Šta se desava u Srbiji?

U zemlji u kojoj diktatorski vlada jedan čovek, u cijem parlamentu nema opozicije, u kojoj, kao braća blizanci žive nacionalizam i korupcija, gdje je Mladić ratni heroj a Šešelj i Marić glavne tv zvijezde, jedan rudnik je veći problem od svih pobrojanih devijacija.

Piše: Damir Rastoder


Blokada glavnih saobraćajnica na jednoj i korona žurka sa 40.000 pristalica vladajućeg SNS, na drugoj strani, slika su današnje Srbije u jednoj rečenici. I jednom danu. Aktivisti različitih antivladinih pokreta, kako su izvjestili tamošnji, rijetki nezavisni mediji, protestirali su protiv otvaranja rudnika za eksploataciju litijuma u okolini Loznice, ali i usvajanja Zakona o eksproprijaciji kojim se, po njihovom tvrđenju, ugrožavaju imovinska prava građana. 

Protesti, koji su uključivali i jednosatno zaustavljanje saobraćaja na pojedinim dionicama autoputa,organizirani su u dana kada je Vučićeva stranka zakazala politički performans, kako bi obilježila 13 godina od osnivanja, a i promovirala novo rukovodstvo. 

Na demonstracijama, koliko se moglo primjetiti, nije bilo opozicionih političara, već samo predstavnici ekololoških organizacija i nezadovoljnih građana, bez konkretnog lidera, plana i političke artikulacije. Uostalom, kao i u slučaju sličnih protesta koji se dešavaju i u drugim zemljama, u kojima je ekologija glavni motiv i pokretač okupljanja. 

Međutim, pošto Vučićeva Srbija i u ovakvim prilikama želi biti mimo svijeta, pa se dogodilo da nezadovoljne građane sa ulica i raskrsnica ne sklanja policija sa pendrecima, vec mladići u civilu, sa jednoobraznim motkama. Očito pripremljenim, specijalno za ovu priliku. 

Kako se sa snimaka, koji kruže drustvenim mrežama, moglo jasno vidjeti da policija do određenog trenutka glumi UNPROFOR, razdvajajući “zaraćene strane”, da bi se onda povukla i prepustila da huligani, kriminalci i navijačke grupe riješe stvar. 

Onako, kako oni i jedino znaju. 

Tome i služi Vučićeva pretorijanska garda, da pretuče, zaplaši i obeshrabri sve one koji bi se u budućnosti odlučili na sličan korak. O

Ono što batinaši propuste da urade, to dovrše tabloidi difamirajući učesnike demonstracija kao izgrednike, neprijatelje i izdajnike. 

Tako je događaj iz Šapca, u kojem je građanski aktivista zaustavio i pretukao vozača bagera koji je krenuo na grupu demonstranata, predstavljen u srbijanskim medijima kao fizički napad opozicije na nedužnog građevinskog radnika. 

Mnogi su ove događaje, a posebno mediji u regionu, označili kao početak Vučićevog pada. 

Takav zaključak je preuranjen. 

Ali subotnja događanja pokazuju dvije važne stvari za razmatranje i predviđanje narednih akcija. 

Prvo, ponašanje Vulinovih policijskih i Vučićevih parapolicijskih snaga samo ukazuje da će oni vlast braniti po svaku cijenu. I na svaki dozvoljeni i manje dozvoljeni način. Bez izuzetka, skrupula i eventualnih posljedica. 

Vučić osvaja vlast na izborima, ali je svjestan da će je braniti na ulici. 

Na izborima ne može izgubiti, kao što nijednog diktatora nisu rušili glasački listići, već kolone nezadovoljnih građana na trgovima i ulicama.  

I Milošević je svojevremeno izgubio na izborima, ali je ta pobjeda opozicije 2000. godine morala biti branjena masovnim okupljanjem građana 5. oktobra. 

Očekivanje dezorjentirane opozicije da će Vučić pasti jer će ga građani kazniti svojim izjašnjavanjem je jednako realno kao da praćkom gađate mjesec. 

Armiju glasača koju je predsjednik Srbije medijski preparirao, finansijski potkupio, nacionalizmom nahranio i tablodimima preplašio, naprosto ne možete pobjediti. 

Zato se on više plaši i manjeg broja ljudi na ulici nego i velikog odziva građana na izborima. 

Nikada opocija ne može izvesti na glasačkim kutijama toliko svojih pristalica koliko može Vučić svojih sljedbenika. 

Svuda demokratska i građanska opozicija ima probirljive birače, a desničari i populisti vjerne navijače. 

Ovi prvi neće izaći na izbore ako grije jako sunce ili pada slaba kiša, ove druge ni munje ni gromovi neće spriječiti da odu do glasačkog mjesta. 

Potpuno druga pravila vaze u slučaju demonstracija, protesta ili različitih oblika građanske neposlušnosti. 

Niti možete anticipirati njihov tok i masovnost, niti biti sigurni kako će se vaše pristalice ponašati u situaciji eventualne ravnoteze moći i straha. 

Da je živ, Milošević bi o tome mogao najbolje svjedočiti, a naročito o razmjerama unutrašnje izdaje i pretrčavanja na protivničku stranu. 

Vjerovatno se i Vučić plaši takvog scenarija.

Druga stvar, za sve nas u regionu je još zanimljivija. Ona govori o trenutnom stanju srpskog drustva, ali i političkoj alternativi aktuelnom SNS rezimu. 

U zemlji u kojoj diktatorski vlada jedan čovek, u čijem parlamentu nema opozicije, u kojoj, kao braća blizanci žive nacionalizam i korupcija, gdje je Mladić ratni heroj a Šešelj i Marić glavne tv zvijezde, jedan rudnik je veći problem od svih pobrojanih devijacija. 

To što je Srbija u lošim odnosima sa većinom svojih susjeda, sto je glavni destabilirajuci faktor u regionu, nikad dalje od EU i nikad bliže Rusiji i Belorusiji, kao da ne smeta ni intelektualnoj ni političkoj eliti. 

Da nije Rio Tinta i tog litijuma, sve bi bilo potaman. 

Deset takvih rudnika ne mogu zagaditi životnu sredinu koliko je zagađen javni prostor tabloidima, rijaliti programima, nacionalizmom, primitivizmom i govorom mržnje. 


Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.