Kako je Đukanović pomagao Vučiću

Đukanović se nije zaustavio samo na verbalnoj podršci, već se aktivno uključio u kampanju, obezbjeđujući i novac za SNS, preko kontroverznih biznismena.

Piše: Damir Rastoder

Crnogorski predsjednik Milo Đukanović priznao je poraz na parlamentarnim izborima, prihvativši mirnu predaju vlasti poslije višedecenijske vladavine njegove Demokratske partije socijalista (DPS).

Iako su mnogi očekivali, a neki i priželjkivali opstrukcije, pa i aktivni otpor kako bi sačuvao svoju vlast, to se nije dogodilo.

Nezamislivi scenario

U susjednoj Srbiji, na primjer, gotovo je nezamislivo da bi Vučić predao vlast nakon izbora na kojima bi izgubio za jedan poslanički mandat. Otuda tragikomično zvuči jednodušni trijumfalizam u srpskoj javnosti, jer je, tobože, ”pao najveći evropski diktator”.

A taj “diktator” je dozvolio da cijelo vrijeme ima opoziciju koja je jednake snage kao i njegova, do jučer vladajuća stranka, da ima opozicione medije koji su po tiražu ili gledanosti ispred onih režimskih, da ima civilni sektor, koji je u većinskom dijelu izričito protiv vladajuće koalicije. Dakle, sve ono sto je u Vučićevoj Srbiji apsolutno nezamislivo.

Zato se s pravom može reći da je Crna Gora održala čas iz demokratije, pa i političke kulture, mnogo većoj Srbiji. Šta više, Srbija se na brutalan način, cijelo vrijeme, miješala u izborni proces, ne krijući ni jednog trenutka ko su njeni favoriti i da je cilj svrgavanje Đukanovića sa vlasti.

To se, recimo, nije dogodilo prije četiri godine, kada je, doduše, tu ulogu imala Rusija, uloživši silne pare i logistiku u nadi da će prosrpsku opoziciju dovesti na vlast. Ako ne izbornim listićima, onda i državnim udarom, koji je u posljednjem trenutku osujećen.

Vučić je tog oktobra 2016. godine, u svojoj prvoj izjavi izrazio sumnju u istinitost vijesti o državnom udaru, na sam dan izbora. A kada mu je njegov prijatelj Đukanovic predočio dokaze o pripremanom puču, u kojem su učestvovali ruski agenti, srpski državljani i prosrpska opozicija u Crnoj Gori, a Srbija pri tome, korištena kao logistička baza, Vučić je promjenio ploču za 180 stepeni. Odmah je pokazao spremnost da sarađuje u postupku koji će se pred crnogorskim pravosudnim organima voditi protiv organizatora državnog udara, što je mnoge navelo na pomisao da su tamošnji lideri Srba pušteni niz vodu i da na taj način Vučić vraća Đukanoviću dug za pomoć, koju mu je ovaj pružio za svrgavanje Tadića sa vlasti.

Naime, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić i Milo Đukanović nisu vrlo često bili na istoj talasnoj dužini. Tadić je smatrao da Đukanović ima prilično tolerantan odnos prema kriminalnim krugovima iz Crne Gore, koji ordiniraju i po Srbiji, a crnogorski predsjednik je zamjerao svom partneru iz Beograda da se preko svojih savjetnika suviše bavi dešavanjima u Crnoj Gori. Razlike su se sve više povećavale, najprije su dovele do prekida komunikacije, a kasnije i do neskrivenog ličnog animoziteta.

Đukanovic je prilično naivno povjerovao da će odlazak Tadića i dolazak prerušenih radikala Vučića i Nikolića, otvoriti novu stranicu u odnosima “dva oka u glavi” i da će njihova vlada konačno prihvatiti Crnu Goru kao nezavisnu i samostalnu državu. Po Đukanoviću, na to nisu bili spremni ni Koštunica ni Tadić, ali je, iz samo njemu znanih razloga, bio ubijeđen da će to uraditi najbolji Šešeljevi učenici. I to je ključna strateška greška koju je Milo napravio, a iz nje su proistekle i sve ostale. A kada uđete u pogrešan voz, svaka sljedeća stanica će biti pogrešna.

Beograd na vodi iz Podgorice

Tako je i sa Đukanovićem. On se nije zaustavio samo na verbalnoj podršci, već se aktivno uključio u kampanju, obezbjeđujući i novac za SNS, preko kontroverznih biznismena.

Nikolić je pobijedio Tadića i nastupila je era “najboljih odnosa u odnosima dvije države”, kako su papagajski ponavljali iz Podgorice. Đukanović nastavlja da investira u te dobre odnose i šalje zvaničnike iz UAE Vučiću na noge, a koji su prije toga investirali u Crnoj Gori. Tako je i započela realizacija projekta Beograda na vodi.

Vučić i Đukanović su u dobrim ličnim odnosima, ali zvaničnih susreta nema. Kao da je nastupio period “aktivne miroljubive koegzistencije” ili preciznije rečeno odnos koji se najbolje može ilustrovati kroz sintagmu “ne diram te, ne diraš me“.

Niti jedno otvoreno pitanje u odnosima između dvije države se ne problematizira, a kamoli riješava. Vučić, da bi bildovao svoje patriotske mišiće, počinje da poziva lidere Srba iz regiona, uključujući i one iz Crne Gore. Finansira njihove organizacija, a 3.5 miliona eura donirao je za izgradnju Srpske kuće u Podgorici.

Za sve to vrijeme, crnogorska vlast nevoljno gunđa sebi u bradu, izbjegavajući da uđe čak i u verbalni sukob sa vlastima u Beogradu, računajući da to Vučić radi samo iz unutrašnje - političkih razloga.

Na isti način su tretirali i Vučićev poziv Mandiću i Kneževiću i organiziranje sastanka sa Putinom. Đukanović se i privatno sve rijeđe viđao sa Vučićem, a ovaj je njegove oponente pozivao sve češće, skoro koliko i Dodika.

Svima, osim Đukanoviću, je bilo jasno da je nešto truhlo u tim “najboljim odnosima u posljednjih 20 godina”, ili se on iz oportunističkih razloga pravio da to ne vidi. Bilo je očigledno da će taj balon napunjen “najboljim odnosima” pući na prvoj prepreci na koju naiđe. I to je bio Zakon o slobodi vjeroispovijesti.

Amfilohije je sa tribina uskočio na teren, Vučić je došao da sekundira pored terena, a tribine su ispujune sa pristalicama koje su bile spremne da brane pravoslavlje od bezbožnika. Utakmica je mogla počezt. Kako je završena, to je već poznato.

“Trojni pakt” bi trebalo da formira novu vladu, a kad će, ne zna se.

Vučić i Amfilohije u klinču

Ta nepoznanica proističe iz činjenice da nas očekuje nova utakmica, ovoga puta između Vučića i Amfilohija. Nije tajna da su njih dvojica u lošim odnosima i da se bore za prevlast u Crnoj Gori.

Amfilohije ne krije da je to “njegova zona odgovornosti” i da je najzaslužniji za izbornu pobjedu.

Vučić sebe vidi kao predsejdnika svih Srba u regionu i da je pružio najkonkretniju pomoć da bi Đukanovic pao.

Amfilohije želi svoje ljude u novoj vladi, sve s Abazovićem pride, dok bi Vučić preko Mandića i Kneževića želio da ostvari dominantan uticaj na Podgoricu i dobije neku verziju “Srpske liste”, po modelu takve grupacije koja postoji na Kosovu.