Piše: Damir Rastoder
Od završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije do danas imali smo 72 različite regionalne inicijative koje su, prevashodno, uključivale zemlje zapadnog Balkana.
Neki od tih projekata su nestali i prije nego što su zaživjeli, drugi su trajali kraće od zimskog raspusta, treći su nestajali kad su i njihovi kreatori odlazili sa političke scene ili su gubili izbore u svojim zemljama, četvrti su se jednostavno izgubili u balkanskim bespućima zbog neriješenih problema iz prošlosti. Zajednički imenitelj svim inicijativama je da su bile neuspješne i neprimjenljive, izuzev CEFTA-e, prije svega zbog činjenice da se odnosila isključivo na slobodan protok roba. U suštini se radilo o sporazumu o slobodnoj trgovini, te je politika imala nešto manje utjecaja na samu implementaciju jedne dominantno ekonomske inicijative. Čim se pokazala ambicija, pa i potreba, da se CEFTA proširi i na neke druge oblasti izuzev trgovine, doživjela je sudbinu drugih regionalnih projekata. Istina, nije umrla, ali teško da se više može oživjeti na način kako je prvobitno planirano.
Kao nadogradnja jednoj posustaloj inicijativi, promoviran je Berlinski proces od strane bivše njemačke kancelarke Angele Merkel. On je pored tzv. četiri ekonomske slobode (slobodno kretanje ljudi, roba, kapitala i usluga ) predviđao i pomoć u izgradnji i obnovi infrastrukture, te saradnju mladih ljudi iz regije. Efekti Berlinskog procesa bili su onakvi kakva je bila i politika njenog glavnog kreatora Angele Merkel - "mnogo zuji,malo meda daje".
Njemačka kancelarka će ostati upamćena samo po diletantskim procjenama i odnosu prema Putinu i Rusiji, a na Balkanu je inaugurarala "stabilokratiju" kao sistem koji garantira mir. A to znači manjak demokratije i višak autokratije, dajući otvorenu podršku svim nacionalističkim i populističkim vođama iz regije.
Gaseći vatru benzinom, Merkel je, u dobroj mjeri, razbuktala sve antagonizme iz prošlosti, što je njen Berlinski proces dovelo do stanja kliničke smrti.
Tada se pojavljuje inicijativa "Mini Šengen".
Kako nastaje "Otvoreni Balkan"
Nezadovoljni činjenicom da su evropske integracije zemalja regije u krizi i da neće biti proširenja EU u dogledno vrijeme Edi Rama i Aleksandar Vučić pokreću inicijativu "Mini Šengen", koji ubrzo mijenja ime u Otvoreni Balkan. Oni koriste i nefunkcionalnost i neučinkovitost drugih regionalnih inicijativa (CEFTA i Berlinski proces) i pokreću sopstveni projekat milozvučnog imena.
Ključna razlika u odnosu na sve druge slične inicijative je u tome što prijedlog stiže "odozdo", sa terena, od samih balkanskih vođa, bez učešća EU ili SAD.
Vučić i Rama branili su svoje čedo isključivo ekonomskim argumentima, ističući da će "Otvoreni Balkan" doprinijeti većoj trgovinskoj razmjeni i boljoj sveukupnoj saradnji zemalja regije. Bivši makedonski premijer Zoran Zaev naivno i detinjasto prihvata inicijativu, vjerujući da će preko Rame dobiti i podršku političkih predstavnika Albanaca u Makedoniji koji su neophodni činilac za sastavljanje svake vlade u toj državi. S druge strane, potrebno mu je da dobije Vučića za partnera, koji je inače, podržavao njegovog konkurenta Nikolu Gruevskog do poslijednje dana.
U nemirima koji su se dogodili u makedonskom Sobranju, prilikom promjene vlasti, učestvovali su i predstavnici srbijanske ambasade u Skoplju, u pokušaju da Gruevski zadrži premijersku funkciju.
Dok se Zaev rukovodio dnevno - političkim interesima, kako bi, prije svega, odobrovoljio i pacificirao svoje kolege iz susjedstva, Vučić i Rama su u "Otvorenom Balkanu" vidjeli šansu da se svi Srbi, odnosno Albanci, nađu pod jednim kišobranom.
Svojevremeno je Adem Demaci predlagao formiranje BALKANIJE (Balkanska federacija) kao model rješenja nacionalnih pitanja u regiji.
Ko je podržao "Otvoreni Balkan"
U Srbiji je projekat imao najveću podršku. Glasovi protiv "Otvorenog Balkana" gotovo da se nisu mogli čuti ili su bili sporadični. U Makedoniji ta podrška nije bila plebiscitarna, čak je i predsjednik Stevo Pendarovski izražavao rezerve prema ovom projektu. U Albaniji, po istraživanjima koja su tamo radjena, svega 26 % anketiranih ocijenili su inicijativu pozitivno. Na Kosovu je gotovo jednoglasno, i od vlasti i opozicije, kao i civilnog sektora, odbijeno da se o "Otvorenom Balkaanu" uopće i razgovara, jer je Berlinski proces bolji i prihvatljiviji okvir regionalne saradnje, zato što se odvija pod pokroviteljstvom EU. U Crnoj Gori se i po ovom pitanju pokazala jasna polarizacija tamošnjeg drustva. Prosrpske partije i naravno Dritan Abazović iskazali su spremnost da pristupe "Otvorenom Balkanu", dok je suverenistički dio političkog spektra bio izričito protiv, naglašavajući da je to par exelance politički projekat a ne ekonomska inicijativa.
U Bosni smo imali sličnu situaciju. Srbi su bili ZA, Bošnjaci PROTIV, a Hrvati uzdržani. Jedino su Konaković i Nikšić, od bošnjačkih političara pokazivali, istina stidljivo, spremnost da se o tome razgovara. I na tome se sve završilo.
Sistemska greška Otvorenog Balkana
U politici je često važnije ko kaže u odnosu na sadržaj izrečenog.
Projekat je od starta imao lični pečat Vučića i Rame i to je uveliko utjecalo na njegov krajnji ishod.
