Protivno onome što tvrdi Dodikova propaganda, dejtonska BiH nikada nije bila neokonzervativni ili globalistički projekt; naprotiv.
Piše: Haris Imamović
Prije nekoliko dana, bivši predsjednik Rs-a Milorad Dodik je kazao kako Rs treba naći način kako da ojača odnose sa Trumpovom administracijom, koja “ima drugačiji način posmatranja svijeta i nisu globalisti, već realisti”.
Iako se postupanje Trumpove administracije u Iranu nikako ne uklapa u navedenu ocjenu, za trenutnu američku politiku prema Bosni i Hercegovini bi se zaista moglo reći da je, u ovom času, pod preovlađujućim utjecajem realista.
Šta to znači? Šta uopće čini razliku između realista i globalista (ili neokonzervativaca, advokata liberalne hegemonije)?
Realisti i neokonzervativci
U isto vrijeme, kada Dodik govori o realizmu Trumpove administracije, znatnu pažnju je privukla javna debata između američkih profesora, realista Johna Mearsheimera i Stephena Walta, s jedne strane, i bivših vladinih zvaničnika, neokonzervativaca (ili, kako kaže Dodik, globalista) Mikea Pompea i Victorije Nuland, s druge strane. Tema je bila - američki intervencionizam.
Za razliku od Mearsheimera i Walta, koji su teoretičari međunarodnih odnosa i nisu nikada obnašali bitne funkcije u američkoj vladi, Pompeo i Nuland su među najvažnijim predstavnicima američkog vanjskopolitičkog establišmenta: Pompeo je bio šef CIA-e i državni sekretar, a Nuland kreator vanjske politike u Obaminoj i Bidenovoj administraciji.
Antiintervencionistička teza, koju su u debati zastupali profesori realisti je definisana citatom bivšeg američkog predsjednika Johna Quincyja Adamsa iz 1821: “Amerika ne smije ići naokolo i tragati za čudovištima kako bi ih uništila.” Dvojac Pompeo i Nuland je osporavao ovu tezu i tvrdio da je u interesu SAD-a sukobljavati se sa čudovištima diljem svijeta: interevencinizam je, vele, dobar za interese SAD-a.
Iako je postavljeno kao opće, navedeno pitanje je, naravno, u vezi i sa aktuelnim američkim ratom u Iranu. Rekao bih čak da je ishod debate - a to je pobjeda Mearsheimera i Walta sa 56% glasova u odnosu na 44 glasova Pompea i Nuland - značajno određen situacijom u Iranu, gdje se Trumpova administracija, nakon početnih uspjeha, suočava sa beizlaznom situacijom.
U takvom kontekstu je teško uvjeriti nekoga u intervencionističku tezu, naročito ako je ona postavljena dogmatski, što znači da navodno obuhvata sve moguće situacije. Da se ova debata vodila nakon 11. septembra ili 90-ih, recimo nakon američke intervencije u BiH, Pompeo i Nuland bi vjerovatno pobijedili, a Mearsheimer i Walt bi izgubili.
Uostalom, protivljenje dvojca Mearsheimer-Walt invaziji na Irak 2003. godine nije tada imalo značajnijeg odjeka, ali nakon što su američke intervencije u Afganistanu, Iraku, Libiji i, na koncu, Siriji završile neslavno, američka javnost je postala zainteresirana za ono što realisti imaju da kažu. Neokonzervativci, poput Nuland i Pompea, izgubili su prevlast koju su nekada imali u američkom javnom mnijenju.
Sam Mearsheimer objašnjava da ova promjena u ideološkoj klimi ujedno i simptom transformacije međunarodnog poretka iz unipolarnog u multipolarni. Ako su Sjedinjene Države, u periodu od 1990. do 2017, kada su bile jedina supersila u međunarodnom poretku, i mogle voditi politiku liberalne hegemonije, ako je ona tada i zvučala smisleno, danas je drugačije, jer postoje još dvije velike sile u sistemu: Kina i Rusija, kao i niz srednjih (Indija, Pakistan, Brazil, itd.), te je i Amerikancima, kao što pokazuje primjer Irana, znatno teže ostvariti svoju volju. Naime, nailaze na mnogo veći otpor.
