Povodom pregovora o izmjenama Izbornog zakona, Istraga.ba, politicki.ba i raport.ba, objavljuju autorski tekst sudije Evropskog suda za ljudska prava Farisa Vehabovića. On precizno analizira sve ponuđene izmjene i stavlja ih u kontekst neprovedenih presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Piše: Faris Vehabović
Pronalazak rješenja reforme izbornog sistema Bosne i Hercegovine predstavlja ključnu prekretnicu za budućnost Bosne i Hercegovine i prelaska iz faze postratnog društva u tranzicijsku demokratiju koja se nalazi u procesu širih integracionih procesa. Promjenom dosadašnjeg izbornog sistema bi se promijenila i dosadašnja paradigma odgovornosti u okviru isključivo etničkih grupa bez bilo kakve odgovornosti za cjelokupnost bh. društva. Naravno da to podrazumijeva i drastiščno povećanje odgovornosti za javno djelovanje ali i sankcionisanje bilo kakvog nedemokratskog djelovanja kroz demokratske procedure.
Pravni osnov za tranziciju iz etnokratskog u demokratsko društvo je započeo Evropski sud za ljudska prava donošenjem svojih presuda koje su se ticale ravnopravnosti nacionalnih manjina, konstitutivnih naroda i građana u izbornom procesu.
Ako govorimo samo o Ustavu BiH, u teoriji je moguće djelimično provesti presude ESLJP-a na način da se one provedu tako što bi se prosto brisale etničke odrednice u članu V Ustava BiH pa da se u Predsjedništvo BiH bira jedan član sa teritorije RS i 2 člana sa teritorije FBiH. Međutim, problem nastaje kod Doma naroda (a presude ESLJP-a se odnose i na Dom naroda).
Međutim, modeli iz prošlosti su se temeljili na nešto drugačijim rješenjima iako nisu dirali u suštinu – etničko određenje u Ustavu BiH i postojanje Doma naroda u istom obliku kakav je danas. Takvi prijedlozi tada nisu dobili potrebnu političku podršku. I tada je, kao što je to i sada, (ako govorimo isključivo o „probavljivosti” ovog modela za predstavnike političkih partija i u odnosu na Predsjedništvo BiH i Doma naroda) suštinski problem uvijek bio da ne postoje garancije da će predstavnici pojedinih političkih partija sa nacionalnim predznakom, biti u prilici imati garancije da će upravo njihov predstavnik biti član Predsjedništva BiH, odnosno Doma naroda.
Najpoznatiji primjer ovakvih ideja je bila inicijativa Stefana Fule-a, komesara za proširenje EU, koji je vodio mukotrpne razgovore na ovim ili vrlo sličnim premisama uz ukidanje jedne i uvođenja tri tzv. plutajuće izborne jedinice u FBiH.
Međutim, ovaj model (iako njegov sadržaj nije u cjelosti objavljen već se kroz rasprave učesnika razgovora i izjava koje su davali medijima moglo saznati o njegovoj sadržini) sadrži određene elemente koji zaslužuju pažnju, ali, nažalost, ne daje odgovor na provođenje presuda ESLJP-a jer uvodi novu, drugačiju vrstu diskriminacije.
Ovim i sličnim prijedlozima se ukida etnička odrednica sa tri „plutajuće” izborne jedinice u FBiH u okviru kojih bi se onda birali članovi Predsjedništva BiH.
Ustvari, politički predstavnici u Predsjedništvu BiH bi se sa teritorije Federacije BiH birali izmedju Bosnjaka i Hrvata i to tako što bi Bošnjaka de facto birali iz tri kantona - Sarajevskog, Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona gdje su teritorijalno i brojčano najviše koncentrirani Bošnjaci. S druge strane, drugi član Predsjedništva BiH (izvjesno da bi to bio Hrvat) bio bi izabran sa područja Zapadne Hercegovine (Hercegovačko-neretvanskog, Zapadno-hercegovačkog, Srednjebosanskog kantona i Kantona 10 kao kantona sa većinskim hrvatskim stanovništvom) te Posavine. Predloženi izborni sistem reprezentativno-politički zaokružuje postratnu teritorijalizaciju koja je uspostavljena na premisama etničkog čišćenja i teških ratnih zločina. Glasovi iz trećeg izbornog područja, koje ne bi bilo uzeto u obzir i ne bi uticalo na izbor za Predsjedništvo BiH, jednostavno bi bili bačeni. Na ovaj način bi bila uspostavljena druga vrsta diskriminacije koja ne bi neophodno bila etnička, već bi predstavljala diskriminaciju građana u pogledu prava da svojim glasom mogu uticati na konačne rezultate političke borbe. Na taj način bi građani sa ovog područja bili lišeni prava na slobodne izbore i de facto bi bilo ukinuto njihovo aktivno biračko pravo.
