Vučiću se samo jednom može desiti da ga neko pretekne u utrci za najvećeg Srbina.
Piše: Sead Numanović
Nenad Stevandić sve se češće pominje u političkim kuloarima Beograda i Banje Luke kao političar koji bi mogao zauzeti poziciju Milorada Dodika i predvoditi bosanske Srbe.
To je, tvrdi se, rastuća želja Aleksandra Vučića kojem treba neko ko će slušati, a ne neko s kim se svako malo mora "naduravati".
Usprkos javnim tlapnjama i Dodika i Vučića, njihovi odnosi nisu dobri.
Djela mnogo više govore od bilo kakvih spinova.
A iz djela se vidi da Vučiću Dodik smeta!
Ne. Ne smeta mu kada je politika prema Bosni i Hercegovini u pitanju.
Smeta mu jer Vučić Dodika vidi kao prijetnju koja je stalno tu i dovodi u pitanje poziciju prvog među Srbima na Balkanu.
Dodik, za razliku od svih ostalih srpskih političkih predstavnika, ima neku "harizmu" i latentna je opasnost, bez obzira na isprepletenost veza koje Vučića drži s njim. A veze su ponajmanje političke.
Iako Vučić neštedimice sipa izjave ljubavi prema Dodiku, to je stara taktika zavaravanja.
Dug je spisak onih u koje se Vučić kleo, dok im je kopao političku raku. Tomislav Nikolić je tek jedan od takvih.
Ako je njega Vučić mogao brutalno politički sahraniti, Dodik - za koga je davno tvrdio da je "kriminalac" koji će "završiti u zatvoru", mu nije nikakva prepreka.
I tu na scenu stupa Stevandić.
Ograničen, zatucan, bez harizme i s izrazitim radikalizmom kojim kompenzira brojne nedostatke, savršen je instrument za Vučića.
Slušat će bespogovorno.
Uz to Vučić ga ima u džepu zahvaljujući aktivnostima Bezbjednosno - informativne agencije...
Odavno Dodik ide šumom, a Vučić drumom.
Kao malo kada, to se vidi i po sadašnjem bojkotu novog visokog predstavnika.
Dok Dodik - tipično za sebe - primitivno vrijeđa i Christiana Schmidta, Vučić najavljuje da će se susresti s njim. I "onako usput" provuče da je njemački političar sada na mjestu visokog predstavnika svojevremeno "spašavao Dodika" kada je ovaj bio u još jednoj od niza izolacija.
Dok bije sve neizvjesniju bitku za pokoravanje Crne Gore, Vučiću ne treba svojeglavi političar s kojim svako malo mora pregovarati i praviti nove i nove ustupke, a zbog najobičnijih budalaština.
Čini se da i Dodik shvata da mu Vučić radi o glavi, pa je insistiranje na nepriznavanju visokog predstavnika i tvrda retorika jedino što može uraditi i jedini adut s kojim može izaći pred srpski politički korpus.
Dodik očigledno nastoji ogaditi Zapad što više može među Srbima i time dovesti svakog onog ko napravi neki ustupak istom tom Zapadu u opasnost da bude proglašen izdajnikom.
Demontaža Dodika, stoga, nije jednostavna i nije bez rizika.
No, isto tako - kako vrijeme odmiče - pokazuje se nužnom iz ugla Aleksandra Vučića.
Jer, njemu se samo jednom može desiti da ga neko pretekne u utrci za najvećeg Srbina.
