Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović
„Pustite Kinu da spava, jer kada se probudi
cijeli svijet će se tresti.“
Ovu, sad već, antologijsku rečenicu je, davne 1817.
godine, navodno izrekao Napoleon Bonaparta.
Iako postoji razilaženje o tome da li se ona zaista može pripisati slavnom
francuskom državniku i generalu, ipak se ne može osporiti njena pronicljivost.
Kina se zaista probudila i zatresla je cijeli svijet. Međutim, Kina se nije
odjednom probudila. To je fenomen koji se može pratiti decenijama unazad. Ekonomski
rast Kine je decenijama više nego očigledan. Ako pogledamo malo unazad vidjet
ćemo da je 1980. godine kineski GDP bio manje od 300 milijardi dolara, u 2015.
GDP je narastao na 11 triliona dolara, dok je u 2019. godini iznosio fantastičnih
14.3 triliona dolara. Ekonomski analatičari ističu da je, za svake dvije godine,
počev od 2008., rast kineskog GDP pokazivao vrijednosti koje su približno
vrijednosti cijele ekonomije Indije. Primjera radi, kineski GDP u 2017. godini
je bio 12.3 triliona dolara, dok je već u 2019. godini iznosio 14.3 triliona
dolara. U međuvremu, indijski GDP u 2017. godini je iznosio 2.6 triliona
dolara, a u 2019. godini iznosio je 2.8 triliona dolara.
Dakle,
Kina svake dvije godine bilježi ekonomski rast približan veličini cjelokupne ekonomije susjedne
Indije. Ekonomski rast Kine je, u posljednje tri decenije, najvažniji trend u
svijetu.
Koji su to pokazatelji ekonomskog rasta Kine,
kako je Kina, usprkos svim izazovima, uspjela da osigura kontinuiran ekonomski
rast, samo su neka od pitanja kojima ćemo se baviti u ovom tekstu. Također,
pokušati ćemo da odgonetnemo kakve je realne posljedice moguće očekivati u
kontekstu globalnih odnosa moći. Naročito da li je i koliko realno kalkulisati
sa vojnim sukobima između SAD i Kine.
Geostrateški položaj Kine sugeriše da ona liči na
jedno sui generis ostrvo. U ovom slučaju, ne radi se o klasičnom ostrvu okruženom
vodom, nego o ostrvu, sa jedne strane okruženom vodom, a sa druge strane,
neprohodnim terenom i etničkim regijama: Tibet, Xinjiang, Mongolia i Manchuria.
Kina posjeduje značajne potencijale za poljoprivredu i u nekih analizama
opisuje se kao zemlja kiše i rijeka, zemlja poljoprivrede, nomada, i trgovine.
Međutim, ono što karakterizira Kinu danas jeste svakako značajan ljudski potencijal
koji posjeduje. Iz njega izvedeni (kvalitetan) ljudski kapital je možda
najvažniji resurs u ekonomiji zasnovanoj na znanju. Xi Jinping danas, direktno,
ne upravlja „samo“ Kinom, istovremeno, on upravlja skoro jednom petinom
svjetske populacije. Međutim, ovo samo po sebi ne donosi prevagu. Kina je
stoljećima mnogoljudna zemlja. Nekih stotinjak godina ranije kineski radnici
nisu bili toliko produktivni kao danas. Zbog općeg siromaštva i nerazvijenih
sredstava za proizvodnju jedva da su uspijevali da zarade dovoljno za hranu ne
ostavljajući ništa za razvoj države. Danas je kineska produktivnost jednaka skoro
trećini američke produktivnosti. Ukoliko bi se desilo da ona poraste na
polovinu, kineska ekonomija bi bila dvostruko veća od američke. U slučaju da se
kineska produktivnost izjednači sa američkom njena ekonomija bi bila četiri
puta veća od američke ekonomije.
Neki ekonomski pokazatelji danas govore o tome da
je Kina u nekim segmentima već prestigla SAD. Tako naprimjer, Kina je, već neko
vrijeme, najveći svjetski proizvođač brodova, čelika, aluminijuma,odjeće,
mobilnih telefona, kompjutera, namještaja, itd. Ne samo da je Kina najveći
svjetski proizvođač, nego je istovremeno jedan od najvećih svjetskih potrošača.
Iako se SAD ubrajaju u kolijevku autoindustrije, gdje je davne 1896. godine
započela prva komercijalna proizvodnja automobila, Kina je danas najveći automejker i najveće
tržište automobila. U Kini je 2019. godini ukupno prodato nešto više od 25
miliona automobila, naspram 17 miliona, koliko je prodato u SAD. Kada je riječ
o proizvodnji, tu su podaci još impresivniji. Od ukupno 92 miliona motornih
vozila proizvedenih 2019. godine, Kina je proizvela 28%. Kada je riječ o
putničkim vozilima Kina je u 2019. godini proizvela 21.3 miliona, dok su SAD u
istom periodu ispod čekića izvukle 2.5 miliona vozila. Ovome dodajmo i to da
Kina uvozi nafte, kozumira energije više nego bilo koja druga država u svijetu.
80-tih godina prošlog stoljeća turisti su bili
rijetkost u Kini. U glavnom gradu Pekingu nije se moglo vidjeti ništa posebno.
