ZDK odobrio 2,38 miliona KM podrške registrovanim farmama goveda
Početna/Politika/Kolumna
Kolumna

Veliki europski rat: Tko su gubitnici i dobitnici

Europa ponovno tone u svoje prokletstvo, koje je stoljećima progoni i koje je samo u dva velika europska i globalna rata tijekom 20. stoljeća gotovo opustošilo europski kontinent.

Piše: Mario Stefanov



Nepobitna je činjenica da se veliki sukob u Europi rasplamsao nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a i stvaranja svojevrsnog anglo-američkog bloka. Kada se god Ujedinjeno Kraljevstvo u povijesti prividno povlačilo iz europskih kontinentalnih poslova, na pomolu su bile nevolje za europski kontinent. Bez imalo dvojbe, interes američke i britanske strane, jednako kao i ruske, slabljenje je EU-a

U ovome trenutku više nije uopće pitanje hoće li do velikog sraza Zapada i Rusije na europskim prostorima, bitke svih bitaka za istočnu Europu i Euroaziju, doći ili ne. Rat je već počeo. Vatra se razmjenjuje preko ukrajinskih rovova. Jedino je pitanje hoće li posljednji diplomatski manjevrijedne i druge sučeljene strane dovesti do primirja oružanog sukoba ili će se nastaviti eskalacija do katastrofalnog rata, koji će tko zna koji put u povijesti opustošiti Europu. Ako se i postigne nekakvo diplomatsko rješenje, to će značiti samo oružano primirje, a započeti rat će se nastaviti svim ostalim raspoloživim sredstvima, od propagandno-informativnih, koji ovih dana sve više dobivaju na značenju, preko diplomatskih do ekonomskih. Trajat će sve do prevladavanja moći jedne od sučeljenih strana na prostorima srednje i istočne Europe, Mackinderova srca svijeta, čija kontrola omogućuje kontrolu središnjeg euroazijskog kopna.

Europa ponovno tone u svoje prokletstvo, koje je stoljećima progoni i koje je samo u dva velika europska i globalna rata tijekom 20. stoljeća gotovo opustošilo europski kontinent.

Povijest se ponavlja

Uvijek, baš uvijek, kada Europa gotovo dosegne svoj gospodarski i tehnološki vrhunac i kada se masama čini da žive u sretnom dijelu svijeta, neki novi rat kataklizmičkih razmjera pohara Europu i vrati je na početnu točku. Na neki gotovo transcendentalni način Europa i njezini narodi ipak uvijek iznova uspijevaju sačuvati kritičnu razinu svojih znanstvenih i tehnoloških kapaciteta i krenuti ponovno u uspon – do nekog novog velikog rata.

Stoljetna je sudbina Europe da se njezina povijest ponavlja u pravilnim ciklusima jednostavno zato što je vrijeme mira i mirovnog poretka na njezinim prostorima ograničeno samo na ono vrijeme koje je potrebno da se nagomilani sukobi interesa i moći najsnažnijih europskih država i utjecaji vanjskih sila, prije svih SAD-a, od početka i tijekom 20. stoljeća ponovno pretvore u novi sukob i na kraju europski i globalni rat.

Na vanjskopolitičkom planu sve miriše na davnu 1914. godinu, prije sukoba velikih carstava za premoć nad europskim, afričkim i azijskim prostorima, a na unutarnjem političkom i ekonomskom planu sve podsjeća na razdoblje između dva svjetska rata. Na cijelom prostoru Euroazije od La Manchea do Vladivostoka na istoku ponovno se u ovom ili u onom obliku stvaraju carstva, nove imperijalne tvorevine. Rat između njih ponovno je pokrenut. Moćna vojna sila koja se upravo iznova okuplja na europskim prostorima s obiju strana fronta sučeljenih sila, vojne snage SAD-a i europskih država iz sastava NATO-a s jedne strane i Rusije i Bjelorusije s druge, gomila se nimalo slučajno baš u srednjoj i istočnoj Europi, u Njemačkoj, Bjelorusiji, Poljskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Rumunjskoj i u samom središtu tog geopolitičkog kompleksa u Ukrajini – na prostorima Mackinderova Heartlanda, koridoru tenkova ili “vražjem koridoru”, kako su ga nazivali Nijemci s kojeg su uvijek pokretani ratovi i na kojima se odlučivala sudbina Europe i svijeta.

