Amerikanci žele da što više resursa koje drže u Evropi, pomjere na Daleki Istok, gdje se nalazi njihov najveći takmac - Kina.
Piše: Haris Imamović
Nije se ni slegla prašina koju je podiglo pismo šefa Misije Evropske unije u BiH Luigija Sorece bh. vlastima u vezi sa Južnom interkonekcijom, a već se desio novi incident koji je otkrio da je na djelu teška kriza američko-evropskih odnosa u BiH.
Zastupnik vladajuće stranke u Njemačkoj, Kršćansko-demokratske unije (CDU), Peter Beyer, koji u vrijeme četvrte vlade Angele Merkel (2018-2022) bio koordinator za njemačko-američke odnose, boravio je proteklih dana u posjeti Bosni i Hercegovini, gdje je, uz ostalo, razgovarao i sa predstavnicima Američke ambasade.
Odmah po završetku sastanka, Beyer je snimio gotovo pa dramatičnu poruku u kojoj je podcrtao da Trumpova administracija u Bosni i Hercegovini nema isti kurs kao EU i “postavlja drugačije prioritete” u odnosu na Berlin, pa čak i Brisel.
Nesuglasice između vodećih zapadnih sila u BiH nisu novost. Ali jeste novost da izlaze na ovaj način u javnost. To otkriva da su nesuglasice veće nego ikad. Sve to jeste novost, ali nije iznenađenje, bar ako imamo u vidu intenzitet krize američko-evropskih odnosa na širem planu, naročito nakon napada na Iran. Šta je sve američki predsjednik kazao o Evropi, to ni pas s maslom ne bi mogao pojesti.
Još prije mjesec, pisao sam o tome kako je kriza američko-evropskih odnosa, koju je 2003. izazvao rat u Iraku, imala ogromne posljedice po stanje u BiH: povlačenje američkih trupa, uspostava EUFOR-a, evropsko-rusko približavanje, smanjenje uloge OHR-a, itd.
S tim u vezi sam naglasio da ni nova kriza u Svjernoatlantskoj zajednici, koju je rat u Iranu samo produbio, neće ostati bez posljedica po nas. Dok naša politička elita, naročito onaj njen dio koji je u vlasti, zabija glavu u pijesak pred ovim sudbinski bitnim procesom, iza zavjese se već odvija diskusija između SAD i vodećih država EU, na čelu s Njemačkom, kada je u pitanju status državne imovine u BiH i budućnost OHR-a.
Nadati se dobrom ishodu, spremati se za loš
Na kraju svoje izjave, Beyer je kazao kako još uvijek traje pokušaj da SAD i EU usaglase stavove u BiH, “baš kao što smo”, veli, “to činili tokom proteklih desetljeća kroz našu saradnju na zapadnom Balkanu”.
Nadati se da će doći do toga. Jer iskustvo do Dejtonskog sporazuma svjedoči da je teško išta dobro očekivati ako SAD i evropske sile u BiH, vuku u suprotnim pravcima. Sve ono dobro što se desilo nakon Dejtonskog sporazuma bio je rezultat zajedničkog američko-evropskog djelovanja.
Međutim, nada da će EU i SAD razriješiti spor ne može biti validan odgovor na trenutnu situaciju. Ako je političku elitu isuviše strah razmišljati o alternativnim scenarijima, pa zabija glavu u pijesak, onda je obaveza intelektualne zajednice da se, na vrijeme, pozabavi time. Moramo se spremiti za period sve većih razmirica između dijelova onog što smo nekad zvali Zapad.
Ključno pitanje je, naravno, uz čiju stranu stati, ukoliko bi se trenutni sukob između Evropske unije i Sjedinjenih Država razvio sve do tačke, u kojoj bi pred naše zvaničnike bio stavljen izbor da zauzmemo stranu. S jedne strane nam EU već prijeti zaustavljanjem našeg evropskog puta, a s druge strane možemo zamisliti gnjev Trumpove administracije, ako bismo odlučili da blokiramo Južnu interkonekciju.
Koji je broj telefona EU
Prije nekoliko godina, stvari su se činile posve jasnim. Sjedinjene Države su, za razliku od EU u cjelini i svake evropske države ponaosob, vojna i politička supersila i, što je najvažnije, djelatni subjekt. Autor ovih redova je tada često s potcjenjivanjem pisao o ulozi EU u BiH, dok je zazivao veći američki angažman, cijeneći da su Amerikanci i dalje, kako je Richard Holbrooke kazao, jedina sila koja se cijeni na Balkanu.
EU raspolaže ogromnim ekonomskim i ljudskim resursima, što znači ogroman vojni i politički potencijal; ali njen osnovni problem je njena nefunkcionalnost, da ne kažem dejtoniziranost sistema u Briselu. Konkretno, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, Evropska unija je demonstrirala svoju nefunkcionalnost, tako što nije bila u stanju da uvede sankcije vlastima Rs-a u jeku krize, koja je bila u BiH uoči ruske invazije na Ukrajinu. Sjetimo se, upravo je ministar vanjskih poslova Njemačke Heiko Maas (SPD) u novembru 2021. pozvao na uvođenje EU sankcija Miloradu Dodiku, ali do toga nije došlo zbog protivljenja dijela članica.
