Tako je govorio Nijaz Alispahić

03.01.2024. 21:52

"Bošnjaci su pod okupacijom! Više ni o čemu Bošnjaci ne odlučuju samostalno. Islamska zajednica je jedino preostalo ostrvo bošnjačke slobode, i nju se nastoji pokoriti i podvesti pod režimske okvire, kako je to bilo u obje Jugoslavije".

Tako je govorio Nijaz Alispahić - slika 1

Piše: Almasa Hadžić

U noći kad sam saznala za smrt Nijaza Alispahića, sjetih se intervjua koji sam sa njim radila 2012.godine. Da je Nijo živ i da ga ponovo upitam šta misli o ljudima, događajima, stvarnosti, uopće, o čemu sam ga pitala prije tačno prije 12 godina, sigurna sam da bi njegovi odgovori bili isti

Iskreno, skoro proročanski, Nijaz je odgovarao na pitanja o općem stanju u Bosni i Hercegovini, odnosu prema domaćim vrijednostima, stvaraocima,stanju duha Bošnjaka, podaničkom mentalitetu i poniznosti koji su im nametnuti, o islamofobiji i bosnofobiji o...

Intervju je objavljen u „Dnevnom avazu“ 2.novembra 2012.godine.

..........

Nijaz Alispahić, pisac, dramaturg je ponajbolji primjer koji pokazuje kako jedna bosanska sredina ne umije cijeniti stvaraoca koji je baš o toj sredini ostavio tragove koji će nadrasti vrijeme u kome živi. Pola stoljeća prisutan je u kulturi BiH. U Tuzli, jedno je od najistaknutijih imena, ne samo po tome što je jedini tuzlanski pisac koji je uvršten u nekoliko antologija priče, pjesme, drame, već i po tome što je bezmalo 30 godina kreirao umjetničku politiku Narodnog pozorišta Tuzla, sudjelujuću u organizaciji brojnih manifestacija, kao i u radu drugih institucija kulture. Samo o Tuzli napisao je nekoliko knjiga, među kojima i prvu kulturnu hroniku grada. O tome kako je već godinama izopćen iz kulturnog života Tuzle, o urušavanju institucija kulture u ovom gradu, o bosanskom, odnosno bošnjačkom duhu u kulturi, o Bošnjacima, njihovoj političkoj i svakoj drugoj nezrelosti i uopće o vremenu koje provodi duboko povučen u svoj penzionrski život, u intervjuu za «Dnevni avaz» Nijaz Alispahić govori s gorčinom, ali bez dlake na jeziku.

- S obzirom da nakon jutarnje kahve sa mojom dragom hanumom Nisvetom redovno odlazim na pijacu, gdje vodim lijepe muhabete sa pijačarima i dragim sugrađanina, da potom odlazim u jedan podrumski kafić na čaj i koju partiju šaha, očito je da nemam nikakvih kontakata sa institucijama kulture, iako sam desetljećima sa svima povremeno sarađivao. Teško je vjerovati da moje znanje nikome ne treba, a pogotovo Narodnom pozorištu koje je u stanju raspadanja, kao nikad u svojoj dugoj povijesti – kaže na početku razgovora, duboko rezigniran zbog stanja u kome se trenutno nalazi, svojevremeno, na širim jugoslovenskim prostorima, prepoznatljivo Narodno pozorište u Tuzli.

A zar i portir ne zaslužuje dostojanstven oproštaj?!

Nije, valjda, da ne svraćate u pozorište kome ste posvetili najveći dio svog života?

