Život nije Zadruga, a ni Bosna i Hercegovina nije Farma.
S općim padom društvenih kriterija, kada su racionalnost, staloženost i odgovornost protjerani na marginu, a banalnost, buka i galama su trijumfirali u svoj svojoj punoći – a što je sve posebno izraženo u Bosni i Hercegovini iz koje veliki broj razboritih ljudi odlazi, a oni koji ostaju rijetko se odlučuju za politički angažman – došlo je i do poplave neodgovornog demagoškog brbljanja kojem je jedini cilj brbljatoru donijeti popularnost i odobravanja među publikom, dok u nekim slučajevima i nema nikakvog cilja nego govornik jednostavno nije svjestan šta govori, piše u tekstu za Fokus.ba, Franjo Šarčević.
Zastupnik u Parlamentu Federacije BiH i član SDP-a Irfan Čengić, u aktualnim raspravama oko izbornog zakona, u kojima SDP slijedi politiku SDA, poručio je kako „afrički kriteriji Dragana Čovića neće proći“ i da se radi o „afričkim plemenskim vrijednostima“. Da malo više razmišlja dok priča, Čengić bi bio svjestan da su takve jezične konstrukcije i sintagme problematične s koje god strane im se pristupi, uključujući i ono što se naziva kultur-rasizmom.
Šta bi to bili afrički kriteriji i afričke vrijednosti o kojima Čengić opetovano govori, i gdje postoji jedna i jedinstvena Afrika osim u njegovoj uobrazilji? Misli li možda na Egipat i društvene vrijednosti koje u njemu dominiraju? Ili možda na Ruandu, državu u čijem parlamentu sjedi više od 60 % žena i koja je 25 godina poslije genocida u kojem je ubijeno skoro jedan milijun ljudi lansirala satelit u svemir? On očito uobražava Afriku kao jedinstveni prostor nečega poganog, nazadnog, „plemenskog“, čemu s druge strane stoje „civilizacijske vrijednosti“ koje su, dakako, „evropske“.
Kao što u tim i takvim demagoškim doskočicama postoji „necivilizirana“ Afrika, tako postoji i jedna jedinstvena „civilizirana Evropa“, s jedinstvenim modelom uređenja, koja je sva uređena onako kako sarajevski mislioci kažu da žele za BiH. U javnom prostoru još nije problematizirano o čemu bh. političari govore kada govore o evropskom modelu uređenja BiH. Na koju od evropskih država i koji od modela tu misle? Misle li na monarhiju poput Španjolske u kojoj „afrička plemena“ poput Katalonaca i Baska imaju autonomne zajednice? Ili misle na konsocijaciju poput Belgije? Ili na federalnu republiku poput Njemačke? Ili na Cipar? Je li Orbanova Mađarska u Evropi? Ima li Evrope bez Minska i Kišinjeva?
Naravno, nikakve tu refleksije a ni znanja nema. Sintagma „civilizacijske vrijednosti“, „evropske vrijednosti“ i tako dalje služi najčešće kao psovka usmjerena prema onima koje određena zajednica ili klan proglašava neciviliziranima, pri čemu klan koji upućuje psovku, naravno, sebe uzdiže na pijedestal vrhunaravne civiliziranosti. Na taj način je gađanje „civilizacijskim vrijednostima“ postalo jedno od standardnih oružja borbe bosansko-hercegovačkih etnopolitika, kojem je jedini cilj da eksplicitno ili implicitno jednu zajednicu diskvalificira kao manje vrijedne barbare i da njezine pripadnike dehumanizira.
Na sličan način na koji bošnjački političari i drugi borci za „našu stvar“ čak i svaku opravdanu primjedbu svojih sugrađana Hrvata (notorni Čović je tu manje bitan) unaprijed diskvalificiraju kao necivilizirano barbarstvo, koje čeličnom metlom treba pomesti u ime tzv. evropskih vrijednosti, tako i hrvatski etnopolitički radnici proizvode generalizirajuće predrasude o svojim sugrađanima Bošnjacima kao neprijateljima s kojima nije vrijedilo ni pokušavati graditi zajedničku kuću. Pri tome, dakako, braneći i „europsku uljudbu“ od muslimana. Do kakvih nas je ambisa sve to dovelo, svjedočimo svaki dan.
Dok je takve političke kulture i pismenosti, šanse za unutrašnji dogovor u BiH i minimalni konsenzus oko temeljnih pitanja ostat će – ne bude li Međunarodna zajednica nastupila kao Deus ex machina – tanje od aluminijske folije.
Iz iste partije, SDP-a, dolazi još jedan primjer demagoškog blebetanja, a potpisuje ga Vojin Mijatović, snažno inspiriran političkom filozofijom, kulturom i djelom Željka Komšića. Hrabri Mijatović poručio je putem svojih profila na društvenim mrežama Zoranu Milanoviću, predsjedniku države članice NATO saveza i Evropske unije (dakle, svega onoga što naša zemlja nije) da – odjebe. „Herojsko“ djelo Mijatovića naišlo je na bezbrojna odobravanja i oduševljenja, posebno od strane sluđene sirotinje kojoj se takve stvari serviraju kao borba za BiH – ali šta ćemo s njim, koja je korist od toga osim uživanja u deluzijama veličine, hoće li nas taj čin bar malo približiti, primjerice, euro-atlantskim integracijama i učiniti manje inferiornima u odnosu na naše okruženje i ostatak kontinenta?
Danas su nam kao malo kada dosad potrebni racionalnost i odgovornost u politici, uvažavanje temeljnih činjenica realnosti, osjećaj za prostor i kontekst, osjećaj za mjeru, precizan govor oslobođen ispraznih floskula te postojanje kakvih-takvih kriterija za javni politički nastup. Život nije Zadruga, a ni Bosna i Hercegovina nije Farma.
