Zašto je Dodik najbolji za BiH

Dodik će pasti ne zbog viška nacionalizma i manjka ekonomije, već iz jednostavnog razloga što je dosadio ljudima zbog duge vladavine, brojnih afera i korumpiranih lokalnih moćnika. 

Kao uostalom i Milošević u Srbiji 2000. godine. 

S time, što se njemu zamjeralo i što je izgubio ratove koje je vodio. 

Baš kao i što će se Dodiku, od strane opozicije, fakturisati to što nije učinio RS samostalnom, uprkos brojnim najavama.

Treba dodati da ovaj nacionalizam nije funkcionalnog karaktera kojim se služe vlast i opozicija samo za pridobijanje birača. On ima suštinski, sadržajni karakter, izdignut na nivo općeprihvaćene ideologije i društvene svijesti. 

I kada Dodik kaže da govori u ime najvećeg dijela srpskog naroda, on saopćava golu istinu. 

Baš kao što to isto mogu reći i Stanivuković ili Šarović. Razlike nema. Osim u načinu saopćavanja te činjenice. 

I u tome leži odgovor na naslov teksta. Da li je bolje za Bosnu da protiv nje govori iskompromitirani i izolirani Dodik, jezikom koji je stran civiliziranom svijetu ili da suštinski iste stvari saopćava neko nov, lukav, na prvu loptu moderan, a posebno ako to čini riječnikom koji je prihvatljiv međunarodnim ušima?! Zapravo, ovdje dolazimo do stare teze da je uvijek u politici bolje imati protivnika kao primitivnog Dodika, nego recimo umivenog Čovića.

Dodik svojim nastupom ne dozvoljava niti da se voli, niti da se poštuje, a još manje podržava, dok je Čović po Bosnu i Hercegovinu jednako destruktivan, ali za međunarodnu zajednicu sasvim prihvatljiv.

Za Bosnu i Bošnjake najgora varijanta bi bila neka vrsta srpskog Čovića, koji bi vodio Dodikovu politiku, sa drugačijim riječnikom, navodno demokratskim pristupom i lažno ohrabrujućim porukama. 

Današnji svijet, koji je u ozbiljnoj moralnoj i vrijednosnoj krizi, vrlo lako prihvata takve političare, jer računa da će im takvi “demokratski” političari biti najbolji partneri u rješavanju problema. 

Primjer Aleksandra Vučića u susjednoj Srbiji je dovoljno ilustrativan, a još više poučan. 

Srbijanski predsjednik je dobio podršku međunarodne zajednice obećavajući da će riješiti kosovsko pitanje. Bez obzira što im je Vučić prodao “rogove za svijeću”, ta podrška i dalje traje, demokratije u Srbiji je manje nego za vrijeme Miloševića.

A problem Kosova je dalje od rješenja nego ikada ranije.

Zato, ako Dodik već nema demokratsku alternativu, bolji je i on ovakav, nego njegova čovićevska ili vučićevska kopija koja bi dodatno anestezirala međunarodnu zajednicu. 

Svijet će u Bosni i Hercegovini reagirati samo ako imamo stalne krize ili veće probleme od postojećih. Dodik je majstor za proizvodnju i jednih i drugih. 

Od koga je, dosta je. 

Ostalo je na Bošnjacima.