Argumenti
Ključni realističkim argumenti, koje su Mearsheimer i Walt naveli, jeste da Amerika ne raspolaže sa neograničenim resursima, kako bi mogla neprestano intervenisati diljem svijeta. Ratovi u Afganistanu i Iraku su donijeli mnogo više štete nego koristi Sjedinjenim Državama. Donald Trump je, uz ostalo, i zbog toga što je tvrdio da je invazija na Irak najveći vanjskopolitički promašaj odnio pobjedu kako 2016. tako i 2024. Napadom na Iran iznevjerio je svoja obećanja (da neće započinjati nove ratove na Bliskom Istoku); a da njegov potez nije u skladu sa voljom američkog naroda dokazuju anketa, po kojima je rat u Iranu ekstremno nepopularan.
“Sjedinjene Države su”, kazao je Mearsheimer, “izgubile rat u Iranu, ne znaju kako da okončaju ovaj poduhvat i to će imati ogormne negativne posljedice za sve nas. Trebamo shvatiti da smo u velikom problemu u Iranu. I to vam se desi, kada idete naokolo po svijetu i lovite čudovišta.”
Argument Pompea i Nuland jeste da Sjedinjene Države uživaju u miru, prosperitetu i sigurnosti samo zato što su prisutne diljem svijeta i upliću se tamo gdje je potrebno, prije nego što čudovišta dovoljno porastu i preuzmu primat.
“Ne mogu govoriti uime Mearsheimera i Walta, ali državni sekretar Pompeo i ja ne želimo da živimo u njihovom čudovišnom svijetu”, kazala je Nuland.
Pompeo je kazao da, ako SAD trenutnim ratom osiguraju da je Iran 25 ili 50 godina daleko od proizvodnje nuklearnog oružja, to znači da će “naši unuci i praunuci biti mnogo sigurniji”. Dodao je da je rat skup, ali je korist od njega ogromna.
“Ne možete dopustiti da jedan radikalni režim ima kontrolu nad globalnom ekonomijom, jer može ispaljivati projektile Šehid na okolne države, koje mu nisu skrivile ništa? Tokom ove sedmice izvršili su napad na civilne mete u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. To je nešto što svijet ne može prihvatiti. Dakle, ovo čudovište treba savladati”, kazao je Pompeo.
“Ne znam znaš li, Mike, da smo zapravo mi započeli ovaj rat?”, pitao je Walt, što je izazvalo salvu osmijeha u publici, s kojom se miješalo Pompeovo: “Ne, apsolutno ne!”
”Iranci nisu ispaljivali te projektile, sve dok SAD i Izrael nisu napali Iran”, kazao je Walt.
Pompeo je zatim podsjetio na 1979, “kada je iranski revolucionarni režim počeo ubijati”, itd. Pa je Walt podsjetio na ranije američko uplitanje iz 1954. kojim je skinuta demokratski izabrana vlast, itd.
”Ti ne misliš da je Iran čudovište”, pitao je Pompeo.
”Ne”, kazao je Walt, na čuđenje Pompea i Nuland. “Mnoge zemlje čine jako loše stvari, uključujući i moju zemlju, Ameriku, ali ne mislim zbog toga da je Amerika čudovište”, dodao je.
U diskusiji o rat u Ukrajini, Mearsheimer je kazao da ne poriče nijednog trenutka da je “Putin, naravno, odgovoran za invaziju na Ukrajinu”, ali da je tome prethodio proces širenja NATO na Ukrajinu (što su Rusi shvatili kao egzistencijalnu prijetnju i reagovali, kako bi SAD reagovale da Rusi instaliraju svoje projektile na Kubu).
”Da li je Putin čudovište?”, pitala je Nuland.
Mearsheimer je kazao: “Ne.”
”Eto, vidite, dame i gospodo”, kazala je Nuland.
Kao što su primijetili mnogi komentatori na X-u, Nuland se više šokirala zbog toga što se njeni sagovornici ne slažu s njome, nego što je iznosila argumente.
Primjera radi, na Mearsheimerovu opasku da nema dokaza da je Iran bio uključen u napad 7. oktobra, Nuland nije skrenula pažnju na dokaz, koji opovrgava tu tvrdnju Mearsheimera, već je počela praviti grimase kako bi dočarala nevjericu.
Realisti zvuče razumnije, ali šta to znači za Bosnu?
Imajući u vidu zbrku, u koju su se SAD uvalile sa novim ratom na Bliskom Istoku, kao i činjenicu da su se Sjedinjene Države, nakon što su godinama obećavale Ukrajini članstvo u NATO, povukle iz Ukrajine, prepustivši njenu odbranu EU; - možemo zaključiti da više ima smisla to što Mearsheimer i Walt govore, nego Nuland i Pompeo.