Posrednički ratovi

Istovremeno, Turska na prostorima nekadašnjeg Osmanskog Carstva nevjerojatnom upornošću pokušava izgraditi njegovu geopolitičku inkarnaciju, pri čemu se ne usteže dovoditi u pitanje pravnu utemeljenost međudržavnih ugovora proisteklih iz versajskih nagodbi nakon 1. svjetskog rata koje uređuju njezine granice. Rusija, s druge strane, uzdiše za nekadašnjom veličinom Ruskog Carstva i kasnijega SSSR-a. I ne samo moćnici nego i male države Europe ponovno izvlače stare zemljopisne karte i potiho se pozivaju na povijesne nepravde, oduzete teritorije i sve otvorenije iskazuju želju za novim teritorijalnim preslagivanjima. Sve te proturječnosti u ovome povijesnom trenu projiciraju se na istočnu Europu i njezino središte, Ukrajinu.

Europa nije sjeverna Afrika ili Bliski istok, gdje se do beskraja mogu voditi mali, prljavi, nerijetko posrednički ratovi bez direktnog utjecaja na sučeljene velesile. Srednja i istočna Europa dom su velikih i moćnih naroda koji raspolažu ogromnim kapacitetima financijske, industrijske i vojne moći, kao i političkog utjecaja na globalnoj razini. Njemačka, Poljska, Rusija i Ukrajina, svaka za sebe, sile su Europe i suvremenog svijeta. Ratovi u koje su one bile umiješane kroz cijelu povijest uvijek su vodili, a vodit će i u budućnosti, neizbježno epskom sukobu na europskim prostorima i u novu europsku kataklizmu.

U ovim trenucima taj osjetljivi i opasni prostor ponovno je zahvaćen ratom između SAD-a i europskih sila i Rusije s druge strane s težištem na ukrajinskim prostorima, gdje se vodi pravi oružani sukob. Njegov nastavak prema povijesnim iskustvima i geopolitičkoj logici uvodi cijelu Europu u novi veliki europski rat.

Zatvaranje očiju pred tom činjenicom ne pridonosi njegovu okončanju, nego upravo obrnuto, pogoni cijelu Europu prema novoj ratnoj kataklizmi.

Ukupna slika

Priznanje činjenice da se rat već vodi temeljna je pretpostavka da se nekako postigne barem primirje u započetom oružanom sukobu, iako je potpuno izvjesno da će se rat nastaviti u drugim oblicima do prevage jedne od sukobljenih strana.

Uzroci rata koji se upravo odvija na istoku Europe ne dolaze iz ideološke sfere, niti je riječ o borbi za demokraciju ili potiskivanje utjecaja ruskog autoritarnog režima s područja demokratske istočne Europe, kako se to u medijima pokušava prikazati. Tko god u ovom povijesnom trenutku bio u Rusiji na vlasti i kakav god poredak ondje vladao, autoritaran ili ne, pa makar bio slika i prilika američkog političkog sustava, ishod bi bio potpuno isti – sukob radi utjecaja na ključnom dijelu Euroazije. Isto vrijedi i obrnuto – tko god bio na vlasti u SAD-u ne bi mogao i da hoće spriječiti sučeljavanje s Rusijom. Dakako, pod uvjetom da sve sučeljene strane raspolažu sadašnjim postavkama razine svoje vojne, gospodarske i u konačnici geopolitičke moći.

Pravi uzroci rata leže u oporoj i gruboj geopolitici i ogorčenoj borbi za kontrolu prostora i svjetskih bogatstava.

Pred našim očima, a da toga u kaosu suvremenog svijeta nismo ni svjesni, kroz sučeljavanje pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije i cijelog zapadnog vojnog i političkog bloka s kontinentalnim silama Rusijom i Kinom odvija se velika bitka za kontrolu središnje svjetske kopnene mase- Euroazije i njezina europskog središta, istočne Europe. Ta, na prvi pogled teško vidljiva šira slika ukupnosti trenutnih svjetskih sukoba odredit će povijest 21. stoljeća na isti način na koji su veliki svjetski ratovi odredili 20. stoljeće.

