Piše: Haris Imamović
Prije nekoliko dana, bivši predsjednik Rs-a Milorad Dodik je kazao kako Rs treba naći način kako da ojača odnose sa Trumpovom administracijom, koja “ima drugačiji način posmatranja svijeta i nisu globalisti, već realisti”.
Iako se postupanje Trumpove administracije u Iranu nikako ne uklapa u navedenu ocjenu, za trenutnu američku politiku prema Bosni i Hercegovini bi se zaista moglo reći da je, u ovom času, pod preovlađujućim utjecajem realista.
Šta to znači? Šta uopće čini razliku između realista i globalista (ili neokonzervativaca, advokata liberalne hegemonije)?
Realisti i neokonzervativci
U isto vrijeme, kada Dodik govori o realizmu Trumpove administracije, znatnu pažnju je privukla javna debata između američkih profesora, realista Johna Mearsheimera i Stephena Walta, s jedne strane, i bivših vladinih zvaničnika, neokonzervativaca (ili, kako kaže Dodik, globalista) Mikea Pompea i Victorije Nuland, s druge strane. Tema je bila - američki intervencionizam.
Za razliku od Mearsheimera i Walta, koji su teoretičari međunarodnih odnosa i nisu nikada obnašali bitne funkcije u američkoj vladi, Pompeo i Nuland su među najvažnijim predstavnicima američkog vanjskopolitičkog establišmenta: Pompeo je bio šef CIA-e i državni sekretar, a Nuland kreator vanjske politike u Obaminoj i Bidenovoj administraciji.
Antiintervencionistička teza, koju su u debati zastupali profesori realisti je definisana citatom bivšeg američkog predsjednika Johna Quincyja Adamsa iz 1821: “Amerika ne smije ići naokolo i tragati za čudovištima kako bi ih uništila.” Dvojac Pompeo i Nuland je osporavao ovu tezu i tvrdio da je u interesu SAD-a sukobljavati se sa čudovištima diljem svijeta: interevencinizam je, vele, dobar za interese SAD-a.
Iako je postavljeno kao opće, navedeno pitanje je, naravno, u vezi i sa aktuelnim američkim ratom u Iranu. Rekao bih čak da je ishod debate - a to je pobjeda Mearsheimera i Walta sa 56% glasova u odnosu na 44 glasova Pompea i Nuland - značajno određen situacijom u Iranu, gdje se Trumpova administracija, nakon početnih uspjeha, suočava sa beizlaznom situacijom.
U takvom kontekstu je teško uvjeriti nekoga u intervencionističku tezu, naročito ako je ona postavljena dogmatski, što znači da navodno obuhvata sve moguće situacije. Da se ova debata vodila nakon 11. septembra ili 90-ih, recimo nakon američke intervencije u BiH, Pompeo i Nuland bi vjerovatno pobijedili, a Mearsheimer i Walt bi izgubili.
Uostalom, protivljenje dvojca Mearsheimer-Walt invaziji na Irak 2003. godine nije tada imalo značajnijeg odjeka, ali nakon što su američke intervencije u Afganistanu, Iraku, Libiji i, na koncu, Siriji završile neslavno, američka javnost je postala zainteresirana za ono što realisti imaju da kažu. Neokonzervativci, poput Nuland i Pompea, izgubili su prevlast koju su nekada imali u američkom javnom mnijenju.
Sam Mearsheimer objašnjava da ova promjena u ideološkoj klimi ujedno i simptom transformacije međunarodnog poretka iz unipolarnog u multipolarni. Ako su Sjedinjene Države, u periodu od 1990. do 2017, kada su bile jedina supersila u međunarodnom poretku, i mogle voditi politiku liberalne hegemonije, ako je ona tada i zvučala smisleno, danas je drugačije, jer postoje još dvije velike sile u sistemu: Kina i Rusija, kao i niz srednjih (Indija, Pakistan, Brazil, itd.), te je i Amerikancima, kao što pokazuje primjer Irana, znatno teže ostvariti svoju volju. Naime, nailaze na mnogo veći otpor.
Argumenti
Ključni realističkim argumenti, koje su Mearsheimer i Walt naveli, jeste da Amerika ne raspolaže sa neograničenim resursima, kako bi mogla neprestano intervenisati diljem svijeta. Ratovi u Afganistanu i Iraku su donijeli mnogo više štete nego koristi Sjedinjenim Državama. Donald Trump je, uz ostalo, i zbog toga što je tvrdio da je invazija na Irak najveći vanjskopolitički promašaj odnio pobjedu kako 2016. tako i 2024. Napadom na Iran iznevjerio je svoja obećanja (da neće započinjati nove ratove na Bliskom Istoku); a da njegov potez nije u skladu sa voljom američkog naroda dokazuju anketa, po kojima je rat u Iranu ekstremno nepopularan.
“Sjedinjene Države su”, kazao je Mearsheimer, “izgubile rat u Iranu, ne znaju kako da okončaju ovaj poduhvat i to će imati ogormne negativne posljedice za sve nas. Trebamo shvatiti da smo u velikom problemu u Iranu. I to vam se desi, kada idete naokolo po svijetu i lovite čudovišta.”