- Nažalost. Bez okolišanja, radi se o direktivi ideoloških policajaca u Tuzli da je saradnja sa mnom opasna i kažnjiva. Svi znaju da sam u mirovinu otišao bez ispraćaja, kao da sam bio portir a ne umjetnički direktor. A zar i portir ne zaslužuje dostojanstven oproštaj?! Znate isto da je mojih 70 godina života i 50 godina umjetničkog rada obilježeno svečanim akademijama u Sarajevu i Gradačcu, ali ne i u Tuzli. Nije to samo odnos prema meni u ovome gradu. . Uzmite Nesima Tahirovića kome su otvorena sva evropska vrata, ali zatvorena vrata Tuzle u kojoj živi i stvara. Jedan od naših najboljih prozaista Sadik Ibrahimović živi u Tuzli, samohrani je otac, ali godinama nema gdje da radi. Ako pitate kako je to moguće, reći ću vam: moguće je jer su nstitucije kulture u ovom gradu zaposjeli partijski madiokriteti.

Je li odnos prema Vama, taj stalni konflikt sa vlastima koji je započeo s kraja sedamdesetih godina i čini se, uzavreo 1986. godine kada je izvedena i za TV snimljena Vaša drama „Zmaj od Bosne“ koju je režirao Sulejman Kupusović, pa sve do nekih ratnih i poratnih «nesporazuma» s raznim vrstama totalitarizama u ovom gradu promijenio?

- Pisac mora biti kontra vlasti, inače, to nije pisac! Kao dramaturg Narodnog pozorišta, od 1979. godine, protežirao sam bosanski i antitotalitarni repertoar. A komunizam je u Bosni odvajkada imao velikosrpski program, pa je antikomunizam bio srodan idejama bosanske samostalnosti. Paradoks je da je upravo u Tuzli kreiran takav repertoar, a Tuzlom, znate, već 70 godinu vlada ista partija. Izvodili smo istaknute disidente, Havela, Erdmana, Švarca, Kohouta, te predstave bosanske državotvorne provenijencije kao što su Jančićev „Bosanski kralj“ i moj „Zmaj od Bosne“. Oni koji pamte znaju da je predstava „Brutov nož“ izazvala jugoslovenski ideološki skandal. Ako znate da je Berlinski zid pao 1989., da je Bosna izborila samostalnost 1992., a da je moj repertoar desetak godina prije protežirao ideje bosanskog patriotizma i antitotalitarizma, onda bi to danas trebala biti činjenica vrijedna svakog poštovanja. U tim vremenima, moram reći, veliki oslonac su mi i kao saradnici i kao prijatelji bili Vlado Kerošević, Sulejman Kupusović i Gradimir Gojer“.

Slično kao i 1986.godine, kada je vođena hajka protiv Vašeg „Zmaja od Bosne“ i 1999. ste optuženi da sa predstavom „Hasanaginica“ pravite „zeleni repertoar“. Zbog čega ?

- Ako je danas Sarajevo centar islamofobije, onda je Tuzla centar bosnofobije, u onom palanačkom smislu u kome se sve bosansko smatra nazadnim, a sve tuđe više vrijednim i progresivnim. Eto, u Narodnom pozorištu, po skandaloznom naređenju načelnika Tuzle, dvije predstave režirala je jedna rediteljica iz Hrvatske, čija je glavna referenca to što joj je drug Tito djed, pa je u to ime dobijala pozamašne honorare za sebe i svoje zagrebačke saradnike koje je dovlačila u Tuzlu. Te predstave su, svi znaju, same sebe zgužvale i bacile u smeće, jer su toliko loše da ih niko nije htio gledati.

Pitamo se svi zašto u Tuzli domaći reditelji ne mogu režirati, domaći kipari praviti skulpture, zašto domaći pisci ne mogu biti pozvani na manifestaciju „Cum grano salis“, zašto sve domaće manje vrijedi? Odgovor je poznat – u ovom gradu su se naselili kompleksi i malograđanština? Skuplje je i slađe voljeti zagrebačko i beogradsko smeće, nego li bosanske baklave. To je definicija NJIH“

Zašto Jasmin Imamović mora ljagati ljude

Vaša «Hasanaginica» je ušla u antologiju bh drame kao najbolja od njenih deset dosadašnjih verzija i odigrana je širom BiH. Kako se dogodilo da se Vi, kao osvjedočeni bošnjački, odnosno, bosanski pisac, svojevremeno nađete u nemilosti SDA?