Bilo je samo pitanje trenutka kada će pokrenuti oružani sukob geopolitičkih divova, Zapada s Rusijom na europskoj strani i usporedno Zapada s Kinom na azijskoj strani Euroazije, razviti puni potencijal prerastanja u globalni ratni obračun- bitku svih bitaka. Rat na europskoj strani bez ikakve dvojbe započeo je u Ukrajini.

Suprotnosti interesa

Pomorske sile svijeta, SAD i Velika Britanija, sa svojim kontinentalnim europskim saveznicima ponovno se, nakon dvaju svjetskih ratova i jednog hladnog rata, sukobljavaju u još jednom novom ratu s kopnenim silama Euroazije. Ovoga puta ne s Njemačkom i sovjetskim carstvom, nego s Rusijom, a u azijskom dijelu središnjeg svjetskog kopna – s Kinom. Ulozi za sučeljene strane sudbinski su važni i malo je mjesta za bilo kakve ustupke.

Stoga uopće nije nemoguće da iz istih geopolitičkih motiva koji su pokretali dva svjetska rata i jedan hladni rat ovaj novi asimetrični razlomljeni rat preraste u novi svjetski ratni sukob. Suprotnosti interesa najmoćnijih svjetskih sila dostigle su točku bez povratka. Na europskoj strani središnjeg euroazijskog kopna ponovno se, kao i više puta u povijesti, preko istočne Europe – koridora ratova ili “vražjeg pojasa”, kako su je nazivali Nijemci, juriša na Ural i Kavkaz.

Bilo je samo pitanje vremena kada će se angloamerička vojna moć, uz asistenciju europskih saveznika, htjeli to oni ili ne, naći ponovno pred vratima Moskve i kada će se ruske snage ponovno naći pred vratima Ukrajine i Poljske kao gravitacijskih točakaistočne Europe.

Cilj te nove bitke za europsku stranu Mackinderova Heartlandas pozicija SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva isti je kao i za prošlih velikih ratova- kontrolirati istočnu Europu i spriječiti bilo kakvo povezivanje europskih sila, prije svih Njemačke, s Rusijom. Potrebno je ponovno isključiti bilo kakvu mogućnost da bilo koja europska sila ili skupina sila kontrolira cijelu istočnu Europu i time cijeli Heartland. Američkoj i britanskoj politici cilj je izolirati Rusiju u njezinu dijelu istočne Europe i spriječiti je u projekciji interesa izvan te zone, kao i osigurati čvrstu tampon-zonu između najmoćnijih sila i europskih sila koje mogu osigurati kontrolu Heartlanda, Njemačke i Rusije. Ruski interes je razbiti pokušaj blokade i vratiti utjecaj nad prostorima na kojima ga je izgubila raspadom SSSR-a.

Neograničeni prostor

Po ocjeni ruske politike, Rusija je danas zapravo svedena u okvire sporazuma iz Brest-Litovska iz studenoga 1918. godine, kada je nova komunistička vlast pod vodstvom Lenjina kojega je kontrolirala i u Rusiju dovela njemačka vojna obavještajna služba, u zamjenu za sklapanje mira s Njemačkom, prepustila velike prostore propalog Ruskog Carstva. Moskva zapravo ne želi reinkarnaciju SSSR-a, nego neki oblik uskrsnuća Ruskog Carstva kakvo je bilo prije 1. svjetskog rata i komunističke revolucije.

Neosporna je činjenica da se veliki sukob u Europi rasplamsao nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije i stvaranja svojevrsnog anglo-američkog bloka u kojemu formalno glavnu riječ vodi najveća sila SAD, a u pozadini svega je zapravo London. Kada se god Ujedinjeno Kraljevstvo u povijesti prividno povlačilo iz europskih kontinentalnih poslova, na pomolu su bile nevolje za europski kontinent. Tako se očito zbilo i ovoga puta. Bez imalo dvojbe, interes američke i britanske strane, jednako kao i ruske, slabljenje je Europske unije i sprečavanje njezina uspona na razinu globalne sile. Tu im se interesi preklapaju.

