25-godišnjica Dejtonskog sporazuma je
povod za još jedan osvrt
na"nezavršen posao" na Balkanu. Jugoslavenska kriza nije bila kriza
periferije već
najava trendova koji su sada vidljivi u cijelom svijetu. Zato je važno da se
izvuku lekcije za budućnost, piše Sonja
Biserko u tekstu za Deutsche Welle.
Mir uz brojne nedoumice
Mada je Dejtonski sporazum, kako svi ističu, bio u funkciji postizanja mira, on je ostavio prostor za brojne nedoumice koje direktno dotiču strukturu samog ugovora.
Zapad očekuje da se Bosanci sami pokrenu i da u prvi plan izvuku građansku opciju koja bi, sama po sebi vodila ka promjenama. Bilo je takvih pokušaja ali su svi osujećeni, jer lokalne elite u takvim situacijama sarađuju i sprečavaju konstituiranje građanske Bosne.
Nespremnost da se Bosna pokrene unutar sebe, ali i nespremnost međunarodne zajednice da od 2006. djeluje u okvirima koji su joj na raspolaganju, hrani nacionalizme, posebno srpski. Srbija nije zatvorila srpsko pitanje. Vodeća srpska elita smatra da će ono biti „zatvoreno tek 'srpskim oslobođenjem' i državnim ujedinjenjem, a ne uključivanjem u evroatlantske integracije ili neku surogat tvorevinu, poput tzv. regiona ili neke EU-goslavije koju zagovara Timothy Less (bivši britanski diplomata koji je vodio ured britanske ambasade u Banjoj Luci).
Ovakvoj fiksaciji Beograda na zaokruživanje, kako sada kažu, „srpskog svijeta", odnosno osovine Beograd - Banjaluka - Podgorica - Kosovska Mitrovica u velikoj mjeri doprinosi i veoma fluidni međunarodni kontekst, kao i politički vakuum koji je nastao na Balkanu. Dominantno tumačenje međunarodnih okolnosti je da Srbija ne smije propustiti historijsku šansu koja se ukazala.
Ta očekivanja se reflektiraju i na njenu vanjsku politiku. Beograd pokušava da u sklopu svoje politike „neutralnosti“ igra u prostoru koji niko ne pokriva u cijelosti. Predsjednik Vučić, koji je u suštini jedini nosilac spoljne politike, pokušava da se kreće u okviru već ranije osmišljene politike oslonjene na „četiri stuba" (Kina, Rusija, SAD i EU) i da koristi sve njihove različite interese.
Srbija kao destabilizirajući faktor
Ključna komponenta spoljne politike Srbije je dvoličnost. Iako tvrdi da teži članstvu u EU i bližim odnosima sa NATO, Srbija nastoji da uravnoteži odnose sa četiri glavne sile, jer misli da će profitirati od svake: diplomatski, ekonomski i vojno. U tom smislu se vješto koristi i nasljeđem nesvrstanosti, posebno kad je riječ o (ot)priznavanju Kosova.
Vašingtonski sporazum o ekonomskoj normalizaciji Srbije i Kosova, koji su u septembru 2020. u prisustvu Trumpa potpisali Vučić i Hoti, unio je nedoumice u pogledu orijentacije Srbije koja je do skoro bila više okrenuta Rusiji i Kini. Srbija se upustila u kompliciranu geopolitičku igru. Riječ je o geopolitičkoj pobjedi Amerike, jer „sporazum", kako je istakao Trumpov posrednik Richard Grenell, „udaljava Srbiju i od Rusije i od Kine". Međutim, ne treba podcjenjivati uticaj Kine i Rusije s obzirom da su obje već duboko u Srbiji. Rusija je izrazila nezadovoljstvo ovim sporazumom, dok se Kina uzdržala od javnih reakcija.
Takva politika Srbije ima snažan uticaj
na odnose u regionu, jer djeluje kao destabilizirajući
faktor koji preko srpskih zajednica u svim susjednim zemljama sprječava
integraciju i konsolidaciju tih zemalja. Beograd polazi od toga da je
uspostavio dobre „diplomatske odnose sa svim centrima moći
u svijetu" i da je time dobio na geostrateškom značaju.
Tokom posljednje četri godine Beograd se
ostvario uspješan prodor do Trampove administracije, što ga je ohrabrilo da
pojača
svoje remetilačko
prisustvo, kako u Bosni, tako i u Crnoj Gori i na Kosovu, čak
do tačke
koja je otvarala mogućnost rekompoziicije
Balkana.
To nije novi pristup Beograda. Srbija je vjerovatno jedina zemlja u regionu, koja ima veoma osmišljenu strategiju na čijem sprovođenju radi dominantna srpska elita u svim domenima. To podrazumijeva prije svega ogromnu intelektualnu energiju u reinterpretaciji devedesetih, koja se svodi na to da Srbi tada nisu „djelovali strateški, već instiktivno, nagonom za samoodržanjem", ali da su sada ipak uspjeli da „otvore srpsko pitanje".
Državna politka Srbije nije se
promijenila u odnosu na region nakon odlaska Slobodana Miloševića.
Sada se primjenjuju druga sredstva i u velikoj mjeri se ona stavljaju u
kontekst aktuelnih zbivanja na relaciji Zapad-islamski svijet, posebno kada je
riječ
o Bosni i Kosovu. Još uvijek, kao i prije 30 godina iz krugova nacionalnih
ideologa izroni ponuda o rekomponiranju Balkana po etničkim
granicama.
