Piše: Haris Imamović
Često se povodom političkih vođa koji su dugo na vlasti postavljaju sljedeća pitanja: Zašto se ne povuku? Zar im nije dovoljno što su decenijama u vlasti? Zar se nisu dovoljno obogatili? Zar im ne bi bilo ugodnije da starost provedu u miru privatnog života? Već sama ta pitanja sadrže nepoznavanje dinamike političke moći.
Ne kažem da nije moguće da se neko dobrovoljno povuče s pozicije moći. Ali to se gotovo nikad ne dešava. Niko se ne odriče moći, pa i vlasti, dok nije natjeran na to. A jedan od presudnih motiva jeste strah od života bez moći, nakon života s toliko moći.
Kada se krajem 2014, od Zlatka Lagumdžije, kojeg je Rusmir Mesihović prozvao Homeini, nakon što je četiri godine gospodario našom politikom, očekivalo da se povuče sa čela Socijaldemokratske partije, on je, kako kaže legenda, svojim najbližim saradnicima kazao da bi rado otišao s čela, ali nema kome ostaviti vlast u Partiji. Iako je njegov motiv bio u žudnji za vlašću, vrijeme je pokazalo da je, nažalost, u pravu. Sretan je slučaj što su ga otjerali, nesretan je što su ga otjerali Nermin Nikšić i Elvedin Grabovica. Vidljivo je da se Lagumdžija, nakon svega, pokušava vratiti na vrh SDP-a, oslanjajući se na poziciju Denisa Bećirovića, koji je već decenijama u Lagumdžijinom vlasništvu. Navodno je bivši predsjednik SDP-a sebi već zacrtao da će se vratiti na čelo Vijeća ministara. Njegova glad za vlašću je nezajažljiva. Tako je i sa drugim partijama, čelnici odlaze tek kad su prisiljeni, a ne mijenjaju ih uvijek bolji od njih, pa čovjek nikad ne zna za šta se bori, kad se bori za promjenu.
Savjetnik Svetonije
O tome kako je teško odreći se vlasti nadahnuto je pisao rimski historičar Svetonije, koji je svojedobno bio i savjetnik, “šef kabineta” jednog od velikih rimskih careva, Hadrijana.
(Mnogo je na lijevim portalima simpatizera aktuelne vlasti koji više vole svoje misli, nego što vladaju njima. Oni svojom najvećom vrlinom smatraju to što nisu bili savjetnici i što za razliku od jednog Svetonija, ili Platona, ili Machiavellija, ili Lockea, ili Andrića ili Konstantinovića, nikad nisu bili u vlasti i vidjeli je iznutra, pa misle da je bolje poznaju jer je gledaju samo iz daljine. Zato im se dešava da sada brane vlast Trojke, čiji je ministar kulture na usluzi podzemlju, a da nisu ni svjesni toga. Ti tankoćutni mislioci, čija su usta prepuna grubih riječi, nisu skromni, a trebali bi biti s obzirom da nemaju svoje misli koliko njihove misli imaju njih. Trude se svom silom - a ona, srećom, nije velika - da pripišu volju za moć drugima, dok vlastitu volju za moć - koju ne vide ali ih to ne srepavača da je smatraju plemenitom - upražnjavaju na najgori način, kroz resentiman. To znači da se bez predaha svete u “svojim” kompulzivnim koncepijama svima onima koje smatraju odgovornim za svoju jadnu sudbinu. Kao da je ta sudbina zaista nedvosmisleno jadna. I kao da drugi ljudi imaju moć da upravljaju tvojom sudbinom, kao da ljudi imaju moć da upravljaju sudbinom.)
U Životima i naravi dvanaest rimskih careva, Svetonije, uz ostalo, govori o caru Tiberiju, Avgustovom nasljedniku, što je postao više silom prilika nego svojom voljom. Tiberije je bio vojni zapovjednik i nije volio javni, politički život. Nakon što su legije, pod njegovom komandom, suzbila nerede u Galiji, te pokorile alpska plemena, kao i Breuke i Dalmate, Tiberije se najednom povukao iz javnog života.