Oronule, sive četvrtaste zgrade građene u sovjetskom stilu,više nego skromne kuće
od bambusa i mnoštvo biciklista na glavnim ulicama.Ljudi uglavnom jednoobrazno
odjeveni u tzv. Mao košulje. Velika većina stanovništva je jedva preživljavala
sa nešto manje od 2 dolara dnevno. Peking
je danas moderni megapolis sa impozantnim gradjevinama i zanimljivostima. Na ulicama
bicikli više nisu dominantno sredstvo prevoza. Zamjenila su ih motorna vozila.
Procjenjuje se da ih ima 5.4. miliona. Statistički pokazatelji govore da svake
godine Peking posjeti između 3 i 4 miliona turista.Samo u 2019 godini Kinu je
ukupno posjetilo oko 155 miliona turista. Mao košulje među običnim svijetom su
postale rijetkost. Louis Vuitton, Gucci, Hermes, Chanel, i drugi brendirani
odjevni predmeti su zamjenili komunistički outfit. Ovdje ne treba zaboraviti da
kineski modni i luksuzni brendovi, kao što su Shangai Tang, Ochirly, Bosideng, postaju
sve popularniji na samo u u Kini nego i izvan nje. Shenzhen je 80-tih godina bilo
malo ribarsko selo , danas je to velegrad
sa 12.3 miliona stanovnika kojeg krase neboderi. Prvi grad na svijetu potpuno
pokriven 5 G mrežom, kineski Silicon Valley, sjedište Huwaei, ZTE i Tencenta ,
Shenzhen je ujedno i svjetsko čvorište za hardware inovacije. Nevjerovatan
uspon za svega 40 godina.
Nekoliko decenija unazad kineski obrazovni sistem
je bio na samom dnu međunarodnih ranking listi. Ako idemo malo dalje u
historiju vidjet ćemo da, recimo 50-tih godina, 8 od 10 kineza nisu znali čitati
ili pisati. Danas to ne predstavlja nikakav problem za više od 95 posto stanovništva. Godišnje na univezitetima
u Kini i van Kine, u prosjeku, diplomira 1.3 miliona kineza. Prema U.S. News
& World Report, Tsinghua je, danas, među 30 najboljih univerziteta u
svijetu sa globalnim učinkom od 78.5/100. Interesantno je naglasiti da je
Fakultet za inženjering već neko vrijeme rangiran kao najbolji na svijetu. To
znači bolji od američkog MIT-a. Zanimljivo je da 14 univerziteta u Kini ima
globalni učinak preko 60/100.
Prema Top 500 rankingu superkompjutera u svijetu,
Kina je država sa najvećim brojem superkompjutera, ukupno 229. Treba li, uopće,
navoditi da je kineski superkompjuter pet puta brži od američkog rivala. U
augustu 2016. godine Kina je u orbitu lansirala prvi kvantni komunikacijski
satelit kojeg je nemoguće prisluškivati, presretati ili razbijati informacije
koje se njime prenose.
Bivši
premijer Australije
Kevin Rudd, koji slovi za izvrsnog poznavaoca situacije u Kini, kinesko buđenje
je objasnio kao kombinaciju dvije revolucije, engleske industrijske i globalne
informacione, istakavaši da, ono što normalno zahtjeva 300 godina, kinezi uspiju
da ostvare za nešto više od 30 godina.
Možda se pitate zašto ovoliko ekonomskih činjenica
u tekstu koji primarno nije zamišljen da bude ekonomska, nego analiza
međunarodnih odnosa. Odgovor je zato što Kina svoju vanjsku politiku primarno
zasniva na snazi svoje ekonomije. Kina je trenutno najznačajniji trgovinski partner
za više od 130 zemalja širom svijeta. Svakako da vješto koristi ekonomsku
zavisnost drugih zemalja da ostvari svoje vanjskopolitičke ciljeve. Ova
geoekonomska strategija Kine duboko je ukorjenjena u poznatoj Sun Tzuovoj
maksimi da je najbolje neprijatelja poraziti bez borbe. Kina je danas, kao
geoekonomski lider, uspjela da regionalno i globalno nametne ekonomiju kao
projekciju moći umjesto dosadašnje političko-militarističke koja je dominirala
od kraja Drugog svjetskog rata pa naovamo. Neprijatelja ne treba ubijati na
bojnom polju, mnogo je efikasnije da se korištenjem metode „mrkve i štapa“ potčini
ekonomski, dovede u nepovoljan položaj iz kojeg se poslije ne može izvući. Kina
upravo to radi. Koristi veliki broj ekonomskih instrumenata kao mjere ekonomske
prisile kako bi ostvarila svoje geopolitičke ciljeve.
Ovdje možemo navesti nekoliko takvih primjera. Kina
je 2010. godine naglo prestala izvoziti rijetke metale u Japan kako bi
primorala japansku vladu da oslobodi kapetana kineskog ribarskog brodića i 14 članova
njegove posade koje je japanska obalska straža presrela u Istočnom kineskom
moru, tačnije u vodama oko spornih Senkaku/Diaoyu ostrva. Godinu dana kasnije, Kina
je stopirala uvoz lososa kako bi kaznila norvešku vladu zbog toga što je
Nobelova nagrada dodijeljena kineskom disidentu Lui Xiaobo.