Naredna ministrica Annaelena Baerbock (Zeleni) više nije ni pokretala to pitanje. U razgovoru sa jednom osobom iz Ministarstva vanjskih poslova Njemačke saznao sam da je razlog tome strah da će ponovo naići na veto Mađarske ili drugih članica. Tada sam tom njemačkom diplomati kazao da to onda ostavlja dojam da vanjsku politiku EU vodi u većoj mjeri kreiraju Budimpešta i Ljubljana, nego Berlin i Hag.
Njemačka i još neke članice EU su kasnije uvele bilateralne sankcije Dodiku. Ali, iako su popravile dojam, takvim sankcijama su, na određen način, potvrdile da su ruke EU svezane. U takvoj situaciji, gdje Brisel nema u ruci velikog štapa, diplomatama poput Johanna Sattlera, Gerta Jana Koopmana ili Angeline Eichhorst često nije preostalo ništa drugo, nego da nude ustupke vlastima Rs-a i predstavljaju to kao “deeskalaciju”.
Amerikanci trenutno moćniji, ali…
Za razliku od nemoćne Scholzove vlade i EU u cjelini, Bidenova administracija je, u vrijeme o kojem govorim, ostavljala dojam agilnog i učinkovitog faktora. Čak i kad se nisam slagao sa sadržajem njihovih poteza, kao u slučaju intervencije OHR-a u aprilu 2023, uvijek sam poštovao njihovu djelatnu moć i robusnost.
Isto važi i za Trumpovu administraciju. Iako je, u međuvremenu, skinula sankcije Dodiku i resetovala odnose sa Rs-om, stavljajući u apsolutni fokus projekat Južne interkonekcije, ostao je isti dojam o Amerikancima. Svi relevantni akteri ih više poštuju nego EU, jer znaju da Amerikanci lakše donose odluke i konkretni su. Kao što su mogli odjednom skinuti sankcije, mogli bi ih i uvesti, u slučaju potrebe.
Kada uzmemo u obzir sve navedeno, onda se izbor, koji smo postavili na početku čini lakim: SAD se čine moćnijom, djelotvornijom i pouzdanijom stranom, koja čak i bez sankcija može osigurati stabilnost.
Ali da bismo stekli kompletnu sliku, stvar treba sagledati i u perspektivi trendova. Nije tajna da je američki strateški cilj postepeno povlačenje iz Evrope i prepuštanje evropskim silama više odgovornosti za odbranu kontinenta. Trumpova administracija to nije krila, čak ni u vrijeme kada je imala relativno stabilne odnose sa evropskim prijestolnicama. Da Evropa ne može računati na to da će ju SAD braniti pokazale su nedavne izjave Trumpa, koje su po mnogima ruinirale kredibilitet NATO-a.
Ovo strateško opredjeljenje SAD-a se već manifestovalo kroz ukidanje američke pomoći Ukrajini, te insistiranje Vašingtona na tome da evropske članice NATO-a moraju trošiti mnogo više BDP-a na odbranu. Šef planiranja u Pentagonu Elbridge Colby je prije koju godinu napisao da je nedopustivo da je Njemačka pred kraj Hladnog rata imala 12 divizija, a sada nema nijednu kako treba.
U konačnici, Amerikanci žele da što više resursa koje drže u Evropi, pomjere na Daleki Istok, gdje se nalazi njihov najveći takmac - Kina.
Suočeni sa američkim povlačenjem iz Ukrajine i Trumpovim šokantnim napadima na evropski dio NATO-a, Evropljani su postali svjesni navedene strateške perspektive. S tim u vezi, vodeće evropske sile, prije svih Njemačka, pokrenula je masovan projekat naoružavanja. Više nego ikada se govori o evropskoj odbrambenoj platformi.
Naoružavanje Njemačke i smanjenje odgovornosti SAD za odbranu Evrope dovest će do ogromnih političkih promjena, kakve nismo mogli ni zamisliti. Predznak tog stanja mogli smo vidjeti na nedavnim izborima u Mađarskoj, gdje su vodeće evropske sile stale na stranu kandidata opozicije Petra Mađara, dok se američka vlada direktno umiješala u korist Orbanovog režima. Činjenica da je na kraju, i to uvjerljivo, pobijedio proevropski kandidat ukazuje na granice američke moći na evropskom tlu.
Geografija kao sudbina
Osim što je američko strateško opredjeljenje da nosi manje tereta za sigurnost Evrope, ključna stvar koja oblikuje trenutnu transatlantsku stvarnost jeste nepredvidivost Trumpove administracije i, recimo to otvoreno, njena impulsivnost, pogotovo prezir prema međunarodnom pravu i sklonost ka unilateralnom djelovanju. Rat u Iranu čini se takvim strateškim promašajem da je nevjerovatno da se Vašington odlučio ući u to. Kako poslije takve odluke, očekivati racionalan pristup?
