Nikad nećemo biti Palestina i zato što smo demonstrirali sposobnost da na zločinačko nasilje uzvratimo legitimnim nasiljem.
Piše: Emir Suljagić
Eskalacija nasilja u Palestini, odnosno u Gazi, koje traje već desetak dana potaknula je debatu i kod nas, koja je vjerujem u najvećoj mjeri rezultat refleksija iskustva iz devedesetih godina prošlog vijeka. Za razliku od većine komentatora, pak, vjerujem da je stalno prizivanje Palestine kod nas, odnosno strahovanje da će i ovdašnji, bosanski muslimani doživjeti sličnu sudbinu, kratkovido i neinformisano.
Evo i zašto.
Prvo. Nikad nismo bili Palestina. Bosna je u proljeće 1992. dobila međunarodno priznanje i iako je aktivno onemogućena u vršenju jedne od bazičnih funkcija države u skladu sa Poveljom UN-a - pravo na samoodbranu određeno je članom 51 Povelje - putem embarga na oružje, niti je to priznanje povučeno niti smo ga se mi ikad odrekli.
Drugo. Palestinske elite su 1948. otišle u Damask i Kairo i ostavile narod da se snalazi kako zna i umije. Štagod ko mislio o našim tadašnjim elitama, Predsjedništvo i Predsjednik Republike nisu nikad napustili Sarajevo i uz sve greške koje je napravilo, iz opsađenog grada rukovodilo odbranom i izgradnjom države istovremeno. Rezultat je bila ARBiH pred Banjom Lukom tri godine kasnije.
Treće. Nikad nećemo biti Palestina zato što smo demonstrirali sposobnost da na zločinačko nasilje uzvratimo legitimnim nasiljem. Imam uvid u stanje Ministarstva odbrane i Oružanih snaga iz perioda kada sam obavljao posao zamjenika ministra odbrane i smatram da su zamjerke na račun organizacije i brojnosti OSBiH u najmanju ruku prenaglašene: danas imamo mnogostruko više obrazovanih oficira, izgrađen podoficirski kor i džebane koja je dostupna. To znaju i naši neprijatelji. I to je sve i jedino što ih sprječava da krenu u nasilje.
Četvrto. Upravo iz tog razloga nema potrebe za projekcijom ili društvenom konstrukcijom – i da pritom u njoj saučestvujemo – Bošnjaka kao vječnih žrtava. Godine života sam ostavio istražujući javno dostupnu dokumentaciju srpske/srbijanske provinijencije vezane za agresiju na našu zemlju. Naši izgledi da fizički preživimo bili su minimalni. Mogućnost da izdejstvujemo državu, međunarodno priznatu, pravno lice u međunarodnim odnosima da tako kažem smatrana je snovima. I nije nam to jednom rečeno, otvoreno i u ime međunarodne zajednice.
Bio je samo jedan trenutak, historijski, kada smo mogli doživjeti palestinsku sudbinu: „historijski sporazum“ Srba i Muslimana i njega smo, nasreću, izbjegli. Ne sumnjam u dobre namjere onog dijela naših elita koje su vjerovale da je moguće sačuvati i mir i narod i državu i za razliku od njih imam mogućnost naknadne pameti i uvida u konverzacije između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića – između ostalih – ali to je bila smrtonosna klopka. Bili bi pobijeni u mraku.
Prava bitka se danas bije drugačije i na drugom planu: iznutra za institucije, i na vanjskom planu za to ko je vlasnik suvereniteta.
Nažalost, vrsta države s kojom smo izašlli iz rata – rat je, kao što kaže Abdulah Sidran, trajao tri mjeseca, od ljeta do jeseni 1995. godine i odmah je zaustavljen – nije imuna na hibridne napade. I srpski i hrvatski iredentistički projekti u BiH su evoluirali i ne oslanjaju se više na otvoreno nasilje, kao što je dobro primijetio Janusz Bugajski, te ovo vrijeme zahtijeva i drugačije instrumente. U tom smislu, otvoreni rat za institucije je nastavak rata iz devedesetih drugim sredstvima: u naš Ustav ugrađeni su topovi JNA i HV, ali i ARBiH. I to je rat koji traje bez prestanka od 1995. godine do danas.
Na vanjskom planu, bitka se bije za to ko je vlasnik suvereniteta. U tom smislu je najvažnije Predsjedništvo BiH. Dok god postoji opasnost da se državni suveren svede na jednog (bošnjačkog) člana, postoji i opasnost da to bude konačno zbogom pravnoj ličnosti BiH u međunarodnim odnosima.
Za zaključak, na svijetu ima mnogo više naroda nego država. Naša je mlada, ranjiva, često teško funkcioniše. Ali, nije NGO, nego država.