Ako SAD nisu u stanju da pobijede u Iranu, nisu trebale ni počinjati taj rat. Jer trenutna situacija, u kojoj se muče i demonstriraju nemoć, samo potkopavat njihovu poziciju. Jednako tako nisu trebale ni obećavati perspektivu članstva Ukrajini u NATO-u, ako nisu - a očigledno nisu - bile spremne nikada zaista primiti Ukrajinu u NATO, niti stajati uz Ukrajinu do kraja, kada je u pitanju njena odbrana.
Međutim, problem nastaje kada se sa velikih svjetskih pitanja, vratimo na našu zemlju i njenu sudbinu. Argumentacija Mearsheimera i Walta donekle postaje mač sa dvije oštrice.
Tokom 90-ih, kada se BiH našla u egzistencijalnoj krizi, Mearsheimer je smatrao da se Sjedinjene Države ne trebaju miješati, da to nije u njihovom interesu, te da je najbolja opcija podjela BiH. Istina, govorio je da treba skinuti embargo na naoružanje, pa čak i naoružati našu stranu, ali je cijenio da BiH treba da obuhvata smo onu teritoriju koju mi možemo vojno držati. Nije vjerovao u reintegraciju dijelova teritorije BiH koji su bili pod kontrolom VRs-a i HVO, cijeneći da Srbi i Hrvati nikada neće prihvatiti BiH za svoju državu; smatrao je da je Dejton loš sporazum, te prognozirao da će vjerovatno propasti, čim se američke trupe povuku, itd.
Dejtonski sporazum je, uprkos tome, ostao na snazi 30 godina, i danas je okvir koji omogućava mir u BiH. Time su demantovane Mearsheimerova predskazanja, a potvrđene ona Richarda Holbrookea da je podjela vlasti između dva entiteta i tri konstitutivna naroda, uz međunarodno uplitanje nevelikog stepena, formula, koja može osigurati mir. Naravno, za to su bile potrebne i velike reforme iz 2000-ih, kao što je raspuštanje entitetskih vojski, itd, što Mearsheimer nije imao u vidu da će se desiti, kada je 1995-1997. iznosio procjene o Dejtonu.
Dejton kao zajednički rezultat realista i neokonzervativaca
Za razliku od realista Mearsheimera ili Henryja Kissingera, upravo su neokonzervativci, istomišljenici Nuland i Pompea, podržali opstanak cjelovite Bosne i Hercegovine, te su vršili pritisak na Clintonovu administraciju da izvrši intervenciju i pomogne našoj zemlji da se odbrani od agresije. Sa stanovišta neokonzervativaca, Milošević je čudovište s kojim se treba obračunati.
Neki od vodećih neokonzervativaca, koji će kasnije biti snažni zagovornici intervencija u Afganistanu, Iraku, i dr. - snažno su podržavali intervenciju protiv srpskih položaja u BiH. Navest ću samo neka od imena: Richard Perle, koji je bio naš savjetnik za vojna pitanja u Dejtonu; zatim Paul Wolfowitz, Jeanne Kirkpatrick, Joe Lieberman, Robert Kagan (inače suprug Victorije Nuland), Norman Podhoretz, itd.
Za razliku od njih, Clintonova administracija se umnogomne vodila i realističkom logikom, te je na nju ogroman utjecaj imao strah od novog Vijetnama (kao osnovni realistički simptom). Npr, savjetnik za nacionalnu sigurnost Tony Lake i njegov zamjenik Sandy Berger bili su predvodnici studentskih demonstracija protiv rata u Vijetnamu, što je ostavilo trajan trag na njihov politički profil. Među realistima, u Clintonovoj administraciji je bio i ministar odbrane William Perry, koji se snažno protivio intervenciji u BiH, kao i proširenju NATO-a na istočnu Evropu.
Za samog Richarda Holbrookea, kao ključnu figuru u pogledu dejtonskog procesa, ni u kojem slučaju se ne može reći da je spadao među neokonzervativce; za razliku od njih, on je vjerovao u multilateralizam, usklađivanje američke politike s evropskim saveznicima, djelovanje u okviru Ujedinjenih nacija, itd.
