Schmidt perfidno tvrdi da bi presuda po aplikaciji Slavena Kovačevića “mogla biti iskorištena od strane onih koji žele potkopati cijelu instituciji, i/ili kompetentnost ili integritet njenih članova, da implicira da je Ustavni sud u cjelini neefikasan”.
Piše: Senja Mahinić
U podnesku koji je Christian Schmidt poslao Evropskom sudu za ljudska prava u predmetu “Kovačević” on je sudijama pokušao probuditi strah da bi potvrđivanjem presude mogli izazvati sukobe u BiH, izjednačio multietničku državu sa državom u kojoj vlast uživaju predstavnici naroda i perfidno pozvao na unutrašnji dogovor u BiH bez vanjskih intervancija iako je 2022. nametnuo izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona BiH u najvažnjim dijelovima.
Schmidt se u konačnici pozvao na mišljenje austrijske sutkinje Gabriele Kucsko-Stadlmayer koja je prilikom donošenja prve presude izdvojila mišljenje.
Visoki predstavnik se u najvećoj mjeri fokusirao na dva argumenta. Prvi je da je presuda “Kovačević” prijetnja miru u BiH, a drugi je da se Kovačević nije žalio Ustavnom sudu BiH, odnosno iscrpio sve domaće pravne mehanizme, prije nego što se obratio Sudu u Strazburu.
Sud je ranije donio zaključak da je aktivno biračko pravo Slavena Kovačevića prekršeno jer mu nije omogućeno da glasa za kandidate koji nisu Hrvati ili Bošnjaci u Predsjedništvu BiH, i indirektno u Dom naroda BiH.
Schmidt u podnesku citira dio presude “Kovačević” koja poziva na “potpunu eliminaciju etničke diskriminacije u Ustavu i izbornom zakondavstvu”
“Visoki predstavnik to vidi kao neophodnost, ali smatra da bi institucionalni aranžmani trebalo da odražavaju multietničku prirodu BiH, koja je utvrđena i priznata kao nezavisna država 1992. godine na osnovu referenduma koji je zatražila i podržala međunarodna zajednica, naglašavajući multietnički karakter države”, napisao je Schmidt.
Prvi čovjek OHR-a načelno se složio i onda zaključio sve suprotno. Kada Schmidt napiše “mutietnički” karakter on zapravo misli na etničko predstavljanje, a što je i dokazao svojim prethodnim odlukama. Multietnička država nije jednaka zemlji u kojoj je vlast uživaju etnički predstavnici, s čim Schmidt perfidno manipuliše.
Dalje, Schmidt navodi da nema suživota bez Dejtona i nema mira bez Dejtona. Ističe da je potrebno da se unutrašnji faktori u BiH dogovore, iako je on lično nametnuo izmjene Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH ne čekajući kompromis, jer je znao da je pozicija HDZ izuzetno nepovoljna, i da bi ih pregovori doveli u situaciju da nešto i izgube, a ne da sve dobiju.
“Uz to: (i) Dejtonski sporazum i Ustav BiH koji je uspostavljen predstavljaju jedini trenutni pravni okvir za mirni suživot u BiH; (iii) u svakom slučaju, za bilo kakvu promjenu ovog okvira da bude dugotrajna i održiva na dugi rok, ona mora da dođe iz same zemlje putem kompromisa”, navodi Schmidt.
U nastavku se osvrnuo na mišljenje Suda u presudi “Kovačević” da bi žalba apelanta Ustavnom sudu bila osuđena na neuspjeh odosno “očigledno uzaludna”, te je s tim u vezi njegova žalba Sudu u Strazburu bila ispravna. Pozvao je Veliko vijeće da takav zaključak odbaci.
“Visoki predstavnik s poštovanjem smatra da je obrazloženje Vijeća u tom pogledu u najmanju ruku otvoreno za ozbiljno pitanje, te poziva Veliko vijeće da pažljivo pregleda analizu sutkinje Kucsko-Stadlmayer o ovoj temi”, naveo je Schmidt.
Sutkinja Kucsko-Stadlmayer tvrdi da Ustavni sud BiH zbog prisustva trojice stranih sudija ima kapacitet da prevaziđe sukobe “između konstitutivnih” naroda” i da promoviše implementaciju Konvencije u pravni sistem BiH.
