Piše: Damir Rastoder
Crnogorski predsjednik Milo Đukanović priznao je poraz na
parlamentarnim izborima, prihvativši mirnu predaju vlasti
poslije višedecenijske vladavine njegove Demokratske partije socijalista (DPS).
Iako su mnogi očekivali, a neki i priželjkivali opstrukcije, pa i aktivni otpor kako bi sačuvao svoju vlast, to se nije dogodilo.
Nezamislivi scenario
U susjednoj Srbiji, na primjer, gotovo je nezamislivo da bi Vučić predao vlast nakon izbora na kojima bi izgubio za jedan poslanički mandat. Otuda tragikomično zvuči jednodušni trijumfalizam u srpskoj javnosti, jer je, tobože, ”pao najveći evropski diktator”.
A taj “diktator” je dozvolio da cijelo vrijeme ima opoziciju koja je jednake snage kao i njegova, do jučer vladajuća stranka, da ima opozicione medije koji su po tiražu ili gledanosti ispred onih režimskih, da ima civilni sektor, koji je u većinskom dijelu izričito protiv vladajuće koalicije. Dakle, sve ono sto je u Vučićevoj Srbiji apsolutno nezamislivo.
Zato se s pravom može reći da je Crna Gora održala čas iz demokratije, pa i političke kulture, mnogo većoj Srbiji. Šta više, Srbija se na brutalan način, cijelo vrijeme, miješala u izborni proces, ne krijući ni jednog trenutka ko su njeni favoriti i da je cilj svrgavanje Đukanovića sa vlasti.
To se, recimo, nije dogodilo prije četiri godine, kada je, doduše, tu ulogu imala Rusija, uloživši silne pare i logistiku u nadi da će prosrpsku opoziciju dovesti na vlast. Ako ne izbornim listićima, onda i državnim udarom, koji je u posljednjem trenutku osujećen.
Vučić je tog oktobra 2016. godine, u svojoj prvoj izjavi izrazio sumnju u istinitost vijesti o državnom udaru, na sam dan izbora. A kada mu je njegov prijatelj Đukanovic predočio dokaze o pripremanom puču, u kojem su učestvovali ruski agenti, srpski državljani i prosrpska opozicija u Crnoj Gori, a Srbija pri tome, korištena kao logistička baza, Vučić je promjenio ploču za 180 stepeni. Odmah je pokazao spremnost da sarađuje u postupku koji će se pred crnogorskim pravosudnim organima voditi protiv organizatora državnog udara, što je mnoge navelo na pomisao da su tamošnji lideri Srba pušteni niz vodu i da na taj način Vučić vraća Đukanoviću dug za pomoć, koju mu je ovaj pružio za svrgavanje Tadića sa vlasti.
Naime, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić i Milo Đukanović nisu vrlo često bili na
istoj talasnoj dužini. Tadić je smatrao da Đukanović ima prilično tolerantan
odnos prema kriminalnim krugovima iz Crne Gore, koji ordiniraju i po
Srbiji,
a crnogorski predsjednik
je zamjerao svom partneru iz Beograda da se preko svojih savjetnika suviše bavi
dešavanjima u Crnoj Gori. Razlike su se sve više
povećavale, najprije su dovele do prekida
komunikacije, a kasnije i do neskrivenog ličnog
animoziteta.
Đukanovic je prilično naivno povjerovao da će
odlazak Tadića i dolazak prerušenih radikala Vučića i Nikolića,
otvoriti novu stranicu u
odnosima “dva oka u glavi” i da će njihova vlada konačno prihvatiti Crnu Goru
kao nezavisnu i samostalnu državu. Po Đukanoviću,
na to nisu bili spremni
ni Koštunica ni Tadić, ali je, iz samo njemu znanih
razloga,
bio ubijeđen da će to uraditi
najbolji Šešeljevi učenici. I to je
ključna strateška greška koju je Milo
napravio, a iz nje su proistekle i sve ostale. A kada uđete u pogrešan voz,
svaka sljedeća stanica će biti pogrešna.
Beograd na vodi iz Podgorice
Tako je i sa Đukanovićem. On se nije zaustavio
samo na verbalnoj podršci, već se aktivno uključio u kampanju,
obezbjeđujući i novac za SNS,
preko kontroverznih biznismena.
Nikolić je pobijedio Tadića i nastupila je era “najboljih odnosa u odnosima dvije države”, kako su papagajski ponavljali iz Podgorice. Đukanović nastavlja da investira u te dobre odnose i šalje zvaničnike iz UAE Vučiću na noge, a koji su prije toga investirali u Crnoj Gori. Tako je i započela realizacija projekta Beograda na vodi.
