“Pročitao sam ti kolumnu, znaš se ti igrati riječima”, iznenadi me prije nekih desetak godina, nasred Ferhadije jedan naš veliki književnik, toliko veliki da mu, bar na početku teksta, ni ime ne smijem glasno spomenuti (baš tako je on jednom, gostujući u nekoj televizijskoj emisiji, govorio o nekom drugom ovdašnjem velikom čovjeku). Odsjekoše mi se obje noge od prevelikog šoka – ko bi pomislio da ću nekad doživjeti da mi neko tako velik kaže kako je pročitao nešto moje, a kamoli da me ovako krhkog (ovakve su u staroj Sparti bacali s one stijene da im džaba ne troše resurse) haman ubije komplimentom takvog kalibra. Ne sjećam se da sam, tako ošamućen, bilo šta progovorio, da sam rekao bar “hvala” kako priliči pristojnom čovjeku, a on mi dade da mu pričuvam kesu iz ruke da bi vratio novčanik na mjesto, tako spontano i jednostavno kao da se znamo bar pola vijeka, nastavljajući svoju besjedu o mom pisanju.
“Bilo bi dobro kad bi ti u te tvoje tekstove umetnuo više riječi iz naroda, izgledalo bi to još bolje. Znaš kako ti je to – neki narodni izraz i zgodna psovka na pogodnom mjestu mnogo jače odjeknu, udahnu dušu svakom tekstu, pamte to ljudi lakše i duže nego ne znam ti kakvu suhu mudrost. Ima toga kod nas, i na filmu i u knjigama, znao bi ti to dobro ugraditi u to tvoje pisanje”.
Pribrah se i duboko se zamislih gledajući ga kako korača, tako sitan, a tako velik u isto vrijeme. Nije da to ne bih znao, guraju se po mojoj centralnoj i perifernoj memoriji, doduše u velikom neredu, Sušić i Ćopić. Sidran i Džumhur, Nušić i Sremac, Smoje i Horvat i drugi pisci iz naroda, nemirnog duha i razigranog pera (priznajem - Sušić od A do Ž, sa čitavim pasusima ko zna kad zapamćenog teksta, koji sam godinama ponavljao vraćajući mu se svake druge-treće sedmice). Kad nešto pišem, progovaraju često iz mene Josip Pejaković, Vlado Kerošević, Dragan Jovičić, Mustafa Nadarević, Rejhan Demirdžić, Pavle Vujisić, Semka Sokolović, dvije velike Nade – Pani i Đurevska… Posudim često ponešto od njih, da se ne zaboravi, ali mudro, da to ne bude ni “p” od plagijata. Igraju se po mom sjećanju Pepo Bandić, Adem Čabrić, Fistik, Muzafer Pilavija, Hasan Kaimija, Budalina Tale i još čitav niz likova rođenih direktno iz naroda i narodnog predanja.
“Mogao bih ja to, ali niti sam ja pisac niti imam živaca za nešto ozbiljnije i dugovječnije od kolumne. A i ko će to prepoznati na današnjem vaktu, mogu misliti kako bi me razapeli ovi dežurni mislioci što vrijeđaju sve odreda. Sve mi se čini da sad nije vrijeme za to”, rekoh mu dok idemo korak po korak po četvrtastim, ponegdje dobro načetim i popucalim pločama Ferhadije.
“Baš zato. Znaš kako kaže Izet Hajdarhodžić u “Mirisu dunja” – sad nije vrijeme, sad je nevrijeme. Ako nećeš sad, kad ćeš? A što se sekiraš što će te vrijeđati, vrijeđaće te šta god napišeš! Ovim današnjim paščadima što napadaju ljude po društvenim mrežama nije ni važno šta pišeš, to ti je hejbet nepismene marve što se dograbila prilike da se na nekome iživljava. Kad napišeš “bezbeli”, onda si papčina, a kad nekoga nagrdiš najodvratnijim i najuvredljivijim riječima, onda si faca, takvo je vrijeme došlo. Naći će to u svemu što vidi povod da nekoga popljuje na tim mrežama i nazove papkom, čobanom, seljačinom… Tako valjda liječe sopstvene frustracije i bijedu. Nego ti - tastaturu u šake, pa se zarovi u ovaj prostonarodni rječnik, nećeš valjda sebi dozvoliti da ti čitav vijek prođe u pisanju suhih novinarskih tekstova. Ako će te već vrijeđati, nek imaju zašto. Hajd, da si mi zdrav i živ, odoh vidjeti šta nam radi multikulturalni čovjek”, skrenu laganim korakom od “Svjetlosti” prema crkvi nestajući među svijetom, baš kao da je zakoračio u nekakvu filmsku scenu, koju je sam izmaštao i napisao.