“Rješenje za svaku političku disfunkcionalnost u Bosni i Hercegovini mora se dogoditi unutar zemlje. Ustavni sud sa tako širokom jurisdikcijom kao što je bosanski, koji može primijeniti garancije Konvencije i protokola uz nju direktno kao superioran svim domaćim zakonima, koji stalno razvija svoju sudsku praksu i čiji sastav uživa snažnu podršku Evropskog suda ljudskih prava, ne treba olako proglasiti ‘nedjelotvornim'”, kazala je sutkinja.
Iako je očekivano od sutkinje da čisto pravno ocjeni mogućnosti Ustavnog suda, a ne realno stanje na terenu, visoki predstavnik je itekako znao političku dimenziju u kojoj nacionalne stranke 30 godina popunjavaju njegove redove, da srpske i hrvatske stranke traže odlazak stranih sudija, da je Evropska komisija među prioritetima za BiH zatražila otvaranje pitanja stranih sudija, da je taj isti Sud (a što nije moglo bez pomoći stranih sudija) ojačao etničke principe kroz skandaloznu presudu “ljubić”.
Dok se u izdvojenom mišljenju austrijske sutkinje navodi da strani suci daju snagu Ustavnom sudu, istovremeno unutrašnji i vanjski faktor otvara pitanje stranih sudija s ciljem da ih se ukloni iz institucije i da veća kontrola nacionalnim strankama unutar zemlje, a što smo vidjeli i na primjeru izbora HDZ-ovog kandidata u Ustavni sud.
Sam Schmidt u podnesku citira svoj izvještaj Vijeću sigurnosti iz oktobra prošle godine da je Ustavni sud “u najvećoj krizi u posljednih 28 godina svog postojanja”.
Umjesto da donese suprotan zaključak da Ustavni sud u ovakvim okolnostima političkog pritiska, unutrašnjeg i vanjskog i direktnog upliva u njegov rad kroz sudije koje imenuju nacionalne stranke po principu pariteta, ne može i neće umanjiti etničku diskriminaciju visoki predstavnik indirektno optužuje Kovačevića da ruši njegov integritet.
Schmidt perfidno tvrdi da bi presuda po aplikaciji Slavena Kovačevića “mogla biti iskorištena od strane onih koji žele potkopati cijelu instituciji, i/ili kompetentnost ili integritet njenih članova, da implicira da je Ustavni sud u cjelini neefikasan”.
S obzirom da se Schmidt složio sa izdvojenim mišljenjem austrijske sutkinje važno je citirati dio u kojem ona diskutuje o tome da li svaki građanin treba imati pravo da glasa za kandidate za Predsjedništvo BiH i za Dom naroda BiH (indirektno) koji će predstavljati grupu s kojom se identifikuje, a ne biti primoran da glasa, u konkretnom slučaju, samo za Bošnjake i Hrvate. Zanimljivo je da ona osporava da svaki glasač mora biti predstavljen u ovim institucijama, a što je zapravo osnovni politički nesporazum u BiH.
“Indirektno, aplikant zaista može uticati na izbor kandidata: on ima neosporno pravo glasa na parlamentarnim izborima”, napisala je Kucsko-Stadlmayer.
Sutkinja ističe da ova vrsta pritužbe postavlja “opšta pitanja u vezi sa konceptom parlamentarne demokratije”.
“Da li svaki birač sa aktivnim biračkim pravom ima i pravo ‘da bude zastupljen’ u nekom parlamentarnom tijelu, tim više ako to tijelo nije direktno birano? Da li svaki birač u demokratiji ima pravo na stranku ili kandidata ‘po svom izboru’? Da li ustavne odredbe koje regulišu pravo na izbore – i državno finansiranje političkih stranaka – moraju osigurati da svaki pojedinačni birač i/ili svaka grupa birača budu ‘zastupljeni’ u demokratskom tijelu? Slijedom toga, prihvatanje statusa žrtve podnosioca predstavke u vezi sa njegovom pritužbom na ‘sastav Doma naroda’ insinuira koncept bez presedana u kojem svaki birač ima individualno pravo na kandidate koji ga ‘predstavljaju’. Ovo ne samo da bi bilo u suprotnosti sa svim ustavnim konceptima koji jasno prave razliku između aktivnog biračkog prava i pasivnog prava na izbor. To bi također promijenilo koncept parlamentarne, predstavničke demokratije kao takve: ovaj koncept nikada ne može – i ne namjerava – garantirati da svaki birač pronađe kandidata ‘po svom izboru’ koji ga ‘predstavlja'”, napisala je sutkinja.
Postavlja se pