Vučić u Crnoj Gori: Paranojo i Bogu si teška!

Piše: Andrej Nikolaidis

Jesu li Spajić (premijer Crne Gore op.p.) i Milatović (predsjednik Crne Gore op.p.) dobro učinili što su Vučića pustili da se svađa sam sa sobom, ili su ga trebali poslati u tri lijepe?

I za jedno i za drugo postoje solidni argumenti.

Evo nekoliko argumenata u prilog prvom. Crnoj Gori u ovom trenutku nipošto ne trebaju svađe sa susjedima. To je izlišan utrošak energije od kojega država ima samo štete. Vučićev performans bio je impresivna demonstracija nemoći. Vjerovatno o njegovom jadu ništa ne govori tako jasno kao činjenica da su Vučićeve batinaše sa tivatskog aerodroma praktično vratili Francuzi – nikada nećemo saznati da li bi, bez njihove intervencije, crnogorska policija učinila ono što je učinjeno. Naravno, Vučić se nije usudio pomenuti Francuze. Nije pljunuo Makrona; sa granice nije vraćao francuske državljane. Postupivši po uputima Francuza, Crna Gora je pokazala snagu: nije bilo potrebe za verbalnim obaranjem ruku.

Sa druge strane, istorija submisivnog, inferiornog ponašanja novih crnogorskih vlasti pred Vučićem dugačka je i nije od juče. Između „nije mudro reagovati“ i „ne smiješ reagovati“ značajna je razlika, iako se ponekad, kao ovoga puta, ispostavi da je to što nisi reagovao zato što to ne smiješ ispalo – mudro.

Istina je, kao i ljepota, u oku posmatrača. Sve uvijek zavisi od perspektive iz koje tumačiš zbivanja. Kažem to iako ovaj sam po sebi razumljiv stav izaziva snažan bijes kod onih koji su uvjetreni da je baš njihova perspektiva jedina etična.

Crna je Gora puna etičara koji slabo čitaju. Stoga, pojasnimo: gore izneseni stav nije stvar etičke relativizacije. Agamben to u „Otvoreno: Čovjek i životinja” formuliše ovako:

“Pčela, vilin konjic ili muha, što ih promatramo kako lete pokraj nas tijekom sunčanog dana, ne kreću se u istom svijetu u kojemu ih mi promatramo i ne dijele s nama – ili međusobno – isto vrijeme i isti prostor. Jacob von Uexküll najprije precizno razlikuje Umgebung, objektivni prostor u kojemu vidimo kretanje nekoga živog bića, i Umwelt, svijetokoliš, što ga čini manje-više prostran niz elemenata što ih imenuje ‘nositeljima značenja’ (Bedeutungstrager) ili ‘markerima’ – i jedino oni zanimaju životinju. Umgebung je zapravo naš vlastiti Umwelt, kojemu Uexküll ne pripisuje nikakvu posebnu prednost i koji se kao takav može mijenjati s obzirom na motrište s kojega ga promatramo. Ne postoji šuma kao objektivno određeni okoliš: postoji šuma za lugara, šuma za lovca, šuma za botaničara, šuma za putnika namjernika, šuma za prijatelja prirode, šuma za tesara i, konačno, bajkovita šuma u kojoj se gubi Crvenkapica”.

Što važi za šumu važi i za tivatski aerodrom i okolne livade.

Kad god vam neko kaže “to ti je jednostavno”, možete biti sigurni da taj ne zna o čemu priča. Ništa nije jednostavno, osim za čovjeka slabe pameti, sa kojom idu jake zablude, koje se ponekad eufemistički nazivaju uvjerenjima.

U romanu “Objava broja 49” Tomasa Pinčona, muž glavne junakinje Edipe Mas, Mučo, živi na granici ludila. Ovaj propali trgovac automobilima i polupropali DJ, razvaljen psihoaktivnim supstancama, teško ponosi uvid da u poznom kapitalizmu svaki naš postupak biva iskorišten – ili iskorišten može biti – od entiteta kojima želimo samo propast. Čovjek, razumije Mučo Mas, nevoljno ispada korisni idiot – iznova i iznova. Principijelno se boriš protiv jedne korporacije, čime nesvjesno pomažeš drugoj, koja se sa prvom bori za tržište i uticaj. Boriš se protiv diktatora, čime nesvjesno pomažeš CIA-i koja diktatora želi ukloniti iz najnečasnijih razloga. Boriš se za zaštitu ulcinjske Velike plaže čime nesvjesno pomažeš onima koji tu plažu brutalno i ne baš zakonito eksploatišu. Mučo, zbog toga, biva praktično paralisan, jer ima jasan osjećaj da ono što vidi kao svoju slobodnu volju nije drugo nego rezultat manipulativnih strategija čija je žrtva.

Tako je: Mučo je paranoičan. Tako je: paranoja je jedna od centralnih tema Pinčonova opusa. Tako je: po Pinčonovom romanu “Vineland” snimljen je Andersonov  “One Battle After Another”, dobitnih šest Oskara – između ostalih onog za najbolji film i najbolju režiju.

Paranoja nije tek još jedna perspektiva: ona je jedna od dominantnih perspektiva, čiji uticaj na civilizaciju, kulturu i život svakoga od nas nije moguće precijeniti.

Zašto?

Zato što je religija društveno prihvatljiva paranoja.

Paranoik, kao i religiozan čovjek, vjeruje da ništa nije slučajno i da postoji neko ko sve vidi. Jedni vjeruju da je svevideći entitet CIA/Mossad/BIA, drugi da je to Bog. Kao onoga ko vuče sve konce takozvane stvarnosti paranoik (kao i gnostik) vidi zlog moćnika (gnostik vidi zlog Demiurga), dok religiozan čovjek drži da je master of puppets – dobri Bog. I jedan i drugi (i treći) odbijaju haos, kontingenciju i entropiju.

Paranoik vjeruje da oni koji ga prate ne samo čuju i vide sve što govori i čini, nego i da u svakom trenutku, njihovom voljom, njegov život može okončati sudarom automobila, trovanjem, padom sa balkona. Isto to: da božijom voljom, u svakom trenutku, na svaki način može okončati njegov život, vjeruje religiozan čovjek.

Paranoik sebi pridaje prevelik značaj. Zašto bi neko trošio značajne resurse na dvadesetčetvoročasovnu kontrolu njegova života? Isto važi za religioznog čovjeka: zar vi stvarno mislite da Bog nema preča posla nego da prati svaki vaš pokret i misao, koje će vam kao grijehe ispostaviti na Sudnjem danu?

I paranoja i religija čovjeku priskrbljuju značaj koji on nema.

Religiozan čovjek, međutim, pronalazi mir i utjehu u ideji da neko nadzire i kontroliše njegov život, dok ista ideja u paranoiku izaziva anksioznost. Lakanovski: ono što je kod paranoika simptom, kod religioznog čovjeka je sintom – religiozna paranoja je način na koji on organizuje svoj užitak, stabilizuje psihičku strukturu i pronalazi smisao života.

Karl Šmit je notorno tvrdio da su svi pregnantni pojmovi savremene političke teorije zapravo sekularizovani teološki pojmovi. Tom briljantnom uvidu bih dodao samo ovo: kao što je i sama religija klerikalizovana paranoja.