjetskog Saveza, 1988. godine krenula u zaokruživanje armenskog teritorija kroz okupaciju Nagorno-Karabaha.

Vojno potpomognuta od strane Rusije uspijeva uspostaviti kontrolu nad Nagorno-Karabahom i azerbejdžanskim rejonima između te regije i Amernije, odsijecajući tako i dio azerbejdžanske teritorije Nahčivan od Azerbejdžana.

Na okupiranoj teritoriji je 1991. proglašena Republika Nagorno-Karabah. Činjenica da je tu tvorevinu priznala samo Armenija tamošnjim vlastima nije predstavljala problem, jer de fakto funkcionira tek kao regija sa širim ovlastima u okviru armenskog administrativnog aparata.

S obzirom da je Organizacija ujedinjenih nacija Nagorno-Karabah priznala kao neodvojivi dio Republike Azerbejdžan, problem oko te regije je prijetio prerastanjem u dugoročni destabilizirajući faktor na prostoru Kavkaza i šire pa je OSCE u martu 1992. formirao Minsk Grupu za rješavanje nesuglasica između Erivana i Armenije.

Grupom zajedno predsjedavaju Francuska, Rusija i Sjedinjene Američke Države, a njen zadatak je bio postizanje trajnog rješenja problema putem pregovora. U okviru ove grupe se i odvijaju pregovori šefova diplomatija Armenije i Azerbejdžana u Moskvi i Vašingtonu, a za očekivati je da će sličan susret biti upriličen i u Parizu.

Činjenica da Minsk Grupa u protekle skoro tri decenije nije uspjela iznaći rješenje za status quo na Nagorno-Karabahu, međutim, analitičare navodi na pretpostavku da ni aktualni pregovori neće predstavljati ništa drugo doli kupovine vremena od strane direktno sukobljenih strana.

Vrlo je važno napomenuti da je situacija na Nagorno-Karabahu u protekle tri decenije eskalirala u više navrata i da su sukobi trajali po nekoliko dana, te da je svaki put daljnja eskalacija zaustavljana direktnom intervencijom Rusije koja taj region i danas smatra dijelom tradicionalne zone svoga uticaja; uticaja koji datira još iz doba Carske Rusije.

Pitanje je, međutim, zašto ovaj put ruske intervencije ne iznjedravaju željeni rezultat?

Odgovor na ovo pitanje možemo potražiti u odnosu nekoliko regionalnih sila i globalno uticajnih zemalja prema regionu Kavkaza.

Rusija

Najstabilniji saveznik Rusije na ovom području je Armenija čija privreda se skoro u potpunosti nalazi pod kontrolom Moskve. Zahvaljujući upravo tom savezništvu s Rusijom i činjenici da se Rusija obavezala da u zamjenu za postavljanje vojne baze u Armeniji štiti armensku teritoriju od vanjskih napada Armenija je proteklih trideset godina mogla kontrolirati Nagorno-Karabah i izbjeći direktan napad azerbejdžanske vojske.

Međutim, promjene na armenskoj političkoj sceni u proteklih nekoliko godina su dovele do jačanja prozapadnih težnji na čijem valu je na vlast i došao aktualni premijer Nikol Pašinijan.

Sa druge strane, Azerbejdžan je, zahvaljujući energentima i energetskom povezivanju s Turskom preko Tbilisija, u protekloj deceniji ostvario ogroman ekonomski razvoj koji je omogućio i kvalitetan vojni napredak.

Kada su sukobi krenuli u septembarsko nedeljno jutro u regiji Tovuz kojom prolaze svi bitniji cjevovodi kojim se energenti iz Bakua, preko Tbilisija, transportiraju u Džejhan i Erzurum u Turskoj i Supsu u Gruziji, Rusija je zaustavila reakciju Organizacija Ugovora o zajedničkoj sigurnosti koju čini zajedno s Kazahstanom, Tadžikistanom, Kirgizistanom, Bjelorusijom i Armenijom i aktiviranje mehanizma prema kojem se agresija na neku od članica te organizacije smatra atakom na sve članice.

Putin je odlučio mudro čekati da mu se, najprije Pašinijan, a potom i azerbejdžanski predsjednik Alijev, koji se u intervjuu za japanske medije žali da ga Putin nije pozvao u posjetu Moskvi od početka sukoba, obrate za pomoć i priznaju presudnu ulogu Rusije na Kavkazu. Pa ipak, nepoštivanje dva prekida vatre dogovorena posredstvom službene Moskve mogu biti tumačena kao nepoštivanje ruske moći, a to Putin – barem kada su bivšesovjetske republike u pitanju – ne prašta. Mora se znati da je  bitan adut u rukama Rusije taj što ona diktira pravila raspodjele energenata iz Kaspijskog bazena, iz kojih Azerbejdžan crpi većinu svojih energenata .

