Šta se dešava u Etiopiji?

Sve brutalniji rat bukti u ovoj afričkoj zemlji. Zapad do sada ne uspijeva natjerati protivnike da sjednu za pregovarački sto.

Piše: Faris Marukić

Prošlo je godinu dana od kako je izbio građanski rat između etiopske vlade, njenih saveznika iz Eritreje i etničkih milicija s jedne strane, te pobunjenika iz sjevernog regiona Tigraj s druge strane. Nekada malo vjerojatan scenario izgleda postaje realna mogućnost: pobunjenici bi mogli srušiti vladu.

Ko su Tigrajani? Kako izgleda njihova više decenija duga borba?

Rana historija

Zapisana historija Etiopije kao države potiče iz trećeg vijeka nove ere u sadašnjoj oblasti Tigraj, tada poznatoj kao kraljevstvo Aksum. Aksumiti su razvili sopstvenu civilizaciju kao što je ilustrirano njihovim pismom ge'ez, sistemom brojeva kutir i kalendarom awde-awarih, koji su i danas u upotrebi. Aksumski kralj Abraha (Ezana) 340. godine nove ere prihvatio je pravoslavno kršćanstvo, koje je brzo postalo religija stanovnika regije i dalo simboliku i suštinu kraljevske ideologije. Sa Aksumom kao glavnim gradom, carstvo se proširilo preko Etiopskog gorja. Današnji Tigrajani koji se nalaze u središtu ove drevne civilizacije zaista se imaju čime ponositi.

Vanjske sile, uključujući Britaniju, Egipat, Sudan i Italiju, bile su odgovorne za niz upada koji su odbranu zemlje učinili glavnom preokupacijom vladara i ljudi, čineći stabilan život gotovo nemogućim. Tigrajanci, koji su živjeli na kapiji Etiopije, nosili su najveće terete rata. Pored toga, područje je bilo poprište brojnih lokalnih dinastičkih i etničkih sukoba.

Period vladavine cara Heile Selasija I

Kasniji vođe Etiopije - carevi Menelik II (1889-1913) i Haile Selasije I (1930-74) - nisu bili zainteresirani da se pozabave sumornim stanjem Tigrajana, ali su obojica vodili opsežne ratove na ovoj kapiji Etiopije, posebno u okršajima kod Adwa-e (1896.) i Maichewa (1935.).

Kada su se 1942. i 1943. godine seljaci u centralnom i južnom Tigraju počeli buniti, naišli su na oštar odgovor. Vlada Hailea Selasija u saradnji s Britanskim kraljevskim ratnim vazduhoplovstvom (RAF), opustošila je region, uključujući Mekele, glavni grad regije. Ovo je ugušilo tigrajanski seljački ustanak, poznat kao Woyane.

Sve su to bili faktori koji su uzročili rast tigrajanskog etnonacionalizama, uključujući kulturnu dominaciju koja se ogledala u jezičkoj diskriminaciji. U periodu od 1972. do 1974. godine, najgora glad u historiji regije ostavila je više od polovine stanovništva Tigraja u bijedi. Lokalne pritužbe i opća ogorčenost usmjerene prema nosiocima moći u centru dovode do jačanja nacionalizma. Došlo je do erozije autoriteta centralne vlade i sve većeg broja lokalnih pobuna.

Iako su se takvi antivladini pokreti javili i u drugim dijelovima Etiopije, uključujući oružane pobune u području Balama, Gojjam i Eritreji od 1961. godine, nijedan od njih nije bio uspješan u rušenju nacionalne vlade. Konačno, međutim, u februaru 1974. godine izbila je spontana revolucija u centru carstva, koja je potaknula cjelokupno etiopsko stanovništvo i dovela do dramatične promjene u vladi. Gotovo bez otpora, nekada moćni car je zbačen.

Odnos s vojnom huntom

Režim cara Hailea Selasija zbačen je 1974. godine. Javila se nada da će nova vlasti više sluha za težak položaj Tigrajana, ali su takva očekivanja ubrzo nestala, a vojska je preuzela punu vlast. Vojni režim pukovnika Mengistu Haile Mariama nije gubio vrijeme da se pokaže kao najgori neprijatelj tigrajanskih težnji. Javlaju se brojne grupe odlučne da svoja prava ostvare kroz 'cijev puške'.

Nastaje tigrajanska nacionalna organizacija (TNO), koja će uskoro postati TPLF – Tigrajanski narodnooslobodilački front.

