Tako radi Kabinet: Bećirovićev savjetnik 'ocrnio' šefa

Redakcija Mostar

Ako je ovo rezultat, onda bi Bećirović bio djelotvorniji da uopće nije išao u Brisel, pa čak i da nije postojao.

Piše: Haris Imamović


Prije dva dana, emeritus bosanskohercegovačke diplomatije Nerkez Arifhodžić objavio je članak, u kojem bez mjere i ukusa hvali svog trenutnog poslodavca, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, iznoseći listu putovanja i sastanaka na kojima je Bećirović bio.

To me podsjetilo na povjerljivu depešu, koju je svojedobno objavio Wikileaks, a koju je sada već davne 2007. godine, u Washington, uputio Michael Murphy, tada još uvijek samo diplomata, a kasnije i prvi čovjek u Američkoj ambasadi u Sarajevu.

Savjetnik za prijeme

U toj depeši, Murphy izvještava svoje nadređene, uz ostalo, o odnosima u kabinetu Željka Komšić, ističući da tu “dominira šef osoblja i Komšićev prijatelj iz djetinjstva” Amir Ibrović, koji je, kako se dalje navodi, “aktivno gradio dobre odnose s Američkom ambasadom i s vremena na vrijeme bio vrijedan kanal ka Komšiću”.

Murphy dalje navodi imena ostalih savjetnika, a među njima i onog za vanjsku politiku – Nerkeza Arifhodžića. Evo šta o njemu veli Murphy: “Unatoč svom bogatom diplomatskom iskustvu, Arifhodžić je predmet žestokih kritika iz druga dva kabineta, koji su s nama podijelili brojne priče o njegovom podcjenjivačkom, arogantnom i, ponekad, agresivnom ponašanju.”

Međutim, od savjetnika Nebojše Radmanovića i Harisa Silajdžića, još gore mišljenje o Arifhodžiću, kako objašnjava Murphy, imaju u samom Komšićevom kabinetu. Evo šta kaže Murphy o tome: “Čini se da je Arifhodžić navukao bijes i najbližih kolega, pa ga Amir Ibrović redovno naziva ‘idiotom’ i kaže nam da ga je Komšić zaposlio ‘samo zato što mu je trebao neko ko će ići na prijeme’.”

Iako se radi o žestokoj, čak nepristojnoj ocjeni, koju lično ne bih upotrijebio, čini mi se da je Ibrović ipak pogodio jednu važnu crtu u profesionalnom karakteru Arifhodžića. Upravo onu, koja je došla do izražaja u njegovom nedavnom hvalospjevu svom šefu.

Nabrajanje kao dokaz

Osim što proziva političke protivnike svog poslodavca da “maštaju o fildžanistanu”, “jačaju odnose s Muslimanskim bratstvom” i, bez imalo diplomatskog takta, dodaje da su “u Bakira kozje uši”, Arifhodžić u tom članku piše da je njegov šef, Denis Bećirović, državnik kojeg cijene u inostranstvu.

A kao dokaz prilaže nam listu njegovih “najznačajnijih međunarodnih aktivnosti”. Arifhodžić navodi poimenice 15 evropskih država u kojima je Bećirović bio u “državnim i radnim posjetama”. Zatim pobraja imena četiri države čiji su šefovi boravili u Sarajevu u ovom mandatu. I na kraju još četiri države koje je Bećirović posjetio, ali se tamo nije susreo sa najvišim zvaničnicima (dakle, nisu na najvišem nivou). I to je to.

To su najznačajnije međunarodne aktivnosti Denisa Bećirovića. I upravo tu vidimo mentalitet diplomate kojeg je Komšić, kako se navodi u američkoj depeši, zaposlio samo zato što mu je trebao neko ko će ići na prijeme. Nekome ko je pohodio prijeme po Sarajevu, putovanja u druge države su pojam uspjeha.

Da nije tužno, bilo bi samo smiješno. Ovako je oboje.

