Što Srbi više slave Mladića, to ih FGR sve više amnestira

Piše: Mustafa Drnišlić


Dželati...

Umjesto distanciranja od ideoloških matrica koje su proizvele masovne zločine i genocid, svjedoci smo kontinuiranog malignog rasta sistemski odnjegovanog i društveno prihvaćenog narativa u kojem se pravosnažno osuđeni ratni zločinci proglašavaju herojima. Naročito u Srbiji.

Fenomen u kojem likovi osoba poput Ratka Mladića, presuđenih pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu za najteže zločine protiv čovječnosti, osviću po fasadama većinski srpskih gradova, te u kojem se njihova djela u javnosti sve više slavi i glorificira, nije izolovani eksces nekih radikalnih grupa sa društvenih margina već mainstream današnjeg srpskog društva. To je direktna posljedica višedecenijskog djelovanja dominantnih društvenih elita u Srbiji, tamošnjih medijskih platformi i obrazovnog sistema koji odbijaju prihvatiti pravne i historijske činjenice, pretvarajući poricanje a zatim i veličanje zločina nad nesrbima ne samo u zvaničnu političku doktrinu, već i sami identitetski temelj srpskog društva.

U teoriji društva i etike, pitanje odgovornosti za masovne zločine nikada se ne iscrpljuje isključivo u okvirima individualne krivične odgovornosti koju utvrđuju sudovi. Pravosudne instance utvrđuju pojedinačnu krivicu onih koji su naređivali, planirali i izvršavali zločine, ali društvena i politička realnost zahtijevaju dublju analizu. Kada jedna zajednica kroz čitav svoj presjek, od političkog vrha, preko vjerskih, kulturnih i obrazovnih institucija, pa sve do medija i "običnog" čovjeka na ulici,  godinama odbija ne tek osuditi zločine počinjene u njeno ime, već ih aktivno veliča, postavka o čisto individualnoj krivici postaje nedovoljna.

Kada se zločin u jednom društvu ne osuđuje, već se njegovi arhitekti slave kao spasioci i nacionalni velikani, sasvim je jasno da je u pitanju kolektivna identifikacija ne više samo sa  zločincem ili zločincima već i sa samim zločinima koje su isti počinili. Time se politička i moralna odgovornost sa neposrednih nalogodavaca i izvršilaca neminovno prenosi na širi društveni presjek koji zločin usvaja kao svoju kolektivnu vrijednost. Tako i odgovornost za zločin postoje kolektivna.

Situacija je danas posve jasna. Srpsko društvo se već tri decenije samopoistovjećuje sa vlastitim zločincima i njihovim zločinima pa je time, vlastitom voljom, i kolektivno odgovorno za te zločine.

i žrtve...

S druge strane, poseban i izuzetno opasan problem u bosanskohercegovačkom javnom diskursu predstavlja fenomen trajne naivnosti, zabluda i samoobmane unutar dijela bošnjačke javnosti, koja uporno odbija vidjeti ove jasne i uočljive društvene mutacije srpskog društva, baš kao što je to odbijala i 1992. godine.

Iz unutrašnje potrebe za Svetim Gralom, bajkovitom "drugom stranom" sa kojom se može pregovarati te konačno krenuti u izgradnju "građanskog društva", a koja u realnosti ne postoji u takvom kapacitetu već tek u tragovima, od strane ljevičarskih ili "građanskih" struja unutar bošnjačkog društva redovno se pribjegava stvaranju opasnih iluzija. Uzaludnom potragom za tračkom svjetla tamo gdje vlada vječni mrak, bošnjačko društvo dovodi sebe u opasnost.

Posebno su štetni i intelektualno bezvrijedni pokušaji pojedinih pojedinaca iz kulture i estrade da kroz površni pacifizam, revizionistički estradiziraju i kolektivno pamćenje  tako što će tvrditi da su "svi jednako krivi" ili da "svi narodi imaju svoje zločince" čime minimiziraju zločine Genocida nad Bošnjacima  i izjednačavaju potpuno nesrazmjerne stvari.

Takav pokušaj uspostavljanja "vještačkog ekvilibrijuma", odnosno lažne simetrije, direktno služi amnestiranju velikosrpske ideologije koja je planirala, organizovala i sprovela Genocid nad Bošnjacima. Kada se u javni prostor gura narativ koji pod krinkom nekakavog pomirenja i "izgradnje mira" izjednačava planski, organizovan i resursima čitave države podržan genocidni poduhvat sa pojedinačnim, ekscesnim ili indicentalnim zločinima, to nije tek neko "suživotarenje" budalastih ali dobrohotnih FGR blebletala već brutalno krivotvorenje historije, relativizacija sudski utvrđenih činjenica i prije svega ponižavanje bošnjačkih žrtava. Ljudi koji to rade, poput notornog ublehaša Feđe Šutkana, obični su velikosrpski korisni idioti. No njihov idiotizam ih ne amnestira od odgovornosti niti bi ih trebao poštediti odgovarajućih pravnih ili društvenih sankcija koje bi morali snositi.

Istinsko pomirenje nikada se nije moglo niti će ikada moći graditi na relativizaciji zličina, lažnoj ravnoteži ili prinudnom zaboravu. Ono je jedino moguće na temelju pune, nedvosmislene i pravno potkrijepljene istine, te uz jasno i bezrezervno suočavanje svake političke i društvene zajednice s vlastitom prošlošću.

Sve dok se u Srbiji, ili Hrvatskoj, veličanje zločina tretira kao legitimna politička opcija i dokaz patriotizma a u sarajevskoj čaršiji se relativizacija vlastitog stradanja, samonegiranje i zatvaranje očiju pred istinom procjenjuju kao vrhunska intelektualna vrlina, proces suočavanja s prošlošću ostaće nedosanjana iluzija. Štaviše upravo tako nešto je recept za ponavljanje zločina, jer jedino što se time dobija jeste ohrabrivanje budućih agresora i pacifiziranje buduće žrtve. Bošnjačke.