Nedavno glasanje Zijada Krnjića, koje je naša javnost jednoglasno podržala, otkriva da smo ušli u zlatno doba bošnjačkog veta.
Piše: Haris Imamović
Povodom 30. godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu, beogradska Politika je u današnjem izdanju objavila specijal koji sadrži autorske tekstove ruskog i srpskog ministra vanjskih poslova – Sergeja Lavrova i Marka Đurića, te Milorada Dodika, potpisanog kao “lider SNSD-a i doskorašnji predsednik Rs”.
Za razliku od evropskih komesarki za vanjske poslove i proširenje Kaje Kallas i Marte Kos, koje su prije dva dana objavile jedan paragraf povodom 30 godina Dejtona, Lavrov je ponudio iscrpnu analizu stanja u BiH, čime je po ko zna koji put demonstrirao da Kremlj mnogo ozbiljnije pristupa situaciji u BiH od briselske birokratije.
Ruski mitovi
Tako šef ruske diplomatije podcrtava da “pažljivo osmišljen sistem kontrole i ravnoteže, koji predviđa da se sve važne opštedržavne odluke donose isključivo putem konsenzusa i kompromisa između triju strana u BiH, ostaje temelj njihovog mirnog suživota”.
Lavrov zatim optužuje zapadne zemlje da su krenule u “kampanju protiv Srba, ciljajući na reformatiranje zemlje putem njene unitarizacije koja podrazumeva oduzimanje Srbima i Hrvatima njihovih dejtonskih prava”.
“Pod izgovorom”, pojašnjava dalje Lavrov, “navodnog obezbeđivanja funkcionalnosti državnog aparata Bosne i Hercegovine, nameće građanski koncept s predumišljajem da se razvodni identitet konstitutivnih naroda”.
Pravi cilj je, zaključuje ruski ministar, “stvaranje uslova u kojima političke elite samo jednog od triju naroda BiH mogu nesmetano da sprovode spolja diktirani plan na štetu interesa ostalih strana u Bosni i Hercegovini”.
Glavni mehanizam ovog procesa, po Lavrovu, jeste OHR, zbog čega Moskva traži njegovo zatvaranje.
Kao konkretan interes Rusije da podrži pravo tri naroda da se pitaju za sve bitne odluke, Lavrov ističe to što se srpska politika u BiH usprotivila ulasku zemlje u NATO, dok bi, kako sugeriše, u slučaju da Bošnjaci samostalno donose odluke BiH već postala dio ove vojne alijanse.
Ova prilično paranoidna predstava o odnosima u Bosni i Hercegovini nema veze s elementarnim činjenicama.
Pretvara li Zapad BiH u bošnjačku državu?
OHR je na dan općih izbora 2022. intervenisao u Ustav i Izborni zakon Federacije ne kako bi nametnuo građanski koncept, već sasvim suprotno – kako bi ga oslabio u korist onoga što Lavrov zove “dejtonskim pravima Hrvata”.
Ako je cilj Zapada unitarizacija i nametanje građanskog koncepta, zar onda OHR ne bi intervenisao u Ustav kako bi omogućio formiranje vlasti bez stranaka sa većinskom podrškom Hrvata?
Nadalje, Bidenova administracija nije skinula s vlasti dugogodišnje nosioce srpske i hrvatske nacionalne politike u BiH - Milorada Dodika i Dragana Čovića, ali jeste Bakira Izetbegovića, koji je bio predvodnik bošnjačke politike.
Ako je cilj Zapada, kako kaže Lavrov, ”stvaranje uslova u kojima političke elite samo jednog od triju naroda BiH mogu nesmetano da sprovode spolja diktirani plan na štetu interesa ostalih strana”, zar nije onda Bidenova administracija trebala da skine s vlasti SNSD i HDZ?
Zapad ne samo što nije nastojao provesti unitarizaciju u korist Bošnjaka, već je doskorašnji generalni sekretar Jens Stoltenberg poslao suprotnu poruku bh. zvaničnicima, kazavši da BiH neće postati članica NATO-a, sve dok se ne unutrašnjem planu ne postigne konsenzus o ovom pitanju.
To je potvrdila i članica Predsjedništva iz Rs Željka Cvijanović, kazavši nakon sastanka sa Stoltenbergom da NATO ne vrši pritisak na BiH da postanu članice.
Pa ako zapadne vlade, predvođene Vašingtonom, već odavno ne insistiraju ni na građanskom konceptu ni na NATO putu zemlje, zašto onda Lavrov tvrdi suprotno?
Kada bi Lavrov bio zadovoljan Zapadom
Lavrov ne govori da bi opisao stvarnost, već da bi je propisao. On koristi riječi da bi utjecao na stvarnost. Ruski ministar pretjeruje u optužbama na račun zapadnih zemalja, po principu prove me wrong (“dokaži da nisam u pravu”).
Primjera radi, kada optužuje Zapad da radi protiv interesa srpske i hrvatske strane u BiH, a u korist bošnjačke, cilj mu nije samo uvjeriti Srbe i Hrvate da je Rusija uz njih, već izvršiti pritisak na “međunarodnu zajednicu” u BiH (OHR, PIC itd.), kako bi povukle još poteza, kojim će dokazati da nije pristrasna u korist Bošnjaka.
