Rijeka vremena nanosi i ispira taloge značenja iz riječi. Riječ fukara je u bosanskom jeziku nekada označavala gotovo pa isključivo materijalno siromašnu osobu. Takvo joj je i davno izvorno značenje: fukara je množina od arapske riječi fekir (faqīr).
Danas pod fukarom sve češće podrazumijevamo duhovno siromašnog, moralno bijednog čovjeka, koji materijalno ne oskudijeva ali škrtari i nezasito traži više iako nije u potrebi.
Potrebe se mogu zadovoljiti, jer su ograničene; želje su beskonačne i nikada se ne mogu u potpunosti ostvariti. Upravo je u tome razlika između starih i novih fukara: siromah je u potrebi, o čemu svjedoče i naš i engleski jezik, naprimjer (in need); savremena fukara ima višak želja, što se u materijalnom pogledu naziva pohlepom.
Slamari u poslu, fukare u duši
Hoćete pare / Vi ste fukare / Plaćenici – pjevali su BH Fanaticosi u doba žestokih ratova protiv kompromitiranog vodstva Nogometnog saveza. Nikakvi siromasi nisu vodili savez, bili su to ljudi materijalno situirani, ali su htjeli više od potrebnog, i to ne svojim radom, poduzetništvom, rizikom i odricanjem – nego lagodno i hinjski. Prave fukare.
Prije pola godine pisao sam o slamarima, nesposobnim lažnim majstorima našeg političkog života. Evo šta sam tada zapisao:
Ponašaju se i djeluju, naoko, isto kao i pravi majstori, ali svaki konačni ishod njihovog rada je ili ništava ili polovičan, pa traži popravke, nadopune, intervencije pravih majstora i iziskuje nove troškove. Angažirati slamara je obećanje uštede koje se pretvara u teret nepredviđenih troškova i gubitka vremena.
Ovo je epoha slamara u javnim, dakle društvenim i političkim poslovima. Kineziolozi, lažni diplomanti, sokolački alumnisti, stranački kelneri, nesposobni rođaci, ulizice i rehabilitirani klošari... – dominantan su tip naših političkih ličnosti.