- Bošnjački interes je u toleranciji, u komšiluku, a lokalna SDA je u ratu dopustila pojave koje su sramotile Bošnjake, jer Bošnjaci po šifri svoga opstanka ne smiju biti nacionalisti. Moj sin Fatmir i ja smo prvi i za dugo vremena jedini u Tuzli dizali glas protiv vrijeđanja lojalnih Srba, vrijeđanja Hrvata, od strane tada profesionalnih bošnjačkih nacionalista. Oni su javno pisali da svaki musliman treba da ubije jednog Srbina, a Fatmir i ja smo takve stavove, u novembru 1992. godine, nazvali fašizmom kojim se pomaže Radovan Karadžić. Tada nas je glasilo SDA proglasilo četnicima. Na te javne pozive za diskriminaciju nemuslimana nije reagirala ni Općina Tuzla, ni Bešlagić, ni Imamović, ni mnogi drugi koji su bili pozvaniji i zaštićeniji od nas dvojice. Volio bih da, recimo, Jasmin Imamović danas obznani makar jednu rečenicu kojom se 1992. ili 1993., kao općinski sekretar i pisac, oglasio protiv diskriminacije Srba u Tuzli. A pošto te rečenice nema, on mora ljagati ljude koji su u ratu čuvali obraz svog naroda, ali i obraz svog grada“.

Morate se složiti da je, ipak, u odnosu na mnoga druga mjesta, nivo tolerancije i međunacionalnog poštovanja u Tuzli bio vrijedan svakog poštovanja. Primjera je bezbroj!

- Upravu ste, ali tolerancija je zasluga tolerantnih građana u ovom gradu, prije svega Bošnjaka. Sjetite se uloge tadašnjeg novoizabranog muftije, a današnjeg našeg reisu-l-uleme Husein ef.Kavazovića. Ono što je 1942. za Tuzlu značio muftija Kurt, koji je na Badnje veče spasio tuzlanske Srbe od masovne likvidacije, to je 1995. za Tuzlu značio muftija Kavazović koji je u dane genocida u Srebrenici podsjetio Bošnjake da moraju ostati dosljedni svojoj vjeri i tradiciji, a to je značilo ne svetiti se nikome za svoju bol. Ako je Srebrenica planetarni pojam boli, onda su i poruke muftije Kavazovića u tom kontekstu planetarni pojam tolerancije! U povijesti je teško naći sličnu situaciju da vjerski poglavar, u dane dok je njegov narod izložen genocidu, pledira za toleranciju, a protiv osvete. Ovo je momenat koji će, bez obzira na sve prije i poslije, najprije označavati ličnost budućeg reisu-l-uleme Kavazovića. Konkretno, muftija Kavazović je najzaslužniji za eliminaciju tog štetnog i u narodu neutemeljenog bošnjačkog nacionalizma u ratnoj Tuzli, iza kojega je stajalo nekoliko političkih profitera“.

Djela Muhameda Filipovića ili Alije Isakovića utkana su u političko uzdizdanje Bošnjaka

Vratimo se onom, što Vas, znam, najviše tišti a to su afirmacija bosanskog duha i bošnjačke baštine. Šta je danas s projektima od nacionalnog značaja koje su svojevremeno gradili i promovirali poznati bošnjački intelektualci?

