Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović
Ako se historija ne ponavlja onda se zasigurno rimuje. Ove riječi, koje se pripisuju glasovitom Samuelu Langhorne Clemensu ili popularno Marku Twainu, nalaze svoje uporište u mnogim analizama tragičnih sukoba. Ukrajina je samo jedan od primjera. Svježih. Historija puna junaštva i žrtvovanja. Historija ispunjena stoljetnom neostvarenom težnjom ukrajinskog naroda za slobodom. To je, valjda, sudbina država koje geostrateški pokrivaju granično područje interesa moćnih rivala Istoka i Zapada. Ukrajina je država koja se historijski razvijala pod utjecajem Poljske / Litvanije, Ruskog carstva i Sovjetskog Saveza.
Taktika mijenjanja strane: Dva Viktora za dvije Ukrajine
Na tom putu, s ciljem golog preživljavanja, ukrajinski lideri su često pribjegavali doktrini mijenjaja strane. Nekada bi prekidali primirje sa zapadnim susjedima i priklanjali se Rusiji, a nekada partnerstvo sa Rusijom da bi se priklonili Zapadu. Ovo je doktrina koju ponekad koriste „mali“ da bi opstali i sačuvali se od nasrtaja „velikih“. Historija se ponovo rimuje. Sada, čini se, ukrajinsko vođstvo ' čvrsto' drži stranu Zapada. Samo deceniju unazad Ukrajina je imala proruskog predsjednika: Viktora Janukoviča. A opet, prije njega, predsjednik je bio prozapadni Viktor Juščenko.
Detaljnija analiza unutrašnjih prilika otkriva da se novija tradicija mijenjanja strana ponavlja kao rezultat unutrašnjih političkih previranja. Unutrašnje političke tenzije nerijetko su začinjene izrazima podrške, ali i različitim političkim i ekonomskim pritiscima moćnih susjeda sa istoka i zapada sa ciljem ostvarenja vlastitih političkih, geostrateških ciljeva.
Hibridni rat
Ovo što se dešava u Ukrajini može se definirati kao hibridni rat, odnosno višeslojni agresivni napori koji dolaze izvana, dizajnirani sa ciljem destabilizacije funkcioniranja državnih institucija i polarizacije društva. Ukrajina je danas teren na kojem se vodi geopolitička borba za prevlast velikih sila. Zapravo, ukrajinska kriza je u osnovi geopolitička i ona se ispoljava dvojako. Prvo je nastojanje Rusije da upravlja političkim procesima i kontrolira teritoriju i resurse Ukrajine, dakle druge suverene države i drugo je regionalno nadmetanje Rusije i EU na istoku Evrope, odnosno nadmetanje Rusije i Amerike globalno. U početku je nadmetanje ili igra moći imala samo politički i donekle ekonomski karakter u kojoj su Amerika i EU otvoreno podržavale tzv. Narandžastu i Maidan odnosno revoluciju digniteta, dok je Kremlj podržavao Viktora Janukoviča. Kasnije je to nadmetanje eskaliralo jer je sa odlaskom proruskog predsjednika Rusija nepovratno gubila politički utjecaj. Nakon kraha diplomatskih napora, iniciranje unutrašnjeg sukoba, otvorena upotreba sile i prijetnja nuklearnim oružjem su jedino što je preostalo Putinu za ostvarenje geopolitičkih ciljeva u Ukrajini. Historija se opet rimuje. Ukrajina prolazi kroz istu golgotu stradanja kroz koju su prethodno prošle Čečenija, odnosno ograničeno i Gruzija.
Još od 2000. godine, odnosno dolaska na vlast sadašnjeg predsjednika, Rusija je definirala tri geostrateške sfere utjecaja: Euroazijsku, Euroatlansku i Azijsko-pacifičku. Ukrajina spada u Euroazijski geostrateški prostor Rusije. Ovaj prostor je ustvari tzv. historijska zajednica većine bivših sovjetskih republika sa kojima Putin nastoji povratiti, odnosno ojačati političke, ekonomske i druge veze. Euroazijski prostor je ujedno i osnova geopolitičkog identiteta Rusije: sociokulturološki Rusi su Evropljani.
