Elektronsko glasanje i golem našeg doba: Može li tehnologija riješiti sve

Papir i olovka su, uprkos svojoj sporosti, bili radikalno transparentni samom glasaču, jer je svako mogao da vidi kako njegov listić pada u pleksiglasnu kutiju punu drugih, istih listića, time registrujući svojim očima "da, moj glas je tu". Uvođenjem mašine, taj proces se ne ubrzava samo tehnički, nego se i premješta van domena onoga što običan građanin može da posmatra, provjeri ili ospori. Glasanje, čin koji je trebao ostati najintimniji i najbezazleniji odnos građanina prema sopstvenoj državi, sada prolazi kroz crnu kutiju čije je porijeklo strano, i čiju unutrašnju logiku niko od nas, uključujući i same institucije koje ga uvode, ne razumije u potpunosti.

U svjetlu nedavno objavljenih uputstava za elektronsko glasanje vidimo dosta više koraka u glasanju u odnosu na prethodne izbore, uključujući uzimanja otisaka prsta, potpisivanja slipa, korištenja posebnog flomastera u kabini (što samo po sebi djeluje kao recept za katastrofu), te procedura skeniranja i vraćanja materijala članovima biračkog odbora. Iznimno komplikovan proces nema sumnje da će biti izvor frustracije i zbunjenosti, pogotovo zato što očekuje od glasača da, koristeći pomoćnu zaštitnu fasciklu, sakriva svoj listić dok ga prenosi i skenira.

Marx je u svojoj teoriji otuđenja opisao radnika u fabrici koji, radeći na jednom uskom dijelu proizvodnog lanca, gubi vezu s proizvodom koji nastaje njegovim rukama. Radnik ne vidi cijeli proces, ne razumije ga u potpunosti, i na kraju ne prepoznaje sebe u onome što je proizveo. Njegov rad postaje nešto strano, nešto što mu se vraća kao tuđa stvar. Otuđenje, dakle, ne nastaje zato što radnik ne radi nego zato što je vidi šta se s njegovim radom dešava.

Slično se dešava i s našim e-glasačem. U trenutku kada glas prođe kroz mašinu, građanin prestaje biti svjedokom sopstvenog čina. Naime, on i dalje glasa, i dalje iskazuje svoju političku volju, ali proces kojim se ta volja prevodi u brojku odvija se van njegovog vidokruga, u sistemu čiju logiku ne može ni vidjeti ni provjeriti. Paradoks je u tome što se to dešava upravo u procesu čija je jedina svrha da vjerno prenese ono što građanin želi, a mašina, čineći to brže i "preciznije", istovremeno mu oduzima dio djelatne moći nad vlastitim glasom.

Ovako se glasanju oduzima njegova ritualnost, i ono postaje rutinski digitaliziran čin, kao, recimo, online kupovina ili e-bankarstvo. S druge strane, u glasanje zadire jezik neoliberalizma, gdje se beskrajno optimizira proces glasanja, kao da do prije koju godinu nismo vjerovali da su sporost, frikcija i tradicija dugog vijećanja suština demokratskog sistema. Brzina i efikasnost postaju vrijednosti same po sebi, prenesene iz svijeta tržišta u svijet koji je, barem deklarativno, trebao biti izuzet od te logike. Ono što ostaje jeste sistem koji razumije i kontroliše veoma uzak krug ljudi, jedna nova tehnoelita koja jedina može da provjeri da li mašina radi ono što tvrdi da radi.

Gdje okončavaju konačna rješenja?

Yanis Varoufakis ovu novu strukturu moći naziva tehnofeudalizmom, sistemom u kojem vlast više ne pripada klasičnim kapitalistima koji prodaju robu, nego onima koji kontrolišu pristup platformama i infrastrukturi kroz koju sve prolazi. Mi ostali, tvrdi on, postajemo neka vrsta digitalnih kmetova jer koristimo sisteme koje ne posjedujemo, po pravilima koja ne pišemo, i pritom im dobrovoljno predajemo ono najvrjednije što imamo, svoje (bio)podatke, svoje ponašanje, svoju pažnju.

Ako tu misao povučemo do kraja, tehnoelita nije samo nova vladajuća ekonomska klasa, ona je i naša nova svećenička kasta. Oni su rabini našeg doba, jedini koji znaju kako se stvara golem, jedini govore njegovim jezikom i jedini koji mogu potvrditi da li ono što golem radi zaista jeste ono što nam je obećano. Mi ostali stojimo pred mašinom kao vjernici pred oltarom. Ne razumijemo ritual, ne znamo šta piše na svitku, ali vjerujemo da onaj ko zna čita ispravno. A na dan izbora, taj čin vjere nije ni metafora ni pretjerivanje: on je jedino što nam preostaje.

Usvajanje digitalnih tehnologija i njihovo uvođenje u svakodnevne aktivnosti, pa i glasanje, jeste neminovno. Međutim, ne treba živjeti u zabludi da donosi konačno rješenje za probleme koji su sistemske prirode. Teorije kulture kritiziraju ovu vrstu "tehnološkog solucionizma", gdje preovladava mišljenje da se kompleksna politička, društvena i institucionalna pitanja mogu riješiti brzo i efikasno boljim, a ako ni to ne uspije, onda još boljim softverskim kodom. Postavlja se pitanje gdje je kraj ultimativnim rješenjima.

Golem iz praške legende ne preispituje naredbu koju dobije, jer to jednostavno ne umije. Birač pred skenerom nastupa s povjerenjem, jer skener je mašina, ne griješi, ne laže i nema interes. Ali tu se metafora tiho izokreće: golem je trebao da radi ono što mu mi kažemo, a sve češće je obrnuto. Pogledajte u kameru. Kliknite ovdje. Potvrdite da niste robot. Unesite kod. Sačekajte. Svaki put kada poslušamo uputstvo koje nam daje uređaj, izvršavamo naredbu čiju svrhu ne preispitujemo, jer je jednostavnije poslušati nego pitati zašto. Postajemo pomalo golem u malim, banalnim koracima, a ne u jednom velikom trenutku predaje. I na kraju priče, bespogovorno živimo posljedice procesa koji je i pokrenuo, i implementirao, i zaključio neko drugi, bio to strani zvaničnik ili mašina. Postavlja se pitanje, ko je u toj priči golem, mašina ili mi?