Bošnjaci nisu strateški usamljeni zato što nemaju saveznike, nego zato što su saveznike predugo doživljavali kao stabilnu kategoriju svijeta koji se podrazumijeva
Bosanskohercegovački publicista i politički analitičar Nermin Hodžić objavio je osvrt pod naslovom „Bošnjaci i strateška usamljenost“, u kojem razmatra promjene u međunarodnom poretku, položaj Bosne i Hercegovine te izazove s kojima se suočavaju Bošnjaci u novim geopolitičkim okolnostima.
U tekstu Hodžić tvrdi da strateška usamljenost Bošnjaka nije posljedica trenutnih političkih procesa niti djelovanja pojedinih političkih aktera, već dublja i dugotrajnija pojava koja proizlazi iz promjena u globalnim odnosima moći i percepciji Bosne i Hercegovine unutar evropskog političkog prostora.
U nastavku prenosimo njegov tekst u cijelosti:
„Ima jedna uporna greška u načinu na koji mi u Bosni i Hercegovini razumijemo vlastitu političku poziciju. Ona se ne vidi kao greška u procjeni, nego kao privremeni poremećaj u odnosima snaga koji će se, jednom kada se “stvari stabilizuju”, vratiti u poznati okvir.
Ali okvir se više ne vraća.
Bošnjaci nisu strateški usamljeni zato što nemaju saveznike, nego zato što su saveznike predugo doživljavali kao stabilnu kategoriju svijeta koji se podrazumijeva. Ta je pretpostavka, politički, imala smisla u jednom historijskom trenutku, ali se ona danas sudara s potpuno drugačijom realnosti.
Nakon rata, Bosna i Hercegovina je živjela u prostoru koji je imao jasnu vanjskopolitičku gravitaciju. Evropska unija se širila, NATO je stabilizirao sigurnosni okvir, a Sjedinjene Američke Države su bile posljednja instanca kada sve drugo stane. U takvom svijetu, činilo se da je dovoljno biti “na pravoj strani historije” i da će se sve ostalo vremenom posložiti.
Ta logika danas više ne funkcionira na isti način.
Evropa više nije projekt koji se širi nego nastojanje unutarnje konsolidacije. Sjedinjene Američke Države više ne nastupaju kao univerzalni arhitekta poretka, nego kao akter koji selektivno bira gdje i kada intervenira. A međunarodni poredak se sve manje može opisati kao sistem pravila, a sve više kao sistem odnosa snaga koji se stalno mijenja.
U takvoj konstelaciji, male političke zajednice počinju gubiti tlo pod nogama. Ne zato što su odjednom postale slabije, nego zato što su pravila igre prestala biti stabilna.
U Bosni i Hercegovini se dugo vjerovalo da je ključ političke sigurnosti u ispravnom pozicioniranju unutar međunarodnog okvira. Vjerovalo se da će se, uz dovoljno političke lojalnosti i strateškog strpljenja, taj okvir dugoročno održati.
Problem je što se okvir počeo mijenjati prije nego što je ta strategija mogla polučiti konačan rezultat.
Ovdje dolazimo do jedne nelagodne činjenice koju se često izbjegava jasno imenovati. Bošnjaci su evropska muslimanska zajednica i to nije samo sociološka oznaka, nego i politička činjenica u širem evropskom imaginariju. Ne zato što postoji formalno osporavanje njihove pripadnosti Evropi, nego zato što Evropa i dalje, u različitim kriznim momentima, pravi razliku između onoga što doživljava kao “unutarnje” i onoga što tretira kao nešto “posebno”, “osjetljivo” ili “nešto što treba objašnjavati”.
Nije to otvorena diskriminacija u klasičnom smislu. To je mnogo suptilniji mehanizam percepcije. A u politici, percepcija često proizvodi realnije posljedice nego formalne odluke.
Bošnjaci su, možda više nego bilo koja druga evropska politička zajednica, morali istovremeno dokazivati dvije stvari: da pripadaju Evropi i da imaju pravo u njoj biti političkim subjektom, a ne samo predmetom objašnjavanja. Većina drugih naroda u Evropi nikada nije morala voditi tu dvostruku bitku u isto vrijeme.
Zato je pogrešno stratešku usamljenost Bošnjaka posmatrati kao posljedicu jedne politike, jedne vlade ili jedne političke generacije. Ona je dublja od toga i traje duže od svih njih.
Otuda, ni Trojka nije proizvela stratešku usamljenost. Ali je ušla u trenutak u kojem je ona već postojala kao strukturalna činjenica te u pokušaju da je prevaziđe kroz politički stil i komunikaciju, učinila je vidljivijom nego ranije.
Svijet u kojem je nastajala poslijeratna Bosna i Hercegovina bio je svijet američke dominacije, evropskog optimizma i uvjerenja da se liberalni poredak širi. Taj svijet više ne postoji.
Živimo u vremenu geopolitičke konkurencije, fragmentiranog Zapada, rastućeg transakcionizma i povratka politike interesa. U takvom okruženju, savezništva postoje, ali su manje trajna, podrška manje predvidiva, a vrijednosti sve češće ustupaju prostor interesima.
Zato, pitanje budućnosti Bošnjaka ne može biti pitanje traženja novog zaštitnika. Ne postoji jedinstven centar moći koji će dugoročno garantirati njihovu političku sigurnost.
Ozbiljna politika mora početi od trezvenije pretpostavke: da se sigurnost ne gradi na očekivanju da će neko drugi uvijek reagirati, nego na sposobnosti da se vlastita pozicija učini relevantnom i stabilnom.
Strateška usamljenost nije tragedija. No, tragedija bi bila ne prepoznati i ne razumjeti je.“
