A kada hajka jednom krene, ni mnogo mudriji i iskusniji političari od Sabine Ćudić ne bi je uspjeli zaustaviti.
Piše: Maja Radević
Predsjednica Naše stranke Sabina Ćudić posljednjih dana osjetila je na svojoj koži šta znači biti „subjekt kritike šire javnosti“. Zbog jedne izgovorene sintagme pred evropskim parlamentarcima u sarajevskoj Vijećnici Ćudić se našla na meti brojnih kritika političara, analitičara, novinara, udruženja generala, žrtava rata i građana koji su pozivali na njenu ostavku. Uzalud se Sabina Ćudić naknadno pravdala da je izgovarajući riječi „bitka za moć“ mislila na Srbiju i velikosrpski projekat, uzalud je pokušavala objasniti da kao političarka, koja je kao dijete preživjela opsadu Sarajeva, u svojim obraćanjima pred međunarodnim institucijama nikada nije bježala od upotrebe termina agresija i genocid… Uzalud, jer grudva se već zakotrljala i hajka je krenula.
A kada hajka jednom krene, ni mnogo mudriji i iskusniji političari od Sabine Ćudić ne bi je uspjeli zaustaviti.
Zastrašujuća je mogućnost da vas je društvo i grad u kojem ste proveli cijeli svoj život spreman „razapeti“ i zauvijek ostaviti na stubu srama zbog jedne nes(p)retno izgovorene riječi. Još je više zastrašujuća lakoća sa kojom mediji i novinari bez ikakvog kritičkog otklona prihvataju i podržavaju hajke protiv pojedinaca koje su uvijek i bez izuzetka politički orkestrirane, a medijski „pumpane“ do te mjere da se na kraju izgubi iz vida svaki razuman argument ili objašnjenje koje se ne uklapa u unaprijed isplanirani narativ organizatora javne egzekucije (jedna takva višemjesečna političko-medijska hajka bila je inspiracija uredniku „Slobodne Bosne“ Senadu Avdiću za riječi koje smo citirali u naslovu ovog teksta).
„Nisu me podržali ni Nermin Nikšić, ni Elmedin Konaković“, rekla je Sabina Ćudić prije dva dana gostujući u programu BHRT-a. Činilo se kako je to nije ni previše iznenadilo jer, kako je zaključila, politički trenutak je presudan za sve, pa tako i za (izostanak) podrške koalicionih partnera.
Nije, uostalom, ni sama Sabina Ćudić nikada javno podržala mnoge žene u politici koje su prije nje bile meta orkestriranih napada i hajki. Jer za to, valjda, nije bio pogodan „politički trenutak“.
Sjećate li se bivše dugogodišnje državne parlamentarke Dušanke Majkić? Njene političke stavove možda i ne pamtite, ali nje se sigurno sjećate. Svaki put kada bi mediji prenijeli neku izjavu Dušanke Majkić, u komentarima ispod tih tekstova uslijedila bi rafalna paljba „građana“ koji su je vrijeđali i ismijavali isključivo na osnovu njenog fizičkog izgleda. Dušanka Majkić godinama je na portalima i društvenim mrežama predstavljana kao „nakaza“, „krmača“, „kobila“, „grobarka“, „kao da je gorila napravila“, i tako redom. Nikada nijedna feministička i organizacija za zaštitu ljudskih prava nije reagovala na najprimitivnije verbalne bljuvotine koje su upućivane toj političarki i od kojih bi se postidio i Amir Pašić Faćo. Njene kolegice iz parlamentarnih klupa ostale su nijeme, a gorljive zagovornice rodne ravnopravnosti iz liberalno-građanskih političkih opcija imale su važnija posla nego da se bave prizemnim seksističkim uvredama na račun SNSD-ove parlamentarke.
Sjećate li se bivše direktorice KCUS-a Sebije Izetbegović? Naravno da se sjećate, ona je danas politički aktivnija nego ikada ranije. No, u vrijeme dok je bila „samo“ direktorica KCUS-a, o njoj su ispisane stotine huškačkih tekstova što u medijima, što na društvenim mrežama. Jedna neoprezna izjava o uplašenim ljekarima koji „neće da liječe“ bolesno dijete, istrgnuta iz konteksta i šokantnog događaja u kojem je otac djeteta prijetio pištoljem istim tim ljekarima, bila je dovoljna za kreiranje velike afere na kojoj su mjesecima jahali politički oponenti SDA i njima naklonjeni mediji, predstavljajući Sebiju Izetbegović maltene kao djecoubicu, bahatu, nehumanu, bezosjećajnu osobu koja nije dostojna poziva zdravstvenog radnika. Čitav „slučaj“, koji to zapravo nikada nije bio, za posljedicu je imao na desetine prijetnji koje su upućivane tadašnjoj direktorici KCUS-a.
A šta mislite o Benjamini Karić? Nekadašnja gradonačelnica glavnog grada, a sadašnja načelnica Općine Novo Sarajevo, otkako je preuzela prvu funkciju u izvršnoj vlasti na meti je uvredljivih fotomontaža, poređenja sa ratnim zločincima i diktatorima i brojnih drugih ismijavanja i uvreda i to ne samo zbog svog rada, već i zbog fizičkog izgleda i porodičnog porijekla. Je li neko nekad barem pokušao da je zaštiti od napada i uvreda koji nemaju nikakve veze sa legitimnom kritikom rada javnih zvaničnika? Nije, kao ni u slučaju Sebije Izetbegović ili Dušanke Majkić. I ne samo to – najporaznije je to što su neke od žena koje smo spomenuli ovdje čak i podržavale hajke protiv onih drugih.
Hajke nikada nisu motivisane odbranom principa i istinskih uvjerenja. Ne pokreću ih racionalni argumenti ni moralni standardi, nego lični animoziteti i trenutni politički interesi. Danas se na stub srama penje Sabina Ćudić, jučer su to bile Dušanka Majkić, Sebija Izetbegović i Benjamina Karić, a sutra će biti neko četvrti. A svako ko danas aplaudira javnom linču, već sutra vrlo lako može postati njegova nova meta.