Međutim dvije trećine teritorije te glavni ekonomski potencijal su na azijskoj strani. Koliko je Putinu važan ovaj prostor svjedoči i tzv. Euroazijska ekonomska unija (EAEU) koja se pojavila kao jedan od prioriteta njegovog trećeg mandata. Euroazijska unija (za sada Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan, Armenija) je zamišljena kao korak naprijed koji institucionalno treba povezati Euroazijski geopolitički prostor i tako trasira put ka nekom savremenom soviethoodu. Putin vidi centralnu ulogu Rusije unutar Euroazijske ekonomske unije, odnosno te institucionalizirane, supranacionalne organizacije kao važan preduvjet vlastitog globalnog pozicioniranja. Ovo zbog toga što Euroazijska unija, osim konsolidacije i stabilizacije prilika unutar ovog prostora, treba geostrateški povezati druge dvije geopolitičke sfere ruskog vanjskopolitičkog utjecaja Euroatlantsku i Azijsko-pacifičku. Unutar te dvije sfere Rusija bi, za razliku od Euroazijske, prihvatila nešto slabiju poziciju. To znači apriori partnersku ulogu sa Amerikom i EU unutar Euroatlanskog prostora, odnosno u odnosu na Azijsko-pacifički region ruski interes bi se zadovoljio pragmatičnim zadržavanjem pozicije velike sile. Ovdje treba dodati da je pogrešno smatrati vanjskopolitičke ciljeve i sa njima povezane geopolitičke sfere djelovanja kao zauvjek zadate i nepromjenjive. Naprotiv, oni , naročito u uvjetima globalizacije, iskazuju svoj dinamični karakter i često su rezultat interpretacije izmjenjenih percepcija i kompleksne realnosti koju su opet determinirani interesima centara moći. To znači da vanjskopolitički ciljevi Rusije na drugim područjima takodjer korespondiraju sa njenim geopolitičkim sferama utjecaja jer je praksa vanjske politike neodvojiva od geopolitike u tome što joj ova praktično daje prepoznatljiv ukus, smisao i značenje. Ovo objašnjava aktivno prisustvo Rusije u drugim dijelovima svijeta (Sirija, Libija, zapadni Balkan) gdje se ona postavlja kao kontra strana Sjedinjenim Američkim Državama nastojeći da izgradi globalnu poziciju super sile.
Zašto je Ukrajina važna za Rusiju
Međutim, ovdje se mogu identificirati različiti nivoi značaja pojedinih geopolitičkih područja ili sfera utjecaja. Ukrajina je trenutno jedna od najvažnijih. Gubitak političke kontrole nad Ukrajinom 2013. godine značajno je usporio dinamiku realizacije Putinovog strateškog plana zvanog EAEU. Ukrajina je u očima Putina dominantno sfera utjecaja Rusije. Ukrajina je jedna od četiri republike koje su 1922. godine osnovale Sovjetski savez. Putin je pokrenuo vojnu invaziju na Ukrajinu sa ciljem da zaustavi integraciju Ukrajine u zapadno političko, ekonomsko i vojno drustvo, odnosno da osigura članstvo Ukrajine unutar Euroazijske ekonomske unije što moderni naziv za Sovjetski Savez. Ukrajina je važna za stabilnost EAEU. Bez Ukrajine Euroazijska ekonomska unija nema potrebnu stabilnost, komociju i jasnu perspektivu razvoja. Ovdje namjerno neću navoditi sigurnosne izazove kao razloge za pomenutu tezu jer se o njima ovih dana dosta piše i govori. Također ću preskočiti i pitanje identiteta i činjenicu da bi eventualni ulazak Ukrajine u EU i NATO imao snažan sociokulturološki efekat. Navest ću samo tri pragmatična razloga. Prvi je plinovod kojim Rusija snadbjeva energijom gladnu Evropu. Drugi je činjenica da Ukrajina proizvodi između 9 i 10 posto svjetskog izvoza pšenice, odnosno oko trećinu, zajedno sa Rusijom. Treći razlog je činjenica da je Ukrajina pomorska sila te da je Crno more esencijalno važan tranzitni resurs energetske industrije Rusije, odnosno EAEU, naročito prema Zapadu. Ovdje je naročito vazna Odesa, treći po veličini grad u Ukrajini, najvažnija luka i transportno čvoriste na sjeverozapadu Crnog mora. Ova tri razloga su sasvim dovoljna da definiraju Ukrajinu kao strateški trenutno najvažnije geopolitičko područje, odnosno crvenu liniju otpora Rusije u odnosu sa Zapadom.
Putinova greška
Vojna invazija Rusije na Ukrajinu je prva velika greška Putina u njegovoj dvodecenijskoj vladavini. Ne ulazeći u vojno-tehnički aspekt same invazije i njen katastrofalan učinak, invazija je proizvela krupne geopolitičke, ekonomske i pravne efekte. Negativne, naravno. Rusija je isključena iz Euroatlantskog geopolitičkog prostora, ranije iz G8. Invazija je ujedinila EU, i čitav zapadni, te većinu ostatka svijeta u osudi ruske agresije na Ukrajinu. Putinov novi imidž „lošeg momka“ iz Kremlja polahko degradira ugled i poziciju Rusije na međunarodnom planu. To može dovesti do isključenja Rusije iz niza međunarodnih organizacija. Iz nekih od njih ona se sama nedavno povukla. Međutim, još uvijek je rano govoriti o isključivanju Rusije iz UNa. Rusija je grubo prekršila mnoge odredbe Povelje UN uključujući i član 2(4) koji zabranjuje korištenje sile protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti druge države. Međutim, suspenzija iz članstva u UN ne bi bila pametna odluka. Takav potez bi bio kontraproduktivan jednako kao što je bilo i izbacivanje SSSR iz Lige Naroda 1939. godine nakon invazije na Finsku. Došlo je do kolapsa Lige naroda i počeo je Drugi svjetski rat. Suspenzija Rusije bi mogla dovesti do eskalacije nasilja, možda čak i do Trecćeg svjetskog rata.
