Piše: Ćamil Duraković
Nebrojeno puta sam ustvrdio, a svakodnevica me nije demantirala, da je ovdje sve moguće, osim bilo čega normalnog, poštenog, opće/dobrog, zajedničkog, čestitog, lijepog ili makar pristojnog. Neke stvari, ipak, treba ponavljati da bi se izbjegle sve postojeće zablude i teorije zavjera, ali i fatalizmi kojima smo skloni.
Zaglušujuća je tišina... ne javnosti, jer toga nema, kao što nema ni institucija koje bi morale reagirati na krivotvorenje historije, otvoreni šovinizam, nepatvoreni fašizam, ksenofobično divljaštvo, etnički motivirano mentalno nasilje, očiglednu zloupotrebu položaja i funkcija, nesumnjivo sumnjivu potrošnju i rasipanje budžetskih sredstava na javnim radovima, nekoliko puta precijenjene kilometre takozvanog autoputa, svakodnevna poskupljenja... A u zemlji se naporedo odvijaju procesi unutrašnjeg rastakanja, podizanja bisti „herojima otadžbinskog rata“, upućuju „zamolnice“ za nešto što je završeno prije bezmalo petnaest godina, smiruje narod uvjeravanjem da će se sve srediti... jer, za rat, a ta se prokleta riječ u zadnjih nekoliko mjeseci tako često i lahko povukla, ipak treba dvoje.
Na spoljnopolitičkom planu, ako takvo šta možemo i zamisliti, od dvije zemlje sa kojima imamo državnu granicu ni sa jednom nismo u dobrim odnosima, sa izvjesnom tendencijom pogoršanja. Osim činjenice da su i do sada kontakti bili svedeni samo na najavljene i nenajavljene selektivne posjete državnih predstavnika respektivnim etnički čistim posjedima u BiH čime su više srozali sebe, svoje položaje i funkcije predstavljajući se etničkim pokroviteljima i feudalnim zemljopretendentima te uzvratne posjete predstavnika kvislinških snaga i izvršilaca poslova u BiH, ozbiljnije komunikacije na nivou predsjednika/predsjedništava država ili makar, ministara vanjskih poslova, nije ni bilo.