Argument Pompea i Nuland jeste da Sjedinjene Države uživaju u miru, prosperitetu i sigurnosti samo zato što su prisutne diljem svijeta i upliću se tamo gdje je potrebno, prije nego što čudovišta dovoljno porastu i preuzmu primat.
“Ne mogu govoriti uime Mearsheimera i Walta, ali državni sekretar Pompeo i ja ne želimo da živimo u njihovom čudovišnom svijetu”, kazala je Nuland.
Pompeo je kazao da, ako SAD trenutnim ratom osiguraju da je Iran 25 ili 50 godina daleko od proizvodnje nuklearnog oružja, to znači da će “naši unuci i praunuci biti mnogo sigurniji”. Dodao je da je rat skup, ali je korist od njega ogromna.
“Ne možete dopustiti da jedan radikalni režim ima kontrolu nad globalnom ekonomijom, jer može ispaljivati projektile Šehid na okolne države, koje mu nisu skrivile ništa? Tokom ove sedmice izvršili su napad na civilne mete u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. To je nešto što svijet ne može prihvatiti. Dakle, ovo čudovište treba savladati”, kazao je Pompeo.
“Ne znam znaš li, Mike, da smo zapravo mi započeli ovaj rat?”, pitao je Walt, što je izazvalo salvu osmijeha u publici, s kojom se miješalo Pompeovo: “Ne, apsolutno ne!”
”Iranci nisu ispaljivali te projektile, sve dok SAD i Izrael nisu napali Iran”, kazao je Walt.
Pompeo je zatim podsjetio na 1979, “kada je iranski revolucionarni režim počeo ubijati”, itd. Pa je Walt podsjetio na ranije američko uplitanje iz 1954. kojim je skinuta demokratski izabrana vlast, itd.
”Ti ne misliš da je Iran čudovište”, pitao je Pompeo.
”Ne”, kazao je Walt, na čuđenje Pompea i Nuland. “Mnoge zemlje čine jako loše stvari, uključujući i moju zemlju, Ameriku, ali ne mislim zbog toga da je Amerika čudovište”, dodao je.
U diskusiji o rat u Ukrajini, Mearsheimer je kazao da ne poriče nijednog trenutka da je “Putin, naravno, odgovoran za invaziju na Ukrajinu”, ali da je tome prethodio proces širenja NATO na Ukrajinu (što su Rusi shvatili kao egzistencijalnu prijetnju i reagovali, kako bi SAD reagovale da Rusi instaliraju svoje projektile na Kubu).
”Da li je Putin čudovište?”, pitala je Nuland.
Mearsheimer je kazao: “Ne.”
”Eto, vidite, dame i gospodo”, kazala je Nuland.
Kao što su primijetili mnogi komentatori na X-u, Nuland se više šokirala zbog toga što se njeni sagovornici ne slažu s njome, nego što je iznosila argumente.
Primjera radi, na Mearsheimerovu opasku da nema dokaza da je Iran bio uključen u napad 7. oktobra, Nuland nije skrenula pažnju na dokaz, koji opovrgava tu tvrdnju Mearsheimera, već je počela praviti grimase kako bi dočarala nevjericu.
Realisti zvuče razumnije, ali šta to znači za Bosnu?
Imajući u vidu zbrku, u koju su se SAD uvalile sa novim ratom na Bliskom Istoku, kao i činjenicu da su se Sjedinjene Države, nakon što su godinama obećavale Ukrajini članstvo u NATO, povukle iz Ukrajine, prepustivši njenu odbranu EU; - možemo zaključiti da više ima smisla to što Mearsheimer i Walt govore, nego Nuland i Pompeo.
Ako SAD nisu u stanju da pobijede u Iranu, nisu trebale ni počinjati taj rat. Jer trenutna situacija, u kojoj se muče i demonstriraju nemoć, samo potkopavat njihovu poziciju. Jednako tako nisu trebale ni obećavati perspektivu članstva Ukrajini u NATO-u, ako nisu - a očigledno nisu - bile spremne nikada zaista primiti Ukrajinu u NATO, niti stajati uz Ukrajinu do kraja, kada je u pitanju njena odbrana.
Međutim, problem nastaje kada se sa velikih svjetskih pitanja, vratimo na našu zemlju i njenu sudbinu. Argumentacija Mearsheimera i Walta donekle postaje mač sa dvije oštrice.
Tokom 90-ih, kada se BiH našla u egzistencijalnoj krizi, Mearsheimer je smatrao da se Sjedinjene Države ne trebaju miješati, da to nije u njihovom interesu, te da je najbolja opcija podjela BiH. Istina, govorio je da treba skinuti embargo na naoružanje, pa čak i naoružati našu stranu, ali je cijenio da BiH treba da obuhvata smo onu teritoriju koju mi možemo vojno držati. Nije vjerovao u reintegraciju dijelova teritorije BiH koji su bili pod kontrolom VRs-a i HVO, cijeneći da Srbi i Hrvati nikada neće prihvatiti BiH za svoju državu; smatrao je da je Dejton loš sporazum, te prognozirao da će vjerovatno propasti, čim se američke trupe povuku, itd.