Ciljevi osnivačkog kongres održanog 14. septembra 1974. godine bili su:

1. da se postigne zajedničko razumijevanje prirode i raspoloženja Derg, vojno-socijalističkog režima u pogledu samoopredjeljenja Tigrajana i budućnosti demokratije u Etiopiji;

2. da se razmisli o tome koji oblik borbe treba voditi i kako se uhvatiti u koštac s glavnim izazovima koji će se od sada pojaviti; i

3. da se naznači kako raditi i koordinirati aktivnosti s etiopskom ljevicom koja je, do sada, djelovala u skladu sa mnogo širim revolucionarnim idealima.

Ove velike ambicije nisu bile nove. Do kraja dana izradili su nacrt općih smjernica . Oružana borba za slobodu je počela.

Period otvorene pobune

Narodnooslobodilački front Tigrajana 1975. godine započeo je dugotrajnu pobunu protiv vojne vlade. Sukob je pogoršan katastrofalnom sušom 1984. i 1985. godine, koju je vlada pokušala ublažiti prisilnim preseljenjem stotina hiljada seljaka u dobro navodnjene regije na jugu i zapadu.

Pobuna više etnija dovela je do obustave tog programa, ali je do tada već izazvala smrt oko 100.000 ljudi, a stotine hiljada drugih potražilo je utočište od rata i gladi u Sudanu i Džibutiju. Snage Tigrajana oslobodile su region 1989. i podržale svrgavanje etiopske nacionalne vlade 1991. godine.

Njihova pobjeda je rezultirala smjenom vlade u kojoj dominiraju Amhare. Novi vladu predvodili su tigrajanski lideri, što je bio izvor kontinuiranog sukoba tokom 1990-ih.

Drugi izvor sukoba bilo je neslaganje oko demarkacije granice između Etiopije i susjedne Eritreje, pri čemu obje zemlje tvrde da polažu pravo na područje Tigraj. Konflikt oko ovog pitanja nastavio se i u 21. vijeku.

Ustanak protiv predsjednika Abiy Ahmeda

Bivši obavještajac, a sada predsjednik Etiopije, Abiy Ahmed je nekada bio dio vlade kojom je dominirao TPLF. Nakon što je preuzeo dužnost 2018. godine počeo je da iscrpljuje njenu moć i utjecaj u Etiopiji, što je razbjesnjelo tigrajansko vodstvo.

TPLF se povukao u svoje uporište unutar Tigraj regije na planinskom sjeveru Etiopije. Tenzije su rasle. U septembru prošle godine, Tigrajani su pokrenuli regionalne parlamentarne izbore koje je predsjednik odgodio, navodeći pandemiju koronavirusa kao razlog. Nekoliko sedmica kasnije, etiopski parlament ukida finansijsku pomoć regionu.

Nakon toga, TPLF snage napadaju saveznu vojnu bazu u Tigraju u pokušaju da se domognu oružja. Grupa je rekla da je napad izvršila preventivno jer su se savezne snage nekoliko dana ranije grupisale u susjednoj regiji pripremajući se za napad.

Nekoliko sati kasnije, predsjednik Abiy je naredio vojnu ofanzivu protiv vodstva Tigrajana.

Etiopska vojska, kojom su dominirali oficiri iz regije Tigraj bila je podijeljena.

Abiy je pojačao svoje snage raspoređivanjem boraca milicije iz Amhare regije, južno od Tigraja, koji su upali u zapadni Tigraj izvršivši brojne napade na civile. Nakon toga, a na poziv etiopskih vlasti, granicu prelaze trupe iz Eritreje, bivšeg neprijatelja Etiopije, kako bi se borile na strani predsjednika Abija.

Federalne snage i njihovi saveznici brzo su preuzeli kontrolu nad regionalnom prijestolnicom Tigraj regije. TPLF i njihove naoružane pristalice vrše povlačenje u ruralna i planinska područja. Predsjednik Abiy se našao uvučen u vojnu močvaru.

Izgledalo je kao da je vlada na ivici pobjede, ali su se vjetrovi rata okrenuli protiv predsjednika Abiya. Trenutno snage pobunjenika marširaju prema glavnom gradu, dok druge etničke grupe također formiraju svoje antivladine snage.

Sankcije SAD

Zapad nastoji zaustaviti rat.

Optužbe o teškim ratnim zločinima pljušte nasve strane.

Za zvjerstva nad civilima optužuju se bezmalo svi.

SAD su već počele i s uvođenjem sankcija, najviše protiv centralne vlade u Adis Abebi, ali i sve brojnijih pobunjeničkih grupa.

Kao neka vrsta odgovora svijetu, Tigrejani su objavili i video snimak hiljada zarobljenih pripadnika etiopske vojske.

Poruka tog snimka je da su oni isuviše premoćni da bi ih se smatralo gubitničkom stranom, te da se s pobjednicima treba razgovarati, a ne sankcionirati ih.