U konačnici, Dejtonski sporazum nije bio otjelovljenje ni realističke, ni neokonzervativne koncepcije, već mješavina oba utjecaja. S jedne strane, može se govoriti o realističkim aspektima Dejtona, kao što su etnička podjela vlasti unutar BiH, na čemu je insistirao Holbrooke; a zatim se može govoriti i o neokonzervativnim aspektima, kao što su široka ovlaštenja za IFOR, na čemu je insistirao Richard Perle; ili sankcijama, na čemu je insistirao Holbrooke.
Također, i provedba Dejtona je u znaku različitih utjecaja. Ako je uvođenje bonskih ovlasti 1997. i njihovo intenzivno korištenje u vrijeme Bushove administracije, bio rezultat neokonzervativnog utjecaja, onda je suzdržavanje od ustavne reforme, kojom bi BiH bila pretvorena u građansku državu bio rezultat realističkog utjecaja.
Dakle, protivno onome što tvrdi Dodikova propaganda, dejtonska BiH nikada nije bila neokonzervativni ili globalistički projekt; naprotiv, dejtonski projekat je uvijek bio primjer i realističke suzdržanosti. Čak i ako prihvatimo da je u nekim periodima preovladavao neokonzervtivni utjecaj (kraj druge Clintonove administracije, obje Bushove administracije), a u nekima utjecaj realističke doktrine (obje Obamine administracije, obje Trumpove i Bidenova administracija), propagandni redukcionizam je tvrditi da su američke vlade, u proteklih 30 godina, provodile globalističku agendu.
Iako Dodik tvrdi da mu je Nicholas Burns, u vrijeme Bushove administracije, kazao da Sjedinjene Američke Države vide Bosnu i Hercegovinu kao nacionalnu državu Bošnjaka, u kojoj Srbi i Hrvati trebaju da se naviknu na položaj nacionalnih manjina, ne postoji dokaz da je Bushova administracija radila na tome. Čak je i Aprilski paket bio limitirana korekcija Dejtona, a ni u kojem slučaju fundamentalna promjena u pravcu liberalnodemokratskog uređenja.
Paradoks je u sljedećem: iako je Bidenova administracija, za razliku od druge Obamine i prve Trumpove, koristila bonske ovlasti, ona to nije radila da liberalizira Dejton, već naprotiv da, u skladu sa svojom realističkom logikom, osnaži princip podjele vlasti između konstitutivnih naroda u Federaciji. Schmidtovim amandmanima na Ustav Federacije nisu osnažene pozicije građanskih stranaka, već hrvatskih nacionalista.
Specifična rješenja za specifične probleme
Ako uzmemo u obzir poziciju realista, konkretno Johna Mearsheimera, u vezi s Bosnom, onda bismo mogli reći da je on, sa svojim protivljenjem intervenciji NATO-a u Bosni, bio u krivu; a da je protivljenjem invaziji na Irak, ili trenutnom napadu na Iranu, bio u pravu.
Dakle, na pitanje da li je Mearsheimer u pravu, odgovor je: zavisi o čemu govorimo. Da li o Bosni, Kosovu, Ukrajini, Iranu ili Kini?
Ne postoje univerzalna rješenja, primjenjiva na sve moguće situacije, kao što se čini dogmatima, a i sam Mearsheimer se, u žaru polemike koju vodi protiv neokonzervativaca, često prepusti dogmatizmu.
Na pitanje treba li “Amerika ići naokolo i tragati za čudovištima kako bi ih uništila”, pravi odgovor nije ni da, ni ne, već: zavisi koja čudovišta i zavisi gdje se nalaze.
Ma koliko su nam neokonzervativci dragi, jer su bili za drakonski pristup čudovištu Miloševiću, ipak smo mogli, već tokom invazije na Irak, a naročito sada u vezi sa Iranom, mogli vidjeti da ni neokonzervativna dogma nije recept za sve situacije. Ako su američke intervencije u Bosni i na Kosovu bile uspješne, te su dovele do mira, one na Bliskom Istoku nisu: ojadile su tamošnje populacije, a napravile štetu i samoj Americi.
Konteksti su različiti, te je za svaki specifičan slučaj potrebno napraviti posebnu analizu, a ne prosto primjenjivati univerzalne formule kao da se posvuda radi o jednoj te istoj situaciji.
Ne treba, recimo, zaboraviti da Mearsheimer, iako je protiv širenja NATO-a na istok Evrope i rata u Iranu, nije nikakav izolacionist. On smatra da Sjedinjene Američke Države trebaju koristit svoju vojnu i političku snagu da suzbiju rast Kine. U tom pogledu on često zvuči kao jasreb. On smatra da je bila greška što su SAD u protekle tri decenije sarađivale s Kinom, čime su omogućile kineski ekonomski rast. Mearsheimer smatra da je to trebalo spriječiti, pa čak i po cijenu da stotine miliona Kineza ne izađu iz siromaštva.
