Šta za državu BiH znači presuda Stanišiću i Simatoviću

Nataša Kandić mi ga je pokazala, pogledala sam ga i pitala: „Kako si mogao ubiti moje dijete?' Kazao mi je kako mu je drugi naređivao i pokazao na njega prstom. Ja sam mu rekla: „Kad ti je naredio da ih ubiješ, bolje da si ih pustio preko šume“. Rekao je kako to nije smio uraditi - ispričala je srebrenička majka Nura Alispahić za Anadolu Agency (AA) 2017. godine.

A ubice njenog sina Azmira bili su pripadnici zloglasne jedinice Škorpioni. Zvjerski su ga likvidirali 17. jula 1995. godine na području Trnova zajedno sa još petoricom Srebreničana. Imao je samo 16 godina.

Od petorice pripadnika paravojne jedinice Škorpioni njih četvorica su u aprilu 2007. godine na Sudu u Beogradu osuđena na ukupno 58 godina zatvora zbog strijeljanja šest bošnjačkih civila, među kojima su se nalazila i tri maloljetnika.

Strijeljali su Safeta Fejzića (17), Azmira Alishpahića (16), Sidika Saltića (36), Smaila Ibrahimovića (35), Jusu Delića (16) i Dinu Salihovića (20).

I nikada se možda ne bi saznalo za ovaj zločin, da egzekuciju nije snimao Slobodan Stojković, koji je originalni snimak čuvao u kućnom sefu. Ko god je htio da gleda on mu ga je hvaleći se i pokazivao. Sve je otkriveno zahvaljujući upravo tom snimku, koji kada je objelodanjen zgrozio je cijeli svijet. Prvi put u haškoj sudnici prikazan je na suđenju Slobodanu Miloševiću.

Majka Nura nije dočekala presudu bivšim šefovima Službe državne bezbjednosti (SDB) Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Preminula je u oktobru 2020. godine.

Stanišić i Simatović osuđeni su prvostepeno 30. juna ove godine na po 12 godina zatvora za učešće u zločinima u Bosanskom Šamcu. Odbrana i Tužilaštvo, iako je ovo posljednje suđenje u Međunarodnom mehanizmu za krivične sudove u Hagu, imaju mogućnost ulaganja žalbe. U obrazloženju presude se navodi da su Stanišić i Simatović učestvovali u formiranju Jedinice za posebne namjene pod ovlaštenjem Službe državne bezbjednosti Srbije i da su tom jedinicom rukovodili.

Miloševićevi ključni obavještajci bili su optuženi da su kontrolisali i raspoređivali, radi postizanja ratnih ciljeva tadašnjeg režima Beograda, u ratovima u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, Jedinicu za specijalne operacije Crvene beretke, Srpsku dobrovoljačku gardu poznatiju kao Arkanove Tigrove i zloglasne Škorpione.

Na jednom od ročišta u Haškom tribunalu, svjedok Tužilaštva Goran Stoparić, pripadnik Škorpiona, u sudnici je izjavio da je bio očevidac strijeljanja u Trnovu koje je, kako je naveo, naredio komandant Škorpiona Slobodan Medić zvani Boca.

Stoparić je također potvrdio navod optužnice da su Škorpioni bili pod kontrolom Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije čiji je šef tada bio Stanišić, a glavni operativac Simatović.

Iz sažetka presude Stanišiću i Simatoviću, koja nije napisana do kraja, jasno je utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata osoba iz Srbije sa osobama iz Bosne i Hercegovine. Na njihova imena javnost će morati čekati dok ne bude objavljen konačni tekst presude.

Za Stanišića i Simatovića je zaključeno da nisu odgovorni kao članovi UZP-a, ali da su odgovorni po komandnoj odgovornosti za podržavanje i pomaganje zločina.

Izuzetno značajno, kada je riječ o ovoj presudi iako je prvostepena, jeste da je utvrđeno postojanje UZP-a visokih funkcionera iz Srbije i Bosne i Hercegovine, a u cilju stvaranja jedinstvene etnički čiste države.

Nakon ubistva Željka Ražnatovića Arkana, smrti optuženog Slobodana Miloševića, oslobađanja od odgovornosti Momčila Perišića ( prvostepenom presudom bio osuđen na 27 godina zatvora), presuda Stanišiću i Simatoviću je važna jer potvrđuje dosadašnji rad Haškog tribunala (ICTY) u pogledu politike podizanja optužnica i donesenih presuda, kojima je nesporno dokazano da je u Bosni i Hercegovini bio međunarodni konflikt, da je postojao udruženi zločinački poduhvat, te da je Bosna i Hercegovina bila izložena agresiji od strane Srbije i Hrvatske.

Također, ova presuda je važna jer je izrečena visokim dužnosnicima zvaničnih organa Srbije. Nakon skoro 30 godina to su danas jedini živi osuđenici iz Miloševićevih državnih struktura.

Presudom protiv Stanišića i Simatovića su potvđene ranije donesene haške presude o agresiji Srbije na Bosnu i Hercegovinu, ali i dodatno ojačane, jer su oni bili vodeći ljudi SDB-a Srbije. Također, ojačana je dodatno i presuda protiv Milana Martića i UZP-a presuđenog u tom slučaju, a u kojem su navedeni Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Radovan Karadžić i Ratko Mladić s “ciljem stvaranje jedinstvene srpske države“.

Za državu Bosnu i Hercegovinu, a prvenstveno Bošnjake od izuzetne je važnosti da se u žalbenom postupku Tužilaštvo izbori da se ona proširi i na druge općine, uz dodatnu odgovornost Stanišića i Simatovića.

Presuđen je UZP od 1991. do kraja 1995. što je dodatna podrška do sada izrečenim presudama za agresiju, koje govore o općoj kontroli Srbije nad bosanskim Srbima, te involviranosti Vojske Jugoslavije, MUP-a Srbije, JNA i političkog establišmenta Srbije i SR Jugoslavije.

Kroz ovaj UZP udaren je pečat da je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu bila s ciljem da se počine zločini, a u ostvarenju političkog i državnog cilja Srbije i SR Jugoslavije, stvaranja "Velike Srbije“.