Rasim Delić nije i nikad ne može biti kao Ratko Mladić

Piše: Lejla Memčić Herić

Veličanje presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića nakon njegove smrti nije prošlo bez relativizacije zločina za koje je osuđen. O negiranju genocida, veličanju i poricanju zločina, zastrašujućim parolama poput "pravac Potočari" puno toga je napisano i u ovom tekstu se na to nećemo previše osvrtati.

Jedan od najčešćih odgovora negatora na kritike takvog veličanja jeste poređenje Mladića s generalom Armije Republike Bosne i Hercegovine Rasimom Delićem, jer je i on, kao i Mladić, osuđen pred Haškim tribunalom.

Ono što se svjesno i planski izostavlja je da se ni njegova presuda, ni zločini za koje je odgovarao, kao ni sudski proces, ne mogu izjednačiti s Mladićevim.

Priliku da skrene pažnju s divljanja, koje je iz sjene on orkestrirao, iskoristio je i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Kazao je da su "vojnici Rasima Delića odsijecali glave Srbima".

Tobožnji argumenti idu linijom da su Mladić i Delić bili generali, vrhovni komandanti vojski, obojica su se pojavila pred Haškim tribunalom i obojica su dobila osuđujuću prvostepenu presudu. Ako je Mladić ratni zločinac, tvrdi se, onda je i Delić, pa su njih dvojica "isti".

Niti je sve to tačno, niti je međunarodno pravo crno-bijelo.

Šta je utvrdio Haški tribunal

Rasim Delić, komandant Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine, u septembru 2008. godine prvostepenom presudom osuđen je na tri godine zatvora zbog komandne odgovornosti za okrutno postupanje prema zarobljenicima koje su počinili pripadnici odreda "El Mudžahid".

Zločini su se odnosili na zarobljenike Vojske Republike Srpske u Livadama i Kamenici kod Zavidovića 1995. Prvostepeno vijeće zaključilo je da Delić nije preduzeo potrebne i razumne mjere kako bi spriječio ili kaznio zločine svojih podređenih.

Delić nije osuđen zato što je lično počinio ta djela ili ih naredio i poticao, nego zato što, prema većini sudija, nije preduzeo potrebne i razumne mjere da ih spriječi i kazni, a za koje je, prema presudi, trebao znati.

Istovremeno, Tribunal ga je oslobodio drugih optužbi. Nije utvrđena njegova odgovornost za ubistva i zlostavljanja u Malinama i Bikošima 1993. godine, koje Vučić spominje, jer tada nije postojao odnos nadređenog i podređenog između Delića i počinilaca.

Također nije proglašen odgovornim za zločine u Kestenima i Kamenici iz septembra 1995. jer nije dokazano da je znao ili imao razloga znati da će se ti zločini dogoditi, što mu također Vučić pripisuje obraćajući se zaluđenim masama kojima je to muzika za uši.

Delić nije osuđen za genocid. Nije osuđen za kampanju terora nad civilima nekog grada. Nije osuđen za sistematski progon stanovništva na teritorijama pod kontrolom Armije RBiH, kao što je utvrđeno za Mladića.

Bez žalbenog postupka

Još jedna bitna činjenica se u ovakvim poređenjima svjesno i planski prešućuje. Delić nije dočekao kraj žalbenog postupka. Na prvostepenu presudu žalili su se i Tužilaštvo i njegova odbrana koja je tražila ukidanje osuđujuće presude, dok je Tužilaštvo tražilo veću kaznu.

Delić nije dočekao kraj žalbenog postupka. Preminuo je 16. aprila 2010. godine.

Žalbeno vijeće je nakon njegove smrti obustavilo postupak, ali je odlučilo da prvostepena presuda ostane konačna i obavezujuća. Bio je to prvi ovakav slučaj u historiji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu (ICTR) u kojem je osoba koja je podnijela žalbu umrla prije donošenja žalbene presude.

Navedeno nije isto što i pravosnažna presuda donesena nakon razmatranja žalbenih navoda. Da je Delić ostao živ, Žalbeno vijeće je moglo potvrditi prvostepenu presudu, ali ju je moglo i izmijeniti, dati mu veću ili manju kaznu, ili ukinuti.

Ne možemo znati kakav bi bio ishod žalbenog postupka te je zbog toga pravno neprecizno Delića opisivati kao osobu koja je pravosnažno osuđena nakon okončanog žalbenog postupka.

Mladićeva presuda je nešto sasvim drugo. Mladić je 2017. godine prvostepenom presudom osuđen na doživotni zatvor. Njegova odbrana se žalila, a žalbeni postupak je okončan 2021. godine.

Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične tribunale potvrdilo je njegovu doživotnu kaznu i ključne osuđujuće nalaze.

Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju i prisilno premještanje, kao i za zločine povezane s kampanjom terora nad civilima Sarajeva i uzimanjem pripadnika UN-a za taoce.

Međunarodno pravo ne kaže da su svi osuđenici isti

Činjenica da su dvije osobe osuđene pred istim sudom ne znači da su počinile iste zločine, da su imale isti oblik odgovornosti ili da je njihov doprinos zločinima bio jednak.

Izjednačavanje krivice vodi ka relativizaciji zločina, što je u Bosni i Hercegovini krivično djelo. Drugi problem je što se zakon ne primjenjuje ni kod puno očiglednijih primjera negiranja genocida i veličanja ratnih zločina.

Međunarodno krivično pravo razlikuje različite oblike odgovornosti. Nije isto ako neko lično počini zločin, naredi njegovo izvršenje, pomogne njegovom izvršenju ili kao nadređeni propusti da spriječi ili kazni zločine svojih podređenih. Progon nije isto što i genocid. Ubistvo nije isto što i udruženi zločinački poduhvat. Kazna od tri godine nije isto što i doživotni zatvor.

Dakle, genocid nije i nikad ne može biti isto krivično djelo kao propust kažnjavanja okrutnog postupanja prema zarobljenicima.

Svaki ratni zločin nad žrtvama ostavlja stvarne posljedice i svaka utvrđena odgovornost mora biti prihvaćena. Krivična odgovornost se mora mjeriti prema onome što je sud utvrdio.

Zločine koje su počinili pripadnici Armije RBiH treba priznati i pojedinci koji su ih počinili trebaju za njih odgovarati. Ali prihvatanje individualne odgovornosti ne smije značiti prihvatanje teze o moralnoj ili historijskoj izjednačenosti Armije RBiH i VRS-a.

Međunarodne presude utvrdile su postojanje organizovanih planova i zajedničkih zločinačkih poduhvata vrha bosanskih Srba usmjerenih na trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata s teritorija pod kontrolom VRS-a, uključujući genocid u Srebrenici.

Takva pravna činjenica nije utvrđena za vrh Armije RBiH i tu počinje i završava svaka ozbiljna mogućnost povlačenja znaka jednakosti između Mladića i Delića.