Veliki ratni sukob u Europi u kojem bi preko europskog tla tutnjale vojske prema istoku i obrnuto bez ikakve sumnje potpuno bi uništio instituciju Europske unije. Ovisno o razini i opsegu oružanog obračuna na prostorima kontinentalne Europe, države članice sadašnje Europske unije bi dakako preživjele, neke od njih čak i zadržale svoju razinu moći i u svakom slučaju ostale u bliskim savezničkim odnosima sa SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom. Ali Europska unija kao tvorevina ne bi preživjela novi europski rat i nestala bi s povijesne pozornice. Ona je, uostalom, i stvorena u cilju sprečavanja europskih ratova pa bi je, sasvim logično, takav rat i uništio. Takav razvoj događaja otvorio bi neograničeni prostor SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu da se dokažu kao jedini zaštitnici Europe od ratova u budućnosti.

Europski građani uskoro će početi shvaćati da su ponovno zarobljeni u beskrajnom danu

Kako smo više puta ustvrdili, cijela europska povijest savršeno se sažima u temi filma “Beskrajan dan” (“Groundhog Day”), kada se cinični i sebični televizijski reporter budi uvijek u istom danu s potpuno identičnim slijedom događaja, čega je samo on svjestan. Iz začaranog kruga izvukao se tek kada je promijenio ustaljene obrasce svog ponašanja i aktivno se prilagodio događajima. Europska povijest, nažalost, za to nije sposobna, iako je pokušavala i pokušava, ali instinkt ponavljanja uvijek istih povijesnih obrazaca vodi uvijek u isti začarani krug pohlepe, stvaranja europskih carstava, imperijalnih širenja, ratova i kataklizmi. I sve to zahvaljujući svojim elitama, nekada plemstvu po porijeklu, a sada lažnoj i nesposobnoj aristokraciji, u što se pretvorila europska politička elita. Europski građani uskoro će početi shvaćati da su ponovno zarobljeni u beskrajnom danu i da im se lako može dogoditi ponovni uniformirani odlazak prema istoku Europe.

Ogorčena borba za kontrolu istočne Europe i Heartlanda

Još davne 1904. godine britanski geopolitičar Sir Halford Mackinder, jedan od utemeljitelja geopolitike, u svojoj knjizi “The Geographical Pivot of History” praktički je anticipirao ratove koji će se voditi za kontrolu središnjega svjetskog kopna Euroazije i njegova srca,Heartlanda. Ustvrdio je tada da je u središtu Euroazije strateški smještena regija s ogromnim resursima, koja bi,ako dođe pod nadzor jedne ili skupine sila, mogla biti temelj novog svjetskog carstva.

Mackinderove riječi: “Onaj tko vlada istočnom Europom, vlada Heartlandom; tko vlada Heartlandom, vlada Svjetskim otokom; tko vlada Svjetskim otokom, vlada svijetom”, odzvanjaju i danas labirintima moći najmoćnijih sila svijeta. A u središtu MackinderovaHeartlanda koji određuje tko vlada “svjetskim otokom” odnosno cijelim euroazijskim prostorom je – istočna Europa i Ukrajina.

Nadmetanje za kontrolu Mackinderova Heartlanda i istočne Europe geopolitički je temelj ratova koji su se na tim prostorima vodili cijelo 20. stoljeće i nastavljaju se voditi i u 21. stoljeću, upravo kako je predviđao Sir Halford Mackinder. Stvar je uistinu krajnje jednostavna i nema blage veze s ideološkim sukobima koji su samo krinka za gole ekonomske i geopolitičke interese. Do raspada SSSR-a i Varšavskoga ugovora Rusija je kontrolirala istočnu Europu i time Heartland, što joj je donijelo globalnu geopolitičku moć u velikoj mjeri nerazmjernu njezinoj stvarnoj ekonomskoj i političkoj moći. Nakon pada komunizma i raspada SSSR-a Rusija gubi utjecaj nad istočnom Europom i Zapad predvođen SAD-om i Velikom Britanijom, uz asistenciju kontinentalnih europskih saveznika okupljenih u NATO-u, pokušava svojim utjecajem popuniti nastali prazni prostor i ostvariti kontrolu nad istočnom Europom i Heartlandom, a Rusija se tomu opire i pokušava povratiti svoj utjecaj nad istočnom Europom i Heartlandom. I to je sva mudrost naizgled kompleksnog sadržaja odnosa Zapada s Rusijom. U biti je ponovno ogorčena borba za kontrolu istočne Europe i Mackinderova Heartlanda.