Turska

Predsjednik Alijev već danima poziva na davanje statusa kopresjedavajućeg Grupom Minsk Republici Turskoj, naglašavajući da službena Ankara ima prirodno pravo da aktivno sudjeluje u odlučivanju o Nagorno-Karabahu. Njegovi pozivi se mogu tumačiti i kao jasan zaokret službenog Bakua u vanjskoj politici i okretanje Turskoj. Ankara tu situaciju, međutim, koristi kako bi dodatno pritisnula Armeniju, ali i Rusiju s namjerom da isposluje bolji položaj u sigurnosnom pojasu na turskoj granici sa Sirijom gdje joj upravo Rusija zadaje ogromne probleme i onemogućava realizaciju zacrtanih ciljeva oličenih u preuzimanju potpune uprave nad dobrim dijelom pograničnih sirijskih teritorija koje nastanjuju Kurdi, a na kojim Turska želi graditi nove gradove u kojim bi nastanila dva miliona sirijskih izbjeglica, odnosno etničkih Arapa, i tako promijeniti demografsku sliku područja i uspostaviti tampon zonu između sirijskih i turskih Kurda u kojima vidi prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti.

Naravno da postoje i drugi turski interesi u Azerbejdžanu, a samo jedan od njih bi mogla biti prodaja vojne tehnologije. Nije slučajno da službeni Baku hvali učinkovitost vojnih dronova tipa Bajraktar koje proizvodi kompanija u vlasništvu porodice zeta turskog predsjednika Erdogana.

Bitno je napomenuti  da je u prvih 8 mjeseci ove godine, Azerbejdžan u Tursku izvezao 7,2 milijarde kubnih metara zemnog plina, a sav izvoz tih energenata išao je preko regije Toval u kojoj je i počeo sukob u Nagorno-Karabahu..

Iran

Službeni Teheran će, kao i svaki put do sada, balansirati u pružanju podrške i Armeniji i Azerbejdžanu s ciljem očuvanja strateške saradnje s Rusijom i izbjegavanja kritika koje bi zbog nepružanja podrške Azerbejdžanu mogle stići iz islamskog svijeta i turkofonskih država, ali i onemogućavanja azerbejdžanske vojske da  izdejstvuje veliku vojnu pobjedu koja bi među etničkim Azerima koji čine 17 posto stanovništva Islamske Republike Iran,  mogla potaknuti dodatno snaženje nacionalnih osjećanja i težnji za prisajedinjenje s braćom u Republici Azerbejdžan.

Francuska

Veoma organizirana i vrlo uticajna armenska dijaspora je najbrojnija i najuticajnija u Francuskoj te se u okviru te analize može promatrati i odnedavno radikaliziranje stavova francuskog predsjednika Emmanuela Macrona prema Republici Turskoj i muslimanima uopće.

Francuska će koristiti svoju ulogu kopredsjedavajućeg Minsk Grupe da svjetsku javnost potakne na osudu turskog uplitanja u sukobe oko Nagorno-Karabaha, ali činjenica da tradicionalno nema veći uticaj na Kavkaz pokazuje da neće bitno uticati na odlučivanje o sukobima.

Kraj sukoba oko Nagorno-Karabah – kada i kako?

Republike Azerbejdžan i Turska će, nesumnjivo, nastojati da sukob riješe vojnim putem, dok će Iran nastaviti  da balansira i čuva uticaj među uticajnom šiitskom zajednicom u Azerbejdžanu čije političke vođe se u velikom broju nalaze po zatvorima.

S obzirom da se sve spomenute sile bore za jačanje uticaja u bogatoj regiji Kavkaza, a da je Rusija jedina koja bi u svemu tome mogla pretrpjeti gubitke, može se očekivati da će Putin i ovaj put krenuti u rješavanje problema vojnim putem kako je riješio i probleme na Krimu, Abhaziji i Južnoj Osetiji.

Vrlo je izvjesno da će Putin sačekati  da vojska Azerbejdžana osvoji regije kojim osigurava povratak u Fuzuli, Džebrail, Hodžavend devedesetih godina prognanih Azera, da stigne do Lačina i spoji tu teritoriju s Nahčivanom, što čini oko 30 posto sadašnje teritorije Nagorno-Karabaha, nakon čega će nastojati  stacionirati mirovne trupe na granici razdvajanja. Drugi korak će biti usmjeren prema političkom pritisku na Baku, a to će tek biti komplicirana priča.

  

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.