Potpisivanje Povelje o vraćanju jedinstva Islamske zajednice u Srbiji, s posebnim akcentom na Sandžak, gdje se nalazi gro bošnjačko-muslimanskog stanovništva i islamske infrastrukture, početak je prevazilaženja višegodišnjih podjela u ovoj vjerskoj instituciji. Njegove posljedice neće se mjeriti samo time ko će biti na čelu institucije, kako će izgledati nova organizaciona struktura ili gdje će biti njeno sjedište, iako je iznimno važna opredijeljenost da ova Islamska zajednica ostane sastavni dio Islamske zajednice u BiH.
Ipak, pravi značaj ovog procesa treba tražiti u mogućnosti da se zatvori jedno od najtežih poglavlja savremene historije Bošnjaka u Sandžaku i oslobodi društvena energija koja je gotovo dvije decenije trošena na unutrašnji sukob.
Podjela Islamske zajednice nije ostala unutar zidova džamija i vjerskih ustanova. Ona se prelila u porodice, mahale, političke stranke, medije i gotovo sve pore društvenog života Sandžaka.
Pitanje pripadnosti jednoj ili drugoj strani često je postajalo važnije od pitanja oko kojih bi jedna zajednica prirodno trebalo da okuplja svoju snagu. Umjesto razgovora o obrazovanju, ekonomskom razvoju, infrastrukturi, zastupljenosti Bošnjaka u državnim institucijama, zaštiti identiteta, bosanskom jeziku, decentralizaciji, položaju Sandžaka i perspektivi mladih ljudi, ogroman dio političke i društvene energije trošen je na ponovno vraćanje na razloge, posljedice, tumačenja i interpretacije podjela nastalih 2007. godine.
Zbog toga pomirenje nije samo kraj jednog sukoba. Ono može biti početak drugačijeg političkog i društvenog vremena.
Vrijeme je da se energija sa unutrašnjeg sukoba prebaci na stvarne probleme
Bošnjačka zajednica je godinama bila, u određenoj mjeri, paralizovana podjelom Islamske zajednice. Gotovo svako važnije pitanje moglo je biti uvučeno u matricu tog sukoba. Ljudi, inicijative, pa čak i institucije često nisu procjenjivani prema tome šta govore i rade, nego prema tome kojoj strani pripadaju ili kojoj su navodno bliski.
Takva atmosfera proizvodila je društvo u kojem je bilo teško, gotovo nemoguće, graditi zajedničke prioritete.
Zbog toga Sandžak nakon ovog sporazuma dobija priliku da izađe iz tog začaranog kruga. Energija koja je godinama trošena na međusobno dokazivanje legitimiteta može se usmjeriti prema pitanjima od kojih neposredno zavisi budućnost ljudi.
A lista tih pitanja nije kratka.
Zašto Sandžak i dalje zaostaje infrastrukturno i ekonomski? Kakva je zastupljenost Bošnjaka u policiji, pravosuđu, državnoj upravi i drugim institucijama? Kakav je stvarni položaj bosanskog jezika u obrazovanju i javnom životu? Kako sačuvati kulturni identitet, a istovremeno otvoriti Sandžak prema investicijama, univerzitetima, tehnologiji i novim poslovima? Kako izgraditi snažnije institucije koje neće zavisiti od jednog čovjeka, jedne partije ili jednog političkog trenutka?
To su teme dostojne političke i društvene energije jednog naroda.
Pomirenje u Islamskoj zajednici zato ima smisla samo ako označi i početak šireg izlaska iz kulture unutrašnjih sukoba.
Ako je dogovor moguć ovdje, moguć je i drugdje
Druga važna poruka procesa ujedinjenja jeste možda još značajnija: dogovor je moguć. I to dogovor koji nije posljedica miješanja faktora sa strane.
Godinama smo slušali da su određene podjele preduboke, da su sukobi postali lični, da je nagomilano previše nepovjerenja i da postoje stvari preko kojih se jednostavno ne može preći. Ako se poslije svega toga može pronaći model za objedinjavanje Islamske zajednice, onda pada i argument da je svaki ozbiljan bošnjački dogovor unaprijed nemoguć.
Naravno, političko jedinstvo nije ni moguće ni poželjno u smislu jedne stranke, jednog lidera ili jednog mišljenja. Demokratskom društvu trebaju različite politike, ideje i političke organizacije.
Ali politički pluralizam ne znači nacionalnu dezorijentaciju.
Bošnjačke političke opcije mogu biti konkurenti na izborima, mogu se razlikovati oko ekonomije, kadrovskih rješenja, koalicija i načina upravljanja gradovima, a da istovremeno postoji minimum nacionalnog konsenzusa o pitanjima koja ne bi smjela zavisiti od toga ko je vlast, a ko opozicija.