Ključna uloga Kine
Zbog invazije na Ukrajinu Rusija trpi veliki, nepodnošljivi pritisak ekonomskih sankcija. Prije nekoliko dana je i Međunarodni sud pravde, rješavajući po zahtjevu Ukrajine, u skladu sa Konvencijom o sprječavanju genocida iz 1948. godine da Sud razmotri navode Rusije o tome da je počinjen genocid u Donbasu, pravno obavezujućom odlukom utvrdio da nema dokaza o počinjenom genocidu te da Rusija mora odmah zaustaviti agresiju na Ukrajinu. Usprkos velikom međunarodnom pritisku Putin ne popusta, već pojačava intenzitet vojnih operacija u Ukrajini. Postavlja se pitanje može li Zapad zaustaviti Putina?
Važnu ulogu će ovdje imati Kina. Neposredno nakon izbijanja krize u Ukrajini 2014. godine Putin je, vjerovatno predviđajući razvoj događaja sa Zapadom, potpisao 400 milijardi dolara vrijedan ugovor sa Kinom o isporuci plina na 30 godina. Ne treba isticati da je Kina dobila plin po znatno povoljnijim cijenama u odnosu na EU. Kao rezultat toga dvije države su potpisale i niz bilateralnih sporazuma među kojima je najvažniji Deklaracija o saradnji i koordinaciji razvoja EAEU i Ekonomskog pojasa puta svile. Produbljivanje krize u Ukrajini ubrzava promjene geopolitičkog diskursa Rusije unutar Euroazijskog područja. Težište se lagano pomjera sa evropskog na prostor koji gravitira blizu kineske geoekonomske orbite. Dakle, azijski prostor dobija primat u odnosu na evropski. Zbog toga bi se Euroazijska ekonomska unija ubuduće mogla čitati kao Azijskoevropska ekonomska unija. Za očekivati je da će Kina prihvatiti neki ozbiljniji oblik ekonomske povezanosti sa Rusijom. Kina treba rusku naftu i plin da dalje ubrza svoj ekonomski rast. Ruska teritorija i naročito transportna mreža uključujući Trans-Siberijsku željeznicu su strateski važni za Kinu kako bi ona izasla na rusko i evropsko tržište te morske luke u Sjevernom moru.
Sa druge strane, Ukrajina, kao ključno transportno čvoriste između Evrope i Azije, je također važna za Kinu. Kina može zaobići rusku teritoriju tako što će koristiti željezničku prugu koja prolazi kroz Gruziju, Azerbejdžan i centralnu Aziju. Kina je veoma zainteresirana za ovu alternativnu rutu koja ide kroz Ukrajinu prema Evropi. Ovdje se samo potvrđuje zašto je Ukrajina trenutno strateški najvažnije geopolitičko područje ne samo za Putina i njegovu Rusiju, nego i za opstanak multipolarnog svjetskog poretka. Da li će aranzman koji Kina ponudi biti dovoljan za Putina, odnosno koliki će manevarski prostor Rusija dobiti unutar takvog ekonomskog pakta sa Kinom ostaje da se vidi. Kina sigurno neće pristati da bude rame uz rame sa Rusijom u ovom trenutku, ali se neće ni odreći Rusije. U Pekingu dobro znaju da će eventualni poraz Putina u Ukrajini ojačati poziciju Zapada u njihovoj konfrontaciji sa Kinom. Stoga, realno je očekivati veoma odmjerenu i pragmatičnu poziciju Kine u ovom konfliktu.
Vraćajući se na početak ovog kratkog osvrta možemo nažalost samo konstatirati da dok traju igre moći Ukrajina se razara. Ubijaju se civili, njeni gradovi i infrastruktura nestaju. Izleda da je to, ne računajući patetične izlijeve sažaljenja i solidarnosti političara, ovdje u drugom planu interesiranja velikih sila.
To je, nažalost, najmanje bitno.
(Autor je doktor pravnih nauka i profesor Međunarodnog i komparativnog prava na Prince Mohammad Bin Fahd University, Kraljevina Saudijska Arabija)
