Dodik je sebe satjerao u stupicu. Šta će sad uraditi?

Ona narodna da čovjeka možeš spasiti od svega, osim od njega samoga, na njegovom primjeru neopisivo dobro se potvrđuje.

Piše: Sead Numanović

Sreća je i definitivno okrenula leđa Miloradu Dodiku!

Na vlast u Sjedinjenim Američkim Državama dolazi Joe Biden, „srbomrzac“, kako ga je nazvao prije više od mjesec dana, a jučer mu uputio uvlakačku čestitku na pobjedi.

Izgubio je izbore u nekoliko velikih gradova u entitetu Republika Srpska, na čelu s Banjom Lukom.

Sada je sebe upetljao u istragu Interpola, jer je „dilao“ ukredene umjetnine.

To što je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine „otvorilo predmet“ nije mu nikakva briga.

Nada se da će tu stvari, kao i do sada, „posušiti“ njegova vijerna poslušnica Gordana Tadić.

No, ona ne može dobaciti do Interpola!

Istražitelji te međunarodne policijske agencije kucaju na njegova, ali i vrata Sergeja Lavrova, koji mora – barem formalno – dati iskaz.

Teško da se iko može sjetiti teže blamaže koja je priređena nekom ministru vanjskih poslova. A pogotovo šefu diplomatije jedne države kakva je Rusija, a i kakav je Lavrov sam.

Špekulacije da nakon ovog skandala on definitivno odlazi s te pozicije, samo su se dodatno pojačale.

Bilo da se one pokažu tačnim ili ne, Dodik je u najneizvjesnijoj situaciji ikada!

Kada su ga Amerikanci iz administracije u koju je polagao tolike nade, stavili na svoju „crnu listu“, mogao je spinovati da je to potez „stare administracije“ i da će ga ta nova, ubrzano pomilovati.

Dok je čekao dodir nježnosti Donalda Trumpa, pridružio mu se Nikola Špirić.

Dodik je tako ostao zapečaćen u društvu terorista svih fela, ratnih zločinaca i narko dilera svijeta. Omiljene utakmice NBA može gledati samo preko ekrana ili ih se s nostalgijom sjećati.

Za to, međutim, sada nema ni vremena ni volje.

Ono što mu ne da spavati ogleda se u slijedećem: ko sada smije s njim sjesti i pričati, iz bilo kog dijela svijeta, a da ne riskira da mu istražitelji neke svjetske policijske ili domaće agencije neće zakucati na vrata. Makar da provjere da sa sobom nije donio neku novu ukradenu umjetninu.

Čak ni tradicionalno spora i birokratizirana Evropska unija, makar neko vrijeme, neće morati da se muči s sklapanjem konsenzusa o tome da se Dodik nađe na njihovoj „crnoj listi“.

Dodik je sebe stavio na sve moguće liste nepoželjnih u svijetu.

Ostavka jeste časni izlaz za svakoga ko ima i mrvu časti.

Naravno, niko ne očekuje da Dodik uradi takvo nešto.

Njemu sada preostaje da očijuka s Aleksandrom Vučićem, koji ga je i sinoć snažno branio, panično upozoravajući da slijedi ukidanje entiteta RS, kroz novi američki plan za BiH.

Naravno da će ga Vučić prvi pustiti „niz vodu“.

Ima on u svojoj političkoj karijeti i mnogo veće kapitalce kojima je celivao ruku, stope ljubio, zvao političkim i ocem gotovo svake druge vrste, a kojima je potom krvnički i ne jednom zarivao nož u leđa.

I Dodik to zna.

Kao i što zna da Amerikanci odista spremaju paket reformi za BiH u kojem mjesta za njega ne može biti.

Satjeran u ćošak, svjestan da mu akcije ubrzano tonu, uplašen da će mu i najodaniji koalicioni saveznici okrenuti leđa, što već išareti Socijalistička partija Petra Đokića, Dodik se s sjetom sjeća kako je na američkim tenkovima prvi put došao na vlast, nakon maratonskog i dramatičnog zasijedanja Narodne skupštine Republike Srpske davnih dana i godina pred kraj prošlog milenija.

Pred njim su sada dva puta – da do krajnjosti zaoštri retoriku i djelovanje, iskoristi prvu priliku i sazove referendum o otcjepljenju manjeg entiteta od BiH.

Njegov naum je da se referendum održi, preko njega dobije plebiscitarnu podršku svog naroda i onda s time trguje.

Ono, narod je progovorio. Hajmo sada pregovarati i to samnom, ako nećete da ja proglasim da poštujem volju naroda i otcijepim se.

Druga opcija je da počne slati (ako to već ne radi) tajne poruke da sve što od 2006. godine ne važi i da se on „vratio na početne postavke“, one iz dana kada je izabran prvi put, sa svega četiri poslanika, za premijera entiteta RS.

NATO postaje sasvim normalan put, Karadžić, Milošević i svi ostali ne samo da su ratni zločinci, već i teški kriminalci koji su ojadili ponajviše Srbe, a da je sve ono što smo gledali proteklih 14 godina bio „performans“.

Sve je moguće od njega.

No, prosto je nemoguće da mu ta priča prođe.

Prije ili kasnije, pred njim će se ukazati put gdje će morati odgovarati za brutalno trovanje vlastitog naroda, dok ga je istovremeno besprizorno dovodio do prosijačkog štapa.

Ona narodna da čovjeka možeš spasiti od svega, osim od njega samoga, na primjeru Milorada Dodika neopisivo dobro se potvrđuje.