Piše: Damir Rastoder
Kada je nakon završenih parlamentarnih izbora u augustu 2020. godine postalo jasno da će vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS), poslije 30 godina, otići u opoziciju, krenule se spekulacije oko ulaska manjinskih stranaka u novu, prosrpsku i prorusku vladu. Bila je to vlada "12 apostola" kako je nazvao njen premijer Zdravko Krivokapić, a presudnu političku ulogu u njenom formiranju imao je tadašnji mitropolit Amfilohije, a matematičku većinu osigurao je jedan Albanac - Dritan Abazović.
On je istovremeno bio i jedini pripadnik manjinskih naroda u toj vladi, u kojoj su i etnički Crnogorci bili tek puka statistička manjina.
I tada se otvorilo pitanje oko ulaska Bošnjačke stranke u kabinet Zdravka Krivokapića, koga je na tu poziciju, glavom i bradom, postavio sam Amfilohije. I tada se rahmetli Rafet Husovic žalio svojim prijateljima u Rožajama da je iznenađen činjenicom da i među prvim saradnicima ima onih koji bi prihvatili da budu dio apostolske većine. Iako, već tada skrhan bolešću i lošim zdravljem, uspio je svojim autoritetom sačuvati i obraz i politički integritet stranci koju je vodio.
Bošnjačka stranka je ostala u opoziciji na nacionalnom nivou.
Četiri godine ranije, u oktobru 2016., poslije neuspješnog državnog udara u Crnoj Gori, rezultati parlamentarnih izbora su bili takvi da je postojala teorijska mogućnost da se formira vlada od strane prosrpskih i proruskih stranaka s jedne i manjina s druge strane, nudeći Rafetu Husoviću i premijersko mjesto.
On tu ponudu nije čak ni razmatrao.
Onda su uslijedili pritisci sa različitih strana.
Sada je već javna tajna da je čečenski vođa i Putinov potrčko Ramzan Kadirov pozvao crnogorskog reisa Rifata Fejzića nudeći "kule i gradove" ukoliko se Bošnjačka stranka pridruži tadašnjem Demokratskom frontu. Ni taj pritisak nije urodio plodom.
Čemu ovo podsjećanje?
Vrlo jednostavno da bi pokazali da politički, moralni i intelektualni kapaciteti Rafeta Husovića su daleko iznad sposobnosti aktuelnog predsjednika Bošnjačke stranke. Pravljenje bilo kakve paralele je jalov i suvišan posao. Treba reći i da su se ukupne okolnosti, unutrašnje i međunarodne, dosta promijenjene.
Pristalice Ibrahimovića mogu s puno prava reći da je pod njegovim vodjstvom Stranka ostvarila najbolje rezultate od osnivanja, osvojivši 6 mandata, od ukupno 81 koliko ima Skupština Crne Gore.
Međutim, ko iole poznaje crnogorske prilike zna da je to posljedica činjenice da su suverenističke stranke (DPS, SDP, SD) poslije odlaska u opoziciju izgubile dobar dio bošnjačkog biračkog tijela koje se okrenulo ka Bošnjačkoj stranci, kao jedinoj alternativi u tom trenutku.
Drugi razlog za dobar izborni rezultat je najniža izlaznost (56.4%) od uvođenja višestranačja, što je pogodovalo malim i manjinskim strankama.
No, uprkos tome, Bošnjačka stranka je ostala van vlade, iako je imala odlične pregovaračke pozicije.
Mnogi tvrde da se, zahvaljujući upravo prevelikim apetitima i zahtjevima Ibrahimovića, Spajić odlučio okrenuti drugim partnerima. Tako je najbolji izborni rezultat rezultirao najgorim postizbornim ishodom.
Da je tada BS ušla u vladu vjerovatno bi malo ko zamjerio, jer je to bio očekivani scenario, i za birače i za širu javnost.
Osim toga, bar formalno, tada su nacionalisti i četnici ostali van vlade.
Vojvoda Mandić je "samo" predsjednik parlamenta.
Politički i medijski se takav potez mogao opravdati.
Sada je to jako teško, jer predstavnici nekadašnjeg Demokratskog fronta ulaze u vladu zajedno sa Bošnjačkom strankom. Radi se o dvije političke opcije kojima je zajedničko samo to što djeluju u istoj državi.
I ništa više.
O da, i to što će sada sjediti u istoj vladi.
I to onoj koja će imati 30 članova!
