Ima tome haman i pet godina.
Bio sam u nekoj prodavnici s namjerom da kupim šta mislim da mi treba.
Odmah sam primjetio gospođu u nekim ranim 40-im godinama kako me gleda. U tom pogledu bilo je najviše straha.
Konačno se odvažila i prišla. Plašljivo kao srna.
"Hoće li biti rata" polušapatom me upitala.
Prepoznala me s nekog od TV - nastupa.
Pitanje mi je iznimno teško palo.
Dok sam je gledao, slagao sam u svojoj glavi njenu životnu priču. Ona je, očito, rat iskusila. Zna šta je to.
Sada ima porodicu, djecu, bori se da ih izvede na pravi put i u rijetkim trenutcima samoće bije svoju najtežu bitku - kako djecu spasiti od te pošasti.
Ta scena urezala mi se u dušu do kraja života.
Kad god mi neko priđe, jer me prepoznao, ta mi je scena pred očima. I neprevaziđenoi, trajni osjećaj boli.
"Neće biti rata", blagim glasom sam joj odgovorio.
"I vi ste, kao i ja, preživjeli jedan rat. Znate kako to ide. Rat ne pada s neba, ne može izbiti iznenada...", nastojao sam je umiriti ne skidajući i blagi osmjeh s lica.
Ona je odahnula, iz duše se zahvalila i otišla svojim putem.
Kupio nisam ništa!
I odista, ni sad ne mislim da će na ovim našim prostorima buknuti neki rat. Pogotovo ne kao onaj iz 1991-1992. Za mene taj rat nije počeo kako "zvanično" piše. Počeo je kada su Srbi (pod oznakom "JNA") s zemljom sravnili Ravno.
Dakle, nema rata.
Ima tenzija. Živimo ih svaki dan. Ali rat ne očekujem. Ne ovaj balkanski. Bez obzira što mi imamo taj "genetski kod" da se svako malo pobijemo. No, ovog puta, pokretači rata - Srbi - ne mogu to napraviti. Bi oni! Ali znaju da bi bili satrani prije nego li bi i krenuli!
Ali!
Sve više vjerujem u veliki evropski rat.
U proteklih pet godina, Evropa je uvišestručila izdvajanja za vojsku i naoružavanje.
Mi, naravno, nismo ništa skontali i nismo iskoristili niti jednu priliku koja nam se ponudila. Šta više!
Poznati ruski pisac Čehov kaže da, kada u prvom činu predstave vidite pušku, znajte da će ona do kraja izvedbe opaliti.
Evropljani svake godine izdvajaju sve više za odbranu. Naoružavanje.
Rusi su već dugo u ratnom režimu.
Proizvode i dalje ogromne količine oružja i oruđa. Šta ne mogu proizvesti, kupuju od prijatelja.
Evropljani sustižu njihovu vojnu produkciju. Ali to još uvijek nije dovoljno.
Također, Evropljani sve intenzivnije spremaju svoje stanovništvo na ratni scenarij. To posebno rade države koje se graniče s Rusijom ili im je Rusija blizu.
Poljaci nemilice troše na vojsku.
Španci, daleko od Rusije, vode svoju politiku.
Ali i njima počinje "mečka igrati pred vratima".
Upad migranata iz Maroka, u režiji Izraela, i stalne prijetnje da se slični belaj opet ponovi, mijenjaju španski pristup. I oni počinju sve više novac usmjeravati u vojno-sigurnosne svrhe.
Ipak, Evropljani u rat ne vjeruju. Mentalitetski nisu spremni na to. Čak ni ovi Skandinavci, koji svako malo izvode narod na vježbe (polu)vojnog tipa, sve smatraju "igricom".
Prije nekoliko godina sjedio sam s jednom velikom delegacijom iz jedne od tih država.
I odmah sam ih pitao jesu li spremni da ratuju.
Svi su se štrecnuli. Onako "kućile".
Nisu!
Ali ih je zanimalo zašto to pitam.
I počeo sam elaboraciju.
Evropa mi je i tada, a pogotovo sada, ličila na Evropu s početka 30-ih godina prošloga vijeka. Imali smo i tada, kao i sada, jasno definirane zemlje 'osovine zla'. Protiv-težu nismo imali. Svi koji nisu pokazivali sklonost prema Hitleru i Musoliniju, nastojali su ovaj apokaliptični dvojac odobrovoljiti. Čak i onda kada je bilo jasno da takve geste ne znače ništa i da ih samo dodatno ohrabruju da nastave.
Ovih dana svjedočimo mukotrpnom nastojanju Brisela da se ispetlja iz skandala s pokopom lešine Ratka Mladića u Beogradu.
Nije stvar u tome što smo od Evropske unije ponovo dobili poruku koju dobijamo već skoro 50 godina. Stvar je u tome što cijeli taj slučaj hendlaju birokrati kojima prosto ide na živce ta tema i žele se vratiti rutini!
Ko je iole pratio ponašanje Brisela od kako je Mladić krepao, vidio je kako ona po inerciji ide u katastrofu!
Ne. Ne radi se tu o odnosu prema nama.
Radi se tu o sasvim tipičnom birokratskom odnosu prema bilo čemu.
I po ko zna koji put taj odnos vodi u katastrofu!
A slučaj Mladić je tako jednostavan i jasan.
Samo neće niko da ga vidi u tom prokletom Briselu.