Bitka je to danas na europskoj strani Euroazije za Ukrajinu, Bjelorusiju, Moldaviju i prsten država oko Rusije, čiji dijelovi teritorija ulaze u geopolitički okvir istočne Europe – Azerbajdžana, Gruzije i Kazahstana.

Apsolutni gubitnik

Raspad Europske unije kao posljedica nekog novog velikog europskog rata teško bi pogodio manje i slabije članice EU-a koje bi izvan integracije bile ponovo izložene imperijalnim udarima malih i velikih susjeda.

Europska unija kao integracija europskih država stoga bi bila najveći gubitnik velikog europskog rata, kao i veći broj manjih i slabijih članica kojima je Europska unija služila kao multiplikator razvoja i vidljivosti na europskoj i svjetskoj pozornici. Velika je vjerojatnost da bi gubitnici u velikoj ili manjoj mjeri bile i najmoćnije europske sile Francuska i Njemačka, ali bi sasvim sigurno preživjele i ušle pod još veći utjecaj američke i britanske politike. Izvjesno je da bi i Rusija pretrpjela teške gubitke u ratu sa za nju potpuno neizvjesnim ishodom. Ako bi se, pak, vodio na njezinu teritoriju, ne bi mogla biti poražena. U takvoj situaciji mogu je, kao nekadašnje carstvo Romanovih, razoriti samo unutarnji raskoli i sukobi. Apsolutni gubitnik bila bi Ukrajina koju već sada tobožnji saveznici i partneri prave budalom šaljući joj primjerice kao pomoć u mogućem odlučnom sukobu s Rusijom pet tisuća kaciga i jednu vojnu bolnicu, dok joj s ruske strane prijeti ne samo mogući pokušaj vojnog uništenja nego i negiranje državne samostalnosti, teritorijalnog integriteta i u konačnici samog nacionalnog identiteta. Za Putina i rusko vodstvo ukrajinska nacija je umjetna tvorevina. Ni dostava naoružanja Ukrajini od Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a ne može po svome opsegu i sastavu uspostaviti balans snaga između Ukrajine i Rusije, što se unaprijed zna, nego može samo eventualno podignuti cijenu moguće ruske vojne akcije. Izričiti iskaz američkog vodstva i samog predsjednika Bidena da na eventualni ruski vojni udar prema Ukrajini neće odgovoriti slanjem američkih trupa u odgovarajućem opsegu koji bi bio dostatan za pariranje ruskom opsežnijem vojnom djelovanju prema Ukrajini jasna je poruka Kijevu kako će proći ako se žurno ne osloni na vlastite snage, ne konsolidira svoje vojne efektive, stavi ih pod strogo jedinstveno zapovjedništvo i napokon pokrene svoju diplomaciju.

Istinski dobitnici

Teško se već sada oteti dojmu da je Ukrajina unaprijed predivđena kao gubitnik i da se zapravo iskorištava i gura pred razjarenog ruskog medvjeda. Ako je uistinu tako, radikalnu promjenu stanja može pokrenuti samo Ukrajina.

Istinski dobitnici velikog europskog rata bili bi jedino SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo. U svakom slučaju, u pozadini rata koji je počeo za istočnu Europu ne stoje emocije, ljubav, mržnja, oholost ni ideologije. One su samo maske sučeljenih strana i instrumenti ratovanja. U pozadini je vječna geopolitika i novo oživotvorenje starih geopolitičkih teorija. Duh svjetskih ratova i sjene klasika geopolitike, velikog Mackindera, admirala Mahona i Karla Haushofera nadvijaju se ponovno nad Europom.


(Autor je kolumnist portala Geopolitika.news)

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.