Kako primjećuje Svetonije, isprva nije bilo jasno da li je to Tiberije učinio iz ogorčenosti prema svojoj tadašnjoj supruzi Juliji, koju nije podnosio, ali zbog običaja nije mogao ni da se razvede od nje. Ili je htio izbjeći “prezir koji bi se mogao pojaviti zbog njegove stalne prisutnosti”. Kasnije se, veli pisac Životopisa, otkrilo da nije htio biti konkurent za prijesto sinovima tadašnjeg cara Avgusta, Gaju i Luciju. Uvidio je da bi svojim pukim prisustvom mogao da ih izazove, odnosno mogli su lako povjerovati da im je prijetnja i krenuti da ga ubiju.
Nedugo nakon Tiberijevog prvog povlačenja, njegova žena Julija je osuđena zbog preljuba i razvrata, čime su stvoreni uslovi za razvod. Tiberije je zbog toga bio sretan, ali se donekle zauzeo za nju, smatrajući to svojom dužnošću. Razveo se, ali joj je dopustio da zadrži sve što je od njega dobila na dar.
Kada je Avgust počeo razmišljati o nasljedniku, Tiberije je pobjegao na ostrvo Rod, gdje je živio u jednostavnoj kući, kao običan građanin, šetajući se bez liktora i sluga. Povukao se iz Rima, ne želeći da ga Avgustovi sinovi dožive kao konkurenta za prijesto. Međutim, oni su mu zamjerili zbog odlaska na Rod, što mu je izazvalo novu bojazan za život. No, ljuti, ni oni ni Avgust nisu mu odmah dali ni da se vrati.
Opasno se udaljiti od cara
Tiberije se tada povukao u unutrašnjost ostrva, izbjegavajući susrete s onima koji su, na putovanjima, tu zastajali. Kada se jednom prilikom susreo sa Avgustovim sinom Gajem, koji je bio imenovan za upravnika Istoka, uvidio je da ovaj isuviše hladan prema njemu. Tiberije tada uspijeva saznati da ga u Rimu sumnjiče da je “izvjesnim ljudima poslao dvosmislene poruke” o vlastima. Da bi se spasio, on traži od cara Avgusta da mu odredi nadzornika, koji će na Rodu pratiti šta govori i čini.
Provdio je vrijeme na Rodu, živeći kao običan građanin, ali u strahu, pošto je čuo da se na Gajevim gozbama u Rimu govori o tome kako ga treba ubiti, jer navodno smišlja zavjeru u osami. Zato je, uvidjevši da ga povlačenje u daljinu i osamu ne štiti, Tiberije zamolio da mu bude dopušten povratak u Rim. “Nije ga”, veli Svetonije, “samo strah primoravao, nego i opasnost po život, da svojim i majčinim molbama isposluje povratak u Rim.”
Na kraju mu je odobreno da se vrati u prijestolnicu, uz uslov da se ne uključuje u državne poslove. A kada se vratio, nakon osam godina izbivanja, odmah je preselio u skromniji dom od onog u kojem je ranije živio.
Ali onda se desilo da su, u razmaku od tri godine, umrla oba careva sina, i Gaj i Lucije. Tada Avgust odlučuje usvojiti Tiberija i Marka Agripu. Da bi proizveo stabilan lanac nasljedstva, Avgust je, osim toga, prinudio Tiberija da usvoji Germanika, sina svog brata. Tako je Avgust obezbijedio tri nova nasljednika. Ali Marko Agripa i Germanik su, za vrijeme Avgustovog života, umrli, kao i Gaj i Lucije, te je sudbina odredila Tiberija za jedinog nasljednika. Čovjek koji je bježao od vlasti, postao je vlast.
Tiberije dolazi na vlast
