Haverić se tu pokušava ogrnuti lažnim pragmatizmom tvrdnjom kako protesti protiv Genocida u Gazi neće ništa promijeniti, dok bi protesti protiv regulacionog plana to ipak mogli. Haverić, koji neprestano već decenijama Bošnjacima, i ovima danas i onima jučer, pokušava nametnuti krivicu zbog nedostatka prosvjetiteljskog univerzalizma i uopšte "šire slike" koja bi prepoznala zeitgeist, sada bi, pak, da "ne misli globalno već djeluje lokalno". Bošnjaci su Haveriću nekako krivi i kada gledaju svoja posla i pokušavaju očuvati svoj svijet, ali i kada se bave "bjelosvjetskim" problemima. Sve ovisi naravno o povoda, da li je u pitanju događaj, proces ili trend koji Haverić podržava ili osuđuje. Haveriću su Bošnjaci krivi što su se dizali na otpor okupaciji imperije (AU) protiv kojeg su ratovali stotinama godina, što se nisu masovno dizali na otpor 1941. zajedno s Ustanicima koji su ih već klali, što su se dizali na otpor "njihovoj" JNA, tom srbokomunističkom agresoru koji ih je već ubijao, što se tri decenije nisu dizali protiv vlasti koju su sami birali, već je Haverićevo društvo na vlast morala nametati ambasada, što se dižu protiv izraelskog Genocida u Gazi, i tako dalje, i sve gore...
Takvo intelektualno nepoštenje nije slučajnost već konstanta čitavog Haverićevog opusa u kojem se umjesto naučne metodologije koristi ideološki obojena diskvalifikacija vlastitog naroda, dok kritičare vlastitih stavova po ustaljenom šablonu proglašava "balijskim medijskim šljamom". Podsjetimo se samo kako je u svom šovinističkom pamfletu "Kritika bosanskog uma" Haverić secirao bošnjački narod "manirom pijanog i ogorčenog drvosječe", ne skrivajući svoj strahoviti animozitet prema "bosanskom muslimanskom subjektu". Za Haverića su Bošnjaci mali i bijedni narod čija je svaka autentična historijska akcija i reakcija kontraproduktivna, svaka borba za vlastita prava i vrijednosti tek nesretna historijska epizoda, dok je svaka strana okupacija Bošnjaka civilizacijski čin koja je "bosanski muslimanski subjekt" poštedjela glupavosti njegovog degeneričnog uma.
U nastavku svog teksta, Haverić se i na najprizemniji način okomljuje na rahmetli hafiza Halid-ef. Hadžimulića. Smetaju Haveriću hafizove riječi o duhovnoj odbrani Sarajeva. S bezdušnošću svojstvenoj nekadašnjim komunističkim cenzorima, Haverić se pita kakva je to uloga kur'anskih ajeta dok su "mladići ginuli na linijama". On ne razumije, jer se davno duhovno osakatio, da borba za opstanak jednog naroda nije samo materijalna, nego i duhovna, i da je mnoga linija zadržana te mnoga kota osvojena upravo zato jer su "mladići na linijama" imali duhovno nadahnuće. No, sekularnom militantnom podrumašu Haveriću, koji je u ratu dezertirao, a u poratnom periodu žuljao udobne fotelje, i koji, naravno, ne zna ništa o ratnom moralu, najlakše je sada retroaktivno, iz podruma, udarati po uspomeni na sarajevske velikane.
Posebno poglavlje Haverićevog ispada posvećeno je kolumnistici Stava Adisi Huseinbegović. Bodu Haveriću oči njene analize u kojima se jasno dekonstruiše latentna islamofobija, otvoreno licemjerje i moralno posrtanje zapadnog liberalizma koji jedno proklamira, a sasvim drugo radi. I kako se Haverić obračunava s njenim stavovima? Ne argumentima, već primitivnim uvredama! Haverić piše kako bi Adisa Huseinbegović, zbog svog izgleda, u Teheranu završila u zatvoru gdje bi je "batinale i mučile, možda čak i silovale pendrekom". Kakav "eUropljanin"! Kakav "intelektualac sa Sorbonne"! Čovjek koji samog sebe smatra usamljenom perjanicom eUropskog prosvjetiteljstva u sredini "smrada, loja, lenosti i pokvarenosti", koristi vizije silovanja kako bi diskreditovao autorku koja se drznula da kritikuje liberalno licemjerje! To je taj Haverićev, ali i uopšte liberalni "eUropski diskurs" – kad ponestane argumenata, pređe se na sadističke fantazije, koje, nažalost, često postaju i stvarnost.
Tarik Haverić je čovjek koji je svojevremeno otvoreno pozivao na kažnjavanje "sljedbenike duha Alije Izetbegovića", prije svega jer mu smeta što je taj duh oslobodio Bošnjake kompleksa inferiornosti. Haveriću smeta što Bošnjaci više ne traže dozvolu od salonaca i komesara poput njega kako će misliti, za koga će glasati i nad kim će plakati. Smeta mu što narod, kojeg on i njegovi politički sponzori iz Naše stranke doživljavaju ili kao domaćina na kojem će parazitirati ili "konstitutivni narod debila", odbija da prihvati njihovu (auto)šovinističku dogmu.
Na kraju, treba otvoreno reći: Tarik Haverić je toksični ideolog našizma koji živi u vlastitoj mreži frustracija i neostvarenih ambicija. Čovjek koji iznova dokazuje da se najveći (auto)šovinizam rađa upravo u salonima u kojima se narod u kojem ste rođeni prezire samo zato što odbija da klekne pred suludim idejama koje se krčkaju u glavama poluobrazovanog polusvijeta kojeg ti saloni okupljaju. Bošnjački narod je nadživio veće, surovije, a svakako pametnije neprijatelje, pa će bez sumnje preživjeti i fašizam našizma.