Lavrov, recimo, zna da je OHR intervenisao 2022. u korist hrvatske strane, što je činjenica koju je naglašavao i sam hrvatski premijer Andrej Plenković. U konačnici, jača pozicija HDZ-a, koju je osigurao OHR, znači i jaču poziciju Dodika, što vidimo u proteklih deset mjeseci, kada HDZ sprečava smjenu Dodikovih ministara iz državne vlade.
Lavrov ne samo što neće priznati “međunarodnoj zajednici” da j,e osnaživši poziciju HDZ-a osnažio i poziciju SNSD-a, već očekuje da ona napravi još čitav niz sličnih poteza, kojima će dokazati da nije pristrasna u korist Bošnjaka. (Vrlo bitan činilac u ovoj igri su i neke članice EU, poput Mađarske, Hrvatske itd, koje također forsiraju mit o pristrasnosti “međunarodne zajednice” u korist Bošnjaka, građanskog koncepta itd.)
U suštini, Rusi bi odobrili politiku “međunarodne zajednice” u BiH, tek ako bi Rs-u bila zagarantirana maksimalna institucionalna moć, kroz ukidanje OHR-a, poništavanje 30 godina reformskog napretka, itd. Riječju, kroz vraćanje na tzv. “izvorni Dejton”.
Ili, kako u autorskom tekstu za Politiku, ističe Dodik: “Ruska Federacija istrajava na Dejtonskom sporazumu, zbog čega je i sama imala problema sa onim što se do sada zvalo kolektivni Zapad. U stavovima Ruske Federacije se najbolje može spoznati šta je izvorno slovo Dejtonskog sporazuma.”
Novi smrtni neprijatelj
Ipak Dodikov članak se, u bitnoj stvari razlikuje od Lavrovljevog. Naime, čelnik SNSD, za razliku od Rusa, ističe da je stvorena strukturna promjena u “međunarodnoj zajednici” sa dolaskom nove Trumpove vlade.
”Stavovi predsednika Trampa da Amerika neće graditi tuđe države (mi čitamo BiH), da neće graditi tuđe nacije (mi čitamo da neće graditi Bosance kao naciju), da Amerika neće intervenisati u unutrašnje stvari drugih zemalja (mi čitamo BiH), predstavljaju afirmaciju istinskih odredbi Dejtonskog sporazuma”, navodi Dodik.
Ova optimistična ocjena Trumpove Amerike odudara od ruskog paranoidnog narativa da Zapad (i dalje) pretvara BiH u bošnjačku nacionalnu državu. Činjenica da “zlog Zapada” nema više, jer Trumpova Amerika navodno po mjeri srpske politike, predstavlja navodnu pobjedu, ali ujedno i težak problem za Dodika.
Naime, na nedavno održanim prijevremenim izborima za predsjednika Rs SNSD-ov kandidat je zamalo izgubio. Bez snažnog smrtnog neprijatelja nema ni nacionalne homogenizacije.
Dodik pokušava identifikovati EU kao novog smrtnog neprijatelja. U članku o 30 godina Dejtona, on piše protiv da dozvoliti EU “da nam uzima suverenitet zbog nekih njihovih dalekih ciljeva može da bude samo utočište za naivne.” Zatim piše o evropskom putu kao “putu centralizacije BiH”. Vidjeli smo kako je izvrijeđao šefa Delegacije EU u BiH neki dan, zatim kako su SNSD-ovi ministri spriječili usvajanje evropskih zakona, itd.
Naredni opći izbori će pokazati može li EU nadomjestiti Bidenovu administraciju, kao smrtnog neprijatelja protiv kojeg se srpsko glasačko tijelo treba mobilizirati. Ako, nakon dvije decenije, dođe do promjene vlasti u Rs-u, to će donijeti nešto zdravije odnose. Ali treba računati i s mogućnošću da će SNSD zadržati vlast.
Zlatno doba bošnjačkog veta
Dodik u Politici piše da “bez saglasnosti Srba – nema odluka u BiH”, te da “to nije pretnja već dejtonska činjenica”.
Lavrov piše da “bilo kakve izmene Dejtonskog sporazuma mogu biti sprovedene samo na osnovu konsenzusnih odluka koje samostalno donose svi narodi BiH”. Na istom tragu je i Trumpova administracija.
To onda znači da bez saglasnosti Bošnjaka – nema odluka u BiH. Ni secesije, ni “izvornog Dejtona”, ni trećeg entiteta, ni promjene strukture Ustavnog suda, ni reforme Izbornog zakona u pogledu Predsjedništva itd.
Vlasti Rs-a nadaju da će međunarodna zajednica napraviti najveću intervenciju ikad kroz zatvaranje OHR-a ili povlačenje evropskih sudija iz Ustavnog suda BiH. U HDZ-u se nadaju da će Trumpova administracija koristeći se OHR-om mijenjati Izborni zakon. Stoga, bošnjačka politika treba da insistira na ovom stavu oko kojeg se slažu i Amerikanci i Rusi – da u BiH nema nikakvih promjena bez konsenzusa tri naroda, što u praksi znači bez saglasnosti Bošnjaka.
Nedavno glasanje Zijada Krnjića, koje je naša javnost jednoglasno podržala, otkriva da smo ušli u zlatno doba bošnjačkog veta, gdje naš strateški cilj ne treba biti nada da će nas Vašington, uprkos volji Srba, uvući u NATO, ili da će nam Strazbur, uprkos volji i Srba i Hrvata, uvesti građansku državu. U fokusu djelovanja bošnjačke politike treba biti stroga zaštita naših interesa i suvereniteta, uz ostalog i kroz afirmaciju bošnjačkog veta.