- Moj mentor na Filozofskom fakultetu bio je veliki Muhsin Rizvić, čije djelo u bošnjačkom pamćenju još uvijek nema mjesto kakvo zaslužuje. Profesor Rizvić je odgojio i usmjerio bošnjačku spisateljsku elitu koja je iznijela neke fundamentalne projekte, od Bošnjačkog sabora 1993., pa do antologija naše književnosti. Djela Muhameda Filipovića ili Alije Isakovića utkana su u političko uzdizdanje Bošnjaka, i na tome se u početku zasnivao narodni legitimitet SDA. Poslije će doći agresija, Britanija i Hrvatska će nam uvesti mudžahedine, SDA će «i prolutati i prolupati», da bi se u posljednjoj deceniji posve ohladio, gotovo zamro, ovaj važni odnos između čuvara bošnjačke baštine i SDA. Dakako, vrijeme je da se ta relacija pluralizira, ali tako što će sve stranke koje žive od bošnjačkih glasova imati svijest o važnosti kulture i pismenosti. Stresem se kad vidim šta se događa sa institucijama kulture u Sarajevu. Nisu one za jednu noć došle u ovakvu situaciju. Nekompetentni su ih godinama mrcvarili dok ih nisu udavili..Onoliko koliko je rahmetli Alija Izetbegović podržavao našu prvu operu „Hasanaginicu“, nastalu po mome libretu, toliko ovi njegovi nasljednici pojma nemaju ni čemu služi pozorište. A kamo li opera. Evo, već sedam godina stoji završen libreto za operu „Zmaj od Bosne“; ali danas u vlasti više nema sagovornika koji mogu ili smiju razumjeti važnost bošnjačke baštine.

Šta se promijenilo u ovih desetak godina pa da projekti u kulturi koji bi morali imati nacionalni značaj budu ugušeni?

- Bošnjaci su pod okupacijom! Više ni o čemu Bošnjaci ne odlučuju samostalno. Islamska zajednica je jedino preostalo ostrvo bošnjačke slobode, i nju se nastoji pokoriti i podvesti pod režimske okvire, kako je to bilo u obje Jugoslavije. Šta se dogodilo? Pod maskom raznih reformi Bošnjaci su izgubili i ono što su u ratu odbranili, izbačeni su iz sistema, a na bošnjačka mjesta dovedeni su gmizavci koji nose bošnjačka imena, ali su samo velikosrpske i velikohrvatske sluge. Za mene ništa ne znači ako se ministar Sadik zove Sadik, kad su beogradski obavještajci u njegovu glavu navili velikosrpski, a izbacili bosanski program. U protivnom, ne bi ni postao ministar. Kakva nam je korist ako Jasmin ima prezime Imamović, kad se hvali da je u Tuzli, u kojoj živi apsolutna bošnjačka većina, na funkcionerskim pozicijama preko 50 odsto Srba i Hrvata? Može li u Doboju, Trebinju ili Zvorniku biti preko 50 odsto Bošnjaka na funkcijama?

Ali zar ne trebamo biti ravnopravni?

- Apsolutno sam za ravnopravnost, ali ne za maskaradu pod kojom Bošnjaci žive kao građani drugog reda i tamo gdje su u većini. Dovedeni smo u poziciju da nam kadrovsku politiku vode velikosrbi i velikohrvati, jer oni određuju ko je tolerantan Bošnjak, a za njih je to onaj Bošnjak koji nije ni Bošnjak, ni musliman, koji je «nako». Toliko su uzeli fursata da određuju koji Bošnjak smije, a koji ne smije postati doktor nauka. Najgori komunistički zatvori su zatvorenicima omogućavali pravo na školovanje, a sad možete misliti u kakvoj mi slobodi živimo kad neki Dubravko Lovrenović, kao eksponent velikohrvatskog lobija, određuje koji se Bošnjak može, a koji ne moše školovati!?

