Naiđe tako neko pogano vrijeme, kako davno reče onaj jedan čuveni pisac, kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati. Nikad niko u tako malo riječi nije bolje opisao svu bijedu ovog našeg današnjeg doba u kojem, evo, primitivci i neotesanci suvereno vladaju političkim i medijskim prostorima i u kojem taj nasilnički, prostački način ponašanja postaje dominantna forma odnosa u društvu, spuštajući se po dubini, sa samih vrhova u podnožje ove naše uboge društvene piramide, među običan narod, sklon da se ugleda na ljude iz vlasti.
Teško je tačno odrediti trenutak kad su kabadahije, nasilnici, sirovine i ljudi bez trunke kućnog odgoja, naoružani političkom moći, bolje reći silom, funkcijama i stranačkim pozicijama, zagospodarili ovim našim vremenom, ali izgleda da je to bilo već jako davno jer su njihovi primitivni, vulgarni ispadi postali uobičajena forma, ne samo prihvatljiva, nego čak i simpatična i smiješna onim najnižim i najneotesanijim slojevima, koji su se u marksističkoj teoriji nazivali lumpenproletarijatom. Niko poslije te definicije nije izmislio bolji naziv za tu masu, koja je nekad bila na društvenom dnu, a danas je najglasnija i najbezobzirnija.
Kad se naš uvaženi banjalučki kolega Vladimir Šušak juče sudari s iskonskim primitivizmom na pres konferenciji u Banjaluci, počeše mi stizati poruke u kojima me neki bliski ljudi sa dalekim pamćenjem podsjetiše na jednu kolumnu od prije ko zna koliko godina - skoro da je se više nikad ne bih ni sjetio. Kažu, kao da je danas napisana... I fakat, tako i zvuči. Pa hajde da se podsjetimo, kad je već pronađoše u prašnjavim fiokama interneta...
U davna vremena, prije jedno dvije-tri decenije, ljudi iz politike držali su do sebe. Čak i u ono doba odmah poslije rata, kad su ratne rane bile bolno svježe, nisu se u javnom prostoru, među političarima, u institucijama, na press- konferencijama, mogle čuti psovke, uvrede i javna manifestacija najvulgarnijeg prostakluka. Mogli su ljudi iz vlasti imati ne znam kakve političke stavove, bilo je i tada oštrih političkih poruka, ali niko nikoga nije nazivao pogrdnim imenima i zasipao uvredama, a kamoli da se zbog takvog papanluka i primitivizma još i ponosi pred ljudima. Teško je i zamisliti, recimo, Envera Kresu, Momčila Novakovića, Jozu Križanovića, Martina Raguža, Sulejmana Tihića ili Mladena Ivanića da se spuste na tako bijedan nivo da vrijeđaju svoje političke oponente ili, ne daj Bože novinare i ljude iz medija. Imali su ljudi u to vrijeme znanje i zvanje koje nije bilo utemeljeno na lažnim ili kupljenim diplomama, držali su do svog ugleda, ni na um im nije padalo da se brukaju pred sobom i pred drugima. Politička scena naše zemlje i onda je bila opterećena teškim ratnim nasljeđem i brojnim užarenim političkim pitanjima, ali ne i primitivcima i neodgojenim ljudima najniže sorte, koji osim uvrede i psovke ništa drugo i ne znaju.
Vremenom se sve promijenilo. Na političku scenu je iz neke političke magluštine postepeno, ali sve masovnije, počeo da nagrće sve veći broj neukih, neobrazovanih, nevaspitanih i neotesanih ljudi koji su, u nedostatku znanja, obraza i ugleda, političke mudrosti i pameti, a bogami i kućnog odgoja, svojim stranačkim gazdama počeli da se dokazuju i dodvoravaju donoseći u javni prostor sasvim novu vrijednost – uličarski vokabular najbjednijeg i najprizemnijeg tipa, koji karakterišu najbrutalnije i najgore uvrede. Politička i medijska scena ove zemlje spadoše na tako niske grane da su od političkog rječnika, koji danas dominira, neuporedivo dostojanstvenije čak i najpriprostije i najvulgarnije kafanske rasprave.
Rodonačelnik tog novog pravca, novog primitivizma na političkoj sceni – to mu se mora priznati – bio je Milorad Dodik, čovjek koji je na krilima međunarodne zajednice, a bogami i njenih oklopnih vozila, krenuo u misiju daška novog vjetra na Balkanu, kako mu je tepala tadašnja američka državna sekretarka Medlin Olbrajt. On ima sva autorska prava za taj novi lirski pravac u razvoju folklornog narodnog predanja i pisane riječi. Treba mu odati priznanje što je političku scenu na taj način pribiližio običnom narodu ili tačnije, onom njegovom dijelu koji se u sociologiji naziva polusvijetom, ljudima nesposobnim da razumiju bilo šta osim psovke, uvrede i prijetnje. Ispočetka oprezno, a kasnije sve otvorenije počelo je vrijeđanje, najprije novinara, a onda i političkih protivnika, opozicije, međunarodnih funkcionera, ambasadora, svakoga ko bi se drznuo da se ne slaže s njim u bilo čemu. Kako je to posljednjih godina preraslo u svakodnevan način govora, vremenom smo se prestali i zgražavati. Za dobar dio populacije to postade nešto sasvim normalno, čak i simpatično.
U onom dijelu javnosti, koji maloprije nazvasmo polusvijetom, stvoriše se nova mjerila vrijednosti – što je političar primitivniji i što su mu uvrede odvratnije, sve je više na cijeni jer, zaboga, ne boji se ničega i niko mu ništa ne može.
Za tim svijetlim primjerima poganluka i prostačkih ispada povedoše se mnogi mladi stranački kadrovi raznih boja, nadajući se da će tako brže postati stranačke perjanice – a kako bi drugačije, neće valjda znanjem i ugledom?! Osiliše se i počeše tražiti sve besramnije i gnusnije izraze, ne bi li što više nagrdili i povrijedili žrtve svog, božemeoprosti, političkog djelovanja za dobrobit naroda. Tako u javnom prostoru najcjenjenije postadoše one najodvratnije i najprljavije političke poruke u kojima neko nekoga naziva spodobom, lopinom, đubretom, mrcinom ili psetom, svejedno, stvar je stilske dotjeranosti... Sve same prostačke jezičke bravure, koje mnogo više govore o onome ko ih šalje nego o onome kome su upućene.
Zagazismo do koljena u žabokrečinu vremena u kojem su, kako reče onaj čuveni pisac s početka priče, što je s maršalom šaha igrao, na cijeni neotesanci, barabe i bitange. E ljudi moji, ja plaha vakta za pogana čoeka... I gdje baš nas da potrefi to vrijeme.
