Prije dva dana, emeritus bosanskohercegovačke diplomatije Nerkez Arifhodžić objavio je članak, u kojem bez mjere i ukusa hvali svog trenutnog poslodavca, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, iznoseći listu putovanja i sastanaka na kojima je Bećirović bio.
To me podsjetilo na povjerljivu depešu, koju je svojedobno objavio Wikileaks, a koju je sada već davne 2007. godine, u Washington, uputio Michael Murphy, tada još uvijek samo diplomata, a kasnije i prvi čovjek u Američkoj ambasadi u Sarajevu.
Savjetnik za prijeme
U toj depeši, Murphy izvještava svoje nadređene, uz ostalo, o odnosima u kabinetu Željka Komšić, ističući da tu “dominira šef osoblja i Komšićev prijatelj iz djetinjstva” Amir Ibrović, koji je, kako se dalje navodi, “aktivno gradio dobre odnose s Američkom ambasadom i s vremena na vrijeme bio vrijedan kanal ka Komšiću”.
Murphy dalje navodi imena ostalih savjetnika, a među njima i onog za vanjsku politiku – Nerkeza Arifhodžića. Evo šta o njemu veli Murphy: “Unatoč svom bogatom diplomatskom iskustvu, Arifhodžić je predmet žestokih kritika iz druga dva kabineta, koji su s nama podijelili brojne priče o njegovom podcjenjivačkom, arogantnom i, ponekad, agresivnom ponašanju.”
Međutim, od savjetnika Nebojše Radmanovića i Harisa Silajdžića, još gore mišljenje o Arifhodžiću, kako objašnjava Murphy, imaju u samom Komšićevom kabinetu. Evo šta kaže Murphy o tome: “Čini se da je Arifhodžić navukao bijes i najbližih kolega, pa ga Amir Ibrović redovno naziva ‘idiotom’ i kaže nam da ga je Komšić zaposlio ‘samo zato što mu je trebao neko ko će ići na prijeme’.”
Iako se radi o žestokoj, čak nepristojnoj ocjeni, koju lično ne bih upotrijebio, čini mi se da je Ibrović ipak pogodio jednu važnu crtu u profesionalnom karakteru Arifhodžića. Upravo onu, koja je došla do izražaja u njegovom nedavnom hvalospjevu svom šefu.
Nabrajanje kao dokaz
Osim što proziva političke protivnike svog poslodavca da “maštaju o fildžanistanu”, “jačaju odnose s Muslimanskim bratstvom” i, bez imalo diplomatskog takta, dodaje da su “u Bakira kozje uši”, Arifhodžić u tom članku piše da je njegov šef, Denis Bećirović, državnik kojeg cijene u inostranstvu.
A kao dokaz prilaže nam listu njegovih “najznačajnijih međunarodnih aktivnosti”. Arifhodžić navodi poimenice 15 evropskih država u kojima je Bećirović bio u “državnim i radnim posjetama”. Zatim pobraja imena četiri države čiji su šefovi boravili u Sarajevu u ovom mandatu. I na kraju još četiri države koje je Bećirović posjetio, ali se tamo nije susreo sa najvišim zvaničnicima (dakle, nisu na najvišem nivou). I to je to.
To su najznačajnije međunarodne aktivnosti Denisa Bećirovića. I upravo tu vidimo mentalitet diplomate kojeg je Komšić, kako se navodi u američkoj depeši, zaposlio samo zato što mu je trebao neko ko će ići na prijeme. Nekome ko je pohodio prijeme po Sarajevu, putovanja u druge države su pojam uspjeha.
Da nije tužno, bilo bi samo smiješno. Ovako je oboje.
Naime, čini se da prozapadno orijentisani gospodin Arifhodžić, koji drži lekcije “simpatizerima Muslimanske braće”, ne zna šta je parousia, niti je kada čuo za nju. Jer da zna, ne bi pisao ono što piše.
Prisustvo vladaoca mora se osjetiti
Parousia je jedan od najznačajnijih pojmova zapadne civilizacije. U svojoj najčešćoj upotrebi dana označava “prisustvo”, ali “drugi dolazak Hrista”, odnosno dolazak kraljevstva nebeskog ili, preciznije, kralja nebesa.
Parousia je moć koja izvire iz prostog prisustva Hrista. Evo šta veli Novi zavjet: “Kao u Noine dane, tako će biti kod dolaska [παρουσία] Sina Čovječijeg.” A najveći ranohrišćanski teolog Atanasije Aleksandrijski piše da zli dusi “postaju mrtvi u Kristovom prisustvu “[Χριστοῦ παρουσία]”.