Za razliku od Trumpove administracije, Evropljani (još uvijek) poštuju međunarodno pravo, što je od najvećeg značaja za državu poput Bosne i Hercegovine, čiji je teritorijalni integritet ugrožen aspiracijama iz susjedstva. Ideološki gledajući, mi smo još uvijek mnogo bliži liberalnoj EU, nego post-liberalnoj Americi.
Treba biti pošten pa kazati da Trumpova administracija, u aktuelnom mandatu, nije uradila ono čemu se Dodik nadao. Sjetimo se da je bivši predsjednik Rs-a najavio da će proglasiti otcjepljenje ako Trump osvoji drugi mandat. Trump je tu, ali otcjepljenja nema. Štaviše, Trumpova administracija je, u okviru deala sa Dodikom, isposlovala da vlasti Rs-a više ne usvajaju nikakve zakona o preuzimanju državnih ovlasti, što je nakon velike krize s početka 2025. dovelo do relativne stabilnosti u BiH.
Trumpova administracija se toliko ponosi stabilnošću, koju je osigurala u BiH, da je zamjenik državnog sekretara Christopher Landau, tokom nedavne debate u Atlantskom vijeću o Iranu, BiH naveo kao pozitivam primjer prevazilaženja političkih razlika kroz ekonomski razvoj. Ponavljam: zamjenik američkog državnog sekretara je naveo BiH kao pozitivan primjer.
Istina, Dodik još uvijek daje secesionističke izjave, ali institucije Rs-a ne poduzimaju legislativne korake u tom smjeru, kakvi su nekad bili uspostava Agencije za lijekove Rs, zabrana djelovanja državnim institucijama na području Rs-a, itd.
Također, nade srpskih i hrvatskih nacionalista da će Trumpova administracija krenuti u sveobuhvatnu ustavnu reformu zasad se čine bizarnim maštarijama. Intenzitet s kojim nova američka vlada insistira na energetskim projektima ukazuje da su zainteresirani za “konzumiranje”, a ne mijenjanje sistema.
Naravno, događaj istine kada je u pitanju odnos Trumpove administracije prema BiH desit će se, ako Dodik ponovo krene u unilateralno rušenje Dejtona. Sve dok ne posvjedočimo drugačijem ishodu, ostaje sumnja da američka spremnost da se svim sredstvima suprostave unilateralnom kršenju Dejtona nije ista kao prije.
EU, ali dugoročno
Vraćajući se na pitanje s početka, kazao bih da kratkoročno, Sjedinjene Države još uvijek imaju presudnu ulogu, kada je riječ o kriznim situacijama. Ali dugoročno, Bosna i Hercegovina nema luksuz da bira protiv EU.
Razumljivo je što se stranke sa sjedištem u Sarajevu još uvijek ne opiru Južnoj interkonekciji. Niko ne želi da u situaciji, kada SNSD i HDZ djeluju konstruktivno u vezi sa ovim projektom, preuzme ulogu rušitelja projekta na koji je Trumpova administracija usmjerila svu svoju energiju u BiH. Propast Aprilskog paketa bi bila infinitezimalna tragedija u poređenju s ovime.
Sjetimo se, na kraju krajeva, da je CIA 2022, zaobilazeći evropske propise o javnim nabavkama, minirala Sjeverni tok i tako ubrzala proces smanjenja ovisnosti EU od ruskog gasa, a da pri tom sami Evropljani, konkretno Nijemci, nisu smjeli progovoriti ni riječ. Nije li to bio mnogo brutalniji način oblikovanja evropske energetske politike od onog koji trenutno provodi Trumpova administracija u BiH? Cinik bi rekao: ako je Berlin, vođen višim interesom, mogao prihvatiti da im CIA minira Sjeverni tok, kako bi njemački potrošači plaćali skuplji gas, zašto i Sarajevo ne bi moglo uraditi isto, ako procijenimo da nam je to u nacionalnom interesu?!
Strategija po kojoj ćemo kratkoročno biti uz SAD (i EU), a dugoročno samo uz EU (ako se SAD povuku), ima smisla samo ako Brisel ne stavi pred nas ubrzo ultimatum: ili ćemo zaustaviti projekt Južne interkonekcije ili će EU zaustaviti naš evropski put?
Svjesna koliki bi, u tom slučaju, udruženi sa srpskom i hrvatskom politikom, Amerikanci mogli izazvati problem Bosni i Hercegovini i bošnjačkim interesima, ne bi bilo ispravno da EU to od nas traži. Ako bi zatražila da sami idemo protiv SAD, Zagreba i Beograda, trebalo bi ju odbiti. Ako je EU zainteresirana da zaustavlja taj projekat, neka to radi putem svoje članice, Hrvatske. Nama je u interesu da ovaj Trumpov mandat privedemo kraju na način da zaštitimo državne interese BiH, pa ako je Južna interkonekcija način, neka bude.