Ove naše šićardžijske vlasti vole kad se oko njih obigrava i kamče

Ali, priznat ćete da vlast nije ista prema svim umjetnicima, da je svaka vlast na ovim prostorima, od one komunističke pa do one ratne i ove sadašnje, imala svoje umjetnike koje je podržavla i «uzgajala»

- Postoji njih nekoliko koji stalno kukaju i u svim varijantama dobijaju. Postoje oni drugi, poput rahmetli Nedžada Ibrišimovića i rahmetli Omera Pobrića koji su radili velika djela, a nisu nikad kukali i kamčili. Stvar je stila. Ove naše šićardžijske vlasti vole kad se oko njih obigrava i kamče, pa da umjetnicima udjeljuju kao prosjacima. Ta granica je sada postala ideološka, pa umjetnik koji nije pri nekoj stranci, ili koji je po stvaralačkom opredjeljenju musliman, poput Džeme Latića ili Isnama Taljića, teško da će imati podršku vlasti i medija. Odlično poznajem stanje u bošnjačkoj kulturi 60-tih i 70-tih godina, kada su mnogi bošnjački stvaraoci bili živi pokopani, jer njihov rad nije godio režimu. Ovome režimu ne godi bošnjačka pismenost, tako da prolaze uglavnom protuhe koje za račun srpskog i hrvatskog šovinizma nagrđuju Bošnjake i islam“.

Ali, zar nisu Bošnjaci, generalno, krivi za stanje u kome se nalaze?

- Kako je moguće da Nijemci u Aušvicu vide nacionalnu sramotu, a da Srbi i dalje uzvikuju parole „Nož, žica, Srebrenica“? Tako što su Nijemci priznali da je holokaust nad Jevrejima nešto čega se treba svaki Nijemac do kraja svijeta i vijeka stidjeti, a što političko srpstvo i dalje instistira na političkom osvajanju Srebrenice. Bošnjaci su decenijama maltretirani kompleksom niže vrijednosti, tako da im je utisnuto uvjerenje da se povlače u korist Srba i Hrvata. Sa Tuzlom je poseban problem. Jedna partija vlada gradom 70 godina, a jedan načelnik će vladati 16 godina, što je problem same demokratske kulture, a ne pitanje da li ta partija, i taj načelnik valjaju. Bio je Bill Clinton najbolji predsjednik u historiji Amerike, pa je nakon dva mandata morao otići. U Tuzli je poražena demokratija i grad će utonuti u još dublju depresiju, i teško da će po kvalitetu života više ikada, naspram Bijeljine, Brčkog, pa i Gračanice, biti regionalni centar“.

Popis je pečat genocida

„Velika je greška što se pod ovim uvjetima pristalo na popis stanovništva, jer postoji mnogo dokaza da u Bosni i Hercegovini još uvijek traje genocid nad Bošnjacima, ne samo u vidu organizirane i očite blokade povratka, već i u vidu daljeg podstrekavanja Bošnjaka na iseljavanje, na ispisivanje iz državljanstva, i slično. U takvim uvjetima Popis je pečat genocida. Čujem da ima jedna grupa koja zagovara bojkot Popisa, što bi bilo idealno, ako bi svi Bošnjaci do jednog bojkotirali Popis. A kako je to praktično nemoguće, onda treba Popisu posvetiti maksimalnu pažnju svih bošnjačkih faktora. Najvažnije je objasniti da Bošnjaci, kada se izjasne kao Bošnjaci, najbolje čuvaju i svoje bosanstvo i svoje muslimanstvo. Jer ako se izjasne kao Muslimani, ili kao Bosanci, biće manje Bošnjaka, a time i Bosne i islama“.

Ipak, kako ste „nako“

„Unučad su moj kosmos. Prije sam se smijao preporuci da treba bježati od ljudi koji imaju vikendice i dobiju unučad, jer ti ljudi ni o čemu drugom ne pričaju. Doduše, ja više pričam sa unucima, nego o unucima. Fatmirova kćerka Asja, sinovi Ajas i Daris, i Selmin Skender, čine moj kosmos. Stegne me u prsima kad god pomislim na njihovu budućnost u ovoj našoj prelijepoj i nesretnoj zemlji.

Podijelite:

Facebook X / Twitter WhatsApp Viber