Piše: Emina Hasanagić Durmišević/ Odgovor.ba
Telefon vibrira, stigla mi je push notifikacija s jednog bosanskog portala: "Ćacilend je napušten". Publici koja prati politička dešavanja u Srbiji ova je notifikacija možda sasvim razumljiva. Međutim, za bosanskohercegovačkog čitaoca koji nije kontinuirano pratio proteste, ona pretpostavlja poznavanje čitavog političkog konteksta. Ko su "ćaciji", kako je nastao naziv "Ćacilend", ko je zauzimao taj prostor i kakvo je simboličko značenje njegovog napuštanja? Naslov eksplicitno podrazumijeva poznavanje tog kompletnog konteksta. Tako jedan izraz nastao unutar specifičnog političkog sukoba u Srbiji postaje samorazumljiva kategorija i u bosanskohercegovačkom javnom prostoru.
Ali zašto je Srbija stalno u centru bosanskohercegovačkog javnog prostora? Možda bismo mogli tvrditi da nije, ali izrazita izloženost vijestima o izborima u Srbiji kroz mainstream televiziju i online medije u Bosni i Hercegovini govori nešto drugo.
Ćacilend važniji od Stoca
Srbija je najveća zemlja i najveći izvoznik nestabilnosti u regiji. Naravno da je bitno kada Srbija uspije mirno skinuti nekoga s vlasti, što se desilo dvaput u posljednjih 30 godina. Ali medijsko izvještavanje nije bilo ograničeno na događaje s jasnim regionalnim ili bilateralnim značajem, nego je uključivalo i lokalne incidente koji jednostavno nisu relevantni za bosanskohercegovačku publiku.
Tako ja sada znam, protiv svoje volje, da su u Pančevu maskirani muškarci napali grupu, da je neki čovjek došao da glasa u veoma stylish kućnom ogrtaču, da je tridesetak ljudi u Doljevcu izvršilo napad na biračko mjesto i slično. Nekih ranijih godina u ovakvim bismo situacijama promijenili kanal ili ugasili TV, ali pošto sada vijesti nosimo sa sobom, u džepovima i rukama, teže je pobjeći od sadržaja koji nam ne odgovara. Politika na Twitteru nije ništa neobično, ali srbijanski izbori su bili prisutni na ovoj mreži, na Instagramu, u vijestima javnih servisa, na portalima s i impresumom i bez njega, kao reklame na Facebooku, kao preporučeni sadržaj… jednostavno, posvuda.
Nekoliko je mogućih objašnjenja ovolike količine i učestalosti vijesti iz Srbije. Dakako, izbori u Srbiji su bili historijski i prirodno je što građane BiH zanima šta će tamo dogoditi. Govorimo sličnim jezikom, pa je jeftino i brzo prenijeti tamošnju vijest. Neki regionalni mediji imaju redakcije u Beogradu. Naravno, tu su i bosanski Srbi koji događaje u Srbiji smatraju relevantnim za svoj svakodnevni život. Na koncu, mnogo građana BiH je konstantno veoma oprezno kada je riječ o Srbiji, ne nužno iz straha koliko iz predostrožnosti.
Budući da ideja potencijalnog ponavljanja '90-ih nikad nije u potpunosti napustila javni diskurs u BiH, jedan dio stanovništva zasigurno gleda vijesti iz Srbije kako bi pokušao prepoznati društvene elemente koji su vodili sukobu u '90-im, kako bi bili manje zatečeni i eventualno bolje pripremljeni kada dođe ono što nam se predstavlja kao neizbježno.
Sve ovo objašnjava zašto pratimo Srbiju. Međutim, ne objašnjava zašto je pratimo bez konteksta i prijevoda, zašto se od nas očekuje da znamo šta je Ćacilend, a ne, recimo, šta se dešava u Stocu, kako se zovu mahale u Srebrenici kroz koje paradiraju provokatori ili kako je bila obučena djevojčica kojoj su u Žepču školske kolege trgali maramu s glave.
Mislim da problem nije puka količina vijesti iz Srbije, o njoj i tamošnjim izborima. Posrijedi je asimetrija u tome čiji politički život organizuje i zadržava pažnju bosanskohercegovačke javnosti. Ova se asimetrija može razumjeti kao reprodukcija historijski uspostavljenih odnosa političke, ekonomske i simboličke dominacije, nastalih unutar jugoslavenskog modernizacijskog projekta i nastavljenih nakon raspada zajedničke države. U isto vrijeme, nemoguće je ne porediti ovu medijsku pažnju s onom posvećenom izborima u BiH. Izbori u BiH, svakako, jesu bili pokriveni, ali bez toliko fanfara, drame i folklora.