Naime, čini se da prozapadno orijentisani gospodin Arifhodžić, koji drži lekcije “simpatizerima Muslimanske braće”, ne zna šta je parousia, niti je kada čuo za nju. Jer da zna, ne bi pisao ono što piše.

Prisustvo vladaoca mora se osjetiti

Parousia je jedan od najznačajnijih pojmova zapadne civilizacije. U svojoj najčešćoj upotrebi dana označava “prisustvo”, ali “drugi dolazak Hrista”, odnosno dolazak kraljevstva nebeskog ili, preciznije, kralja nebesa.

Parousia je moć koja izvire iz prostog prisustva Hrista. Evo šta veli Novi zavjet: “Kao u Noine dane, tako će biti kod dolaska [παρουσία] Sina Čovječijeg.” A najveći ranohrišćanski teolog Atanasije Aleksandrijski piše da zli dusi “postaju mrtvi u Kristovom prisustvu “[Χριστοῦ παρουσία]”.

Još izvornije, parousia je moć, koja izvire iz prisustva svakog kralja (a ne samo Hrista, “kralja nebesa”). Ako idemo dalje od hrišćanstva, vidjet ćemo da u staroj Heladi, parousia znači “posjetu kralja ili veledostojanstvenika”.

Ono bitno u tom pojmu jeste da kada kralj ili drugi nosilac vlasti negdje dolazi, onda se to mora osjetiti. Iz njegovog prostog prisustva moraju ostati posljedice u stvarnosti. Drugim riječima, ne može iza kraljevog dolaska ili prisustva, dakle iza parousije, da ne ostaje ništa, odnosno da je kralj prošao kao i bilo ko drugi.

Iz navedene prakse izvire jedna tradicija, koja važi u modernom dobu: naime, kada nosilac vlasti dođe negdje u posjetu, imperativ je da otvori neku građevinu. Tako načelnici dolaze u sela da otvaraju puteve, a šefovi vlada i država da otvore fabrike, autoputeve, zgrade…

Na pitanje kada će američki predsjednik, potpredsjednik ili državni sekretar doći u Bosnu i Hercegovinu, jedan američki diplomata je kazao da će s radošću doći, kada bude prilike da se stavi u pogon nešto veliko. Nešto poput terminala na Krku, koji je lično otvorio američki državni sekretar. Dakle, u našem kontekstu, nešto poput Južne interkonekcije. Inače, ako nema takvih posljedica njihovog prisustva, američki vladaoci ni ne dolaze, jer bi, u slučaju da dođu, a da se ništa ne desi samo srozali svoj autoritet.

Bećirović u najgorem svjetlu

Iako je decenijama u diplomatiji, Nerkez Arifhodžić ne zna za ovo pravilo. Zato je on jednostavno pobrojao listu destinacija na kojima je bio njegov šef, a nije naveo nijedan konkretan trag tih posjeta. Nijedan potpisan međudržavni ugovor, nijednu otvorenu građevinu, ništa. Savjetnik je svog šefa, Bećirovića, prikazao u najgorem svjetlu: kao vladaoca, čije prisustvo nije praćeno nikakvom moći, ne izaziva ništa i ne ostavlja nikakve materijalne tragove. Učinak je samo taj da “kralj” pokazuje da uopće nije kralj.

Ekspert za prijeme Arifhodžić ide čak dotle da kaže kako je “s njemačkim kancelarom Denis razgovarao osam puta, dok je Bakir samo dvaput, a s turskim predsjednikom Denis 11 puta, a Bakir pet”. Najprije, o ovom Arifhodžićevom nastojanju da uvjeri čitaoca kako Bećirović ima bolje odnose s Erdoganom od Izetbegovića ne može se govoriti bez ironije.