George Kennan i prevazilaženje dogmatizma
Na pitanje - realisti ili neokonzervativci, u kontekstu Bosne i Hercegovine, kazao bih da je ispravan odgovor demonstrirao George Kennan, koji je bio realista, ali je prevazilazio dogmatsku isključivost.
Naime, on je 90-ih, kao i Mearsheimer, bio protiv širenja NATO-a. Ali za razliku od Mearsheimera, Kennan nije bio protiv intervencije u Bosni.
Gostujući kod Charlieja Rosea, 1993. Kennan kaže da je najpametnije što Amerika može da uradi, po okončanju hladnog rata, jeste posvetiti se sebi i srediti stvari u vlastitom dvorištu.
”Najbolji način na koji možemo pomoći drugim ljudima i utjecati na njih jeste da budemo primjer, a ne da im propovijedamo. Bit će mnogo više impresionirani onim što vide, ako je zadivljujuće, nego bilo čime šta im kažemo, naročito ako budemo ponavljali kako smo mi divni”, kaže Kennan, polemišući s neokonzervativcima.
Kennan zatim veli da SAD ne trebaju da prisiljavaju druge države širom svijeta da prihvate (liberalnu) demokratiju, te da umjesto toga trebaju uvažiti (kulturnu, političku, itd.) raznolikost svijeta.
”Ako odemo svim tim ljudima i kažemo im: ‘Morate biti kao mi’, mislim da to neće imati efekat kakav mi mislimo da hoće”, veli i dodaje da je bolje pustiti ljude da se upoznaju sa Amerikom i njenom kulturom i da, na kraju, sami donesu odluku kakvo društvo žele u svojoj zemlji.
Kennan zatim govori o problemima u Americi sa sistemom obrazovanja, ilegalnim migrantima, kriminalom, saobraćajnom infrastrukturom, budžetskim deficitom, itd. Dakle, manje više govori sve ono što govore Trump i sljedbenici pokreta America First.
Amerika ne treba da nameće svoje standarde po pitanju ljudskih prava drugima, kaže Kenan i citira (spomenutog) Johna Quincyja Adamsa: “Amerika je prijatelj sloboda cijelog svijeta, ali je zaštitnik samo svojih.”
Ali sve navedeno nije prepreka da Kennan, u istoj emisiji iz 1993. kaže: “U slučaju kada povrede ljudskih prava dostignu takav razmjer, kao što je slučaj sa etničkim čišćenjem na Balkanu, kada te povrede postanu uznemirujući problem, koji prijeti stabilnosti cijele regije, što je danas slučaj na Balkanu, onda mislim da imamo pravo kazati: ‘To je nedopustivo i ne možete tako postupati’.”
Na izravno pitanje Charlieja Rosea, šta SAD trebaju uraditi u Bosni, Kennan kaže: “Kao prvo, to je najteža situacija, koju sam ikada vidio, i kao diplomata i kao historičar. Jako je teško naći odgovore i rješenja. Kao druga, mislim da je to prije svega evropski problem. (…) Mi možemo pomoći Evropljanima, ali oni se ne smiju isključiti iz tog.”
Zatim veli da Cyrus Vance i lord Owen, sa svojim mirovnim planom, idu u pravom smjeru, ali da balkanski narodi nisu spremni prihvatiti to rješenje, bez “primjene čvrste ruke, odnosno bez korištenja sile”.
Anticipirajući NATO intervenciju 1995, Kennan na kraju kaže da rješenje vidi u ograničenoj primjeni američke sile (kako bi se nametnuo mirovni plan koji prenosi najveću odgovornost za upravljanje na lokalne aktere). Ali, rješenje, veli, nikako nije u tome da Amerikanci okupiraju cijelo područje i preuzmu na sebe odgovornost za upravljanje njime.
Ako uporedimo ovu analizu s porukama Trumpove administracija, pa i Bidenove, nećemo vidjeti ogromna strateška odstupanja: ograničena primjena sile, in actu ili in potentia, kako bi lokalni akteri shvatili da je dejtonski kompromis najbolje rješenje. U kontekstu važećih odnosa moći, to je maksimum, koji se može očekivati od SAD-a.