Posebno je opasno uvođenje ovakvih praksi u politički i izborni sistem BiH jer bi uvelo kategoriju nejednake vrijednosti glasova pa bi, shodno tome, bilo vrlo vjerovatno da izbore ne bi dobijali oni koji su osvojili najviše glasova već bi važniji bio teritorijalni raspored glasova. Primjera radi, kandidat koji bi osvojio približno isti broj glasova kao i njegov protukandidat u Sarajevskom, Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu bi, izvjesno, imao više glasova od kandidata koji bi osvojio najviše glasova u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom, Srednjebosanskom, Kantonu 10 i Posavskom. Time bi, ono na čemu se danas insistira, a što se naziva „legitimno etničko predstavljanje” zamijenilo suštinski element demokratskog društva, a to je „legitimno političko predstavljanje” i na taj način bi se stvorila jedna druga vrsta diskriminacije.
Osim toga, ostaje nejasno kako bi se, u svjetlu teksta presuda, „bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine” primjenom ovog modela, pristupilo provodjenju presuda ESLJP-a u pogledu Doma naroda. Posebno kada se ima u vidu nadležnost Doma naroda, kako na nivou Bosne i Hercegovine, tako i na nivou FBiH. Ova dva doma imaju gotovo identične nadležnosti predstavničkim domovima, a poznato je da se primjenjuju i posebne procedure odlučivanja koje nisu identične predstavničkim domovima i pružaju više mogućnosti blokiranja čitavog zakonodavnog procesa nego sto je slučaj sa predstavničkim domovima. Pored toga, etnički klubovi imaju mogućnost pozivanja na vitalni interese čime se, ponovno, oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda i etnički neopredijeljeni građani BiH diskriminiraju na način da su isključeni iz procesa odlučivanja.(Postoji razlika u sastavu Doma naroda PS BiH i Doma naroda Parlamenta FBiH s obzirom na to da u Domu naroda Parlamenta FBiH participira i klub Ostalih koji broji 7 članova ali nema mehanizme odlučivanja koje imaju predstavnici klubova konstitutivnih naroda dok na nivou Doma naroda PS BiH, klub Ostalih ne postoji.)
Iz svega se može zaključiti da se u ovom slučaju ne radi čak ni o polovičnom rješenju, a suštinski bi predstavljao uvođenje druge vrste diskriminacije i neravnopravnosti vrijednosti glasa građana koji učestvuju na izborima sa svojim aktivnim ili pasivnim biračkim pravom.
Ovakvo izborno rješenje bi omogućilo dominaciju političkih partija koje uspiju obuhvatiti teritorije sa gušćom naseljenošću etničkih grupa i omogućio bi vladavinu društvenim proizvodom, prirodnim bogatstvima i resursima, kulturnim dobrima, kontrolu države i većinske etničke grupe koju predstavljaju kao većinu sa konkretnog izbornog područja.
Kada se govori o diskriminaciji, vrijedi napomenuti da metod utvrđivanja postojanja eventualne diskriminacije u procesu dokazivanja diskriminacije, koristi i brojčane podatke koji mogu dovesti u sumnju naizgled neutralni propis i razotkriti postojanje posredne diskriminacije koja se očituje njegovim konačnim učinkom s obzirom na način njegove primjene i konačnog rezultata koji se primjenom proizvodi. Drugim riječima, ovim podacima je moguće dokazati položaj pripadnika konstitutivnih i nekonstitutivnih grupa u jednakim situacijama i realnih šansi koje stoje na raspolaganju jednima ili drugima. ukoliko bi se primijenio ovaj ili sličan model. Mogućnost na izbor nije u rangu prava na izbor i ne smije se jedno sa drugim miješati. Već sada se može reći da ovakvi ili slični modeli idu u prilog zaključku da se šanse Ostalih obaraju ispod relanih šansi za izbor u Predsjedništvo. Kada se govori o Domu naroda, stvari su još uvijek nedorečene u pogledu konkretnih prijedloga ali se već sada može reći da sve dok postoji zakonodavno tijelo koje konstitutivnim narodima daje garanciju da učestvuju u zakonodavnom procesu na jednakim osnovama kao i poslanicima u predstavničkim domovima, uz posebne procedure ulaganja veta na osnovu vitalnih interesa i bez davanja istih takvih prava i pripadnicima Ostalih predstavlja očitu kontradiktornost presudama ESLJP-a i zahtjevu da svi moraju da imaju jednako pravo učesca u izbornom procesu bez davanja specijalnih prava pripadnicima konstitutivnih naroda na račun manjina i građana Bosne i Hercegovine.
Zbog svega toga, ako se iskreno želi provesti presude Evropskog suda za ljudska prava, onda je neophodno zauzeti stav koji neće biti isključiv ali že se držati principa sa kojim kompromisa ne može i ne smije biti. A principi su sadržani u presudama Evropskog suda za ljudska prava i poštivanju prava na slobodne izbore i zabrani diskriminacije iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava što je priznato i kao ustavno pravo utvrđeno članom II Ustava BiH. Sa tim principima ne može biti kompromisa, a sasvim sigurno je da se modus može pronaći kroz traženje balansa između građanskog i etničkog, samo, pitanje je da li su namjere iskrene i da li postoji spremnost na poduzimanje ovih koraka.
(autor teksta je sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu)