Ali ima nešto važnije od toga. Koliko znam, nakon Izetbegovićevih sastanaka s Erdoganom, desilo se nešto konkretno: npr. Turska je odobrila bescarinske kvote za izvoz bh. mesa u tu zemlju. Nadalje, u maju 2019, prilikom posjete članova Predsjedništva BiH (Džaferović, Komšić, Dodik) Ankari potpisan je revidirani sporazum o slobodnoj trgovini između dvije zemlje, a stupio je na snagu tokom uzvratne posjete Erdogana Sarajevu. (U Carigradu znaju znači prisustvo i dolazak vladaoca.)

A koji je sporazum između dvije države zaključen tokom Bećirovićevih posjeta Turskoj? Da li je ostao neki drugi materijalni trag? Arifhodžić, na listi uspjeha, ne navodi ništa, iz prostog razloga što nema šta da navede. Iza 11 Bećirovićevih sastanaka s Erdoganom nije ostalo ništa, osim paučine zvane “snažno zagovaranje interesa BiH”, kao da je snaga u riječima, a ne u djelima.

Razgovori nisu rezultat

Idemo dalje. Prilikom posjete članova Predsjedništva BiH (Izetbegović, Ivanić, Čović) Berlinu 2016. i sastanka sa tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, dogovorena je prilagodba Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Dakle, imamo ono što smo nazvali parousia: prisustvo kao moć.

Šta je izazvalo Bećirovićevo prisustvo u Berlinu? Koji je međudržavni ugovor zaključen tokom njegovih sastanaka s Nijemcima? Arifhodžić ne navodi ništa, jer nema šta da navede.

Idemo dalje (sada na Istok). Tokom posjete Islamabadu, a u vrijeme migrantske krize u našoj zemlji, Džaferović je potpisao međudržavni sporazum o readmisiji, čime je omogućeno vraćanje pakistanskih migranata iz BiH u zemlju njihovog porijekla. Ništa senzacionalno, ali nešto konkretno.

A šta je ostalo iza Bećirovićevih sastanaka na Istoku? Arifhodžić navodi da je njegov poslodavac razgovarao s šefovima država Azije i Afrike, ali ne navodi nikakav materijalan rezultat, već veli da je time BiH “stvorila širu platformu za efikasno djelovanje”. Dakle, stvoreni su preduslovi za djelovanje, ali djelovanja još nema.

Idemo dalje. Džaferović i Komšić su, u prošlom mandatu, išli u posjete sjedištu NATO-a s “hedijom”, nakon što su, teškom mukom, isposlovali usvajanje Programa reformi, dok Arifhodžić, kao rezultat svog šefa, navodi da “ubrzano gradi odnose s NATO-om”.

Šef NATO-a izbjegava Bećirovića

Arifhodžić veli i da se Bećirović “10 puta sastao sa generalnim sekretarom NATO-a, a Izetbegović samo četiri puta”. To može impresionirati samo onog ko ne zna da su Izetbegovićevi sastanci bili praćeni usvajanjem Pregleda odbrane i Strategije vanjske politike, dok Bećirović, tokom četiri godine mandata, nije uspio isposlovati usvajanje ovih državnih akata, te ih, nakon što je istekao rok starima, više uopće nemamo.

Štaviše, Bećirović je svojom anksioznom nepromišljenošću počeo vršiti pritisak na briselske birokrate da nas čim prije u Alijansu (kao da oni o tome odlučuju), a doveo je samo do toga da ga Mark Rutte izbjegava, te da iz sjedišta NATO-a izjave da je za članstvo naše zemlje u toj alijansi potreban konsenzus tri (nacionalne) zajednice. Ako je ovo rezultat, onda bi Bećirović bio djelotvorniji da uopće nije išao u Brisel, pa čak i da nije postojao.

Možemo ovako danima. Ali nema potrebe. Bećirović je predsjednik čije prisustvo nije moć. Iza njegovih posjeta ne ostaje ništa. Zato, ma koliko da ih je – a nije ih uopće puno – sve se one izjednačavaju u praznini neučinkovitosti.

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.