Kalimero politika mora biti zamjenjena proakivnim pristupom koji je zasnovan na jačanju unutrašnjih političkih kapaciteta i traženju saveznika u regionu koji su također u opasnosti zbog politike Vučićeve Srbije.
Piše: Damir Rastoder
Inicijativa srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina o formiranju "srpskog sveta" nije više nikakav populistički trik, čak ni probni balon, već zvanična državna politika Srbije i njenog vođstva, na čelu sa Aleksandrom Vučićem.
Sva objašnjenja predsjednika Srbije da je to samo stav jedne političke stranke, članice vladajuće koalicije, više djeluju smiješno nego neuvjerljivo. Bar u regionu je svima postalo jasno da je Vučić procijenio da je pravi trenutak za realizaciju ideje zbog koje je Milošević skončao u Hagu. Doduše, sada se to ne zove "velika Srbija", već "srpski svet", za sada se ne govori o teritorijalnom proširenju već političkom objedinjavanju svih Srba u regionu i zbog toga se, trenutno, više koristi Srpska pravoslavna crkva kao instrument za ostvarivanje tog hegemonističkog projekta, dok je Milošević, devedesetih, dominantno upotrebljavao JNA.
No, to nije i jedina razlika.
Sada je reducirana teritorija na koju bi se prostirala zamišljena "velika Srbija 2.0". Ova nova verzija ne računa više na prostor Hrvatske, jer tamošnji Srbi, osim što su integrirani u hrvatsko društvo, nisu ni teritorijalno skoncentrirani na određenom prostoru, a i Hrvatska je članica EU i NATO.
U tim planovima o proširenju Srbije, sada nije uključeno ni cijelo Kosovo, već samo njegov sjeverni dio, na kojem, u četiri općine, živi oko 50 hiljada Srba.
Ključni konstituenti buduće "velike Srbije", koju njeni autori od milošte zovu "srpski svet", činili bi još i pola Bosne i cijela Crna Gora.
Međutim, druga velika razlika na devedesete godine su međunarodne prilike i bitna promjena odnosa na svjetskoj političkoj sceni.
Milošević nije imao podršku međunarodne zajednice za svoj projekat teritorijalnog proširenja, dok su sadašnje briselske i druge birokrate i nižerazredni čimbenici, najblaže rečeno benevolentni, a neki čak i blagonakloni prema Vučićevim aktivnostima u regionu. Među njima ima i onih koji smatraju da se stabilnost u regionu može postići ako se zadovolje apetiti najvećeg ili najjačeg subjekta, a to je Srbija.
Prema tome, nikakav selamet ne treba očekivati ni od Berlina, ni od Vašingtona ili Pariza, a najmanje od Brisela. Pokazali su to i nedavni događaji na Cetinju (CG) i Jarinju (Kosovo). Demonstracijom otvorene sile Vučić je po svaku cijenu htio da ustoliči crnogorskog mitropolita na Cetinju, usprkos protivljenju lokalnog stanovništva.
Ali otpor je prevazišao sva očekivanja Beograda tako da je to učinjeno helikopterskim desantnom, što je dodatno kompromitiralo Crkvu, a demistificiralo Abazovića, Porfirija i samog Vučića.
Krivokapićeva Vlada je poslije toga ušla u najozbiljniju krizu, čiji se izlaz još ne nazire, a Vučić je pokušao proglasiti pobjedu, makar i Pirovu, mada je "srpski svet", na prvom gostovanju, doživio težak politički i moralni poraz.
Suverenistička opcija je dodatno ojačala kao reakcija na primjenu sile na Cetinju prema građanima, trojanski konji Beograda u liku Abazovića su izgubili svaku šansu u crnogorskom biračkom tijelu, a Vučić se pokazao u pravom svijetlu, kao glavni destabilizirajući faktor u regionu.
To je još očiglednije bilo u nedavnim dešavanjima na kosovsko-srbijanskoj granici i problema koji je nastao sa registarskim tablicama na automobilima. Kurti je dobio ono što je tražio: puni reciprocitet u svakoj sferi u odnosima između Srbije i Kosova. Vučić je i poražen i ponižen. Srpski grb na registarskim tablicama će biti pokriven stikerima pri ulasku na teritoriju Kosova. Naravno,to će važiti i obrnuto. Ali do sada su samo građani sa kosovskim tablicama, pri ulasku u Srbiju, morali uzimati privremene tablice. Dakle, umjesto asimjetričnog odnosa, na štetu Kosova, sada ćemo imati isti tretman i za jedne i za druge.
To,u stvari, znači puni reciprocitet, ne samo kada su registarske tablice u pitanju, već vjerovatno i u svim drugim otvorenim pitanjima u odnosima Beograda i Prištine.
U tome se i očituje ova Kurtijeva pobjeda, ne samo prema Vučiću, već i prema Briselu, koji je htio bilo kakvo rješenje, nezavisno od toga da li je to pravedno ili ne.
Današnja međunarodna zajednica će uvijek pritiskati onoga koga može, a ne onoga koga treba.
Samo oni koji pravilno shvate takvo kukavičko i neprincipijelno ponašanje Zapada moći će se uspješnije suprostaviti atacima "srpskog sveta".
To naročito važi za političare u Bosni i Hercegovini, koja je svakako sljedeća stanica "srpskog sveta".
Kurti na Kosovu i hrabri Cetinjani su dali recept za odbranu od teritorijalnih nasrtaja Beograda. Niko na svijetu se neće uzbuditi, a kamoli reagirati na žalopojke o kršenju ljudskih prava ili nepoštovanju nečijeg suvereniteta. Kalimero politika mora biti zamjenjena proakivnim pristupom koji je zasnovan na jačanju unutrašnjih političkih kapaciteta i traženju saveznika u regionu koji su također u opasnosti zbog politike Vučićeve Srbije.
Sve drugo, prije ili kasnije, vodi u siguran poraz. I na političkom i na svakom drugom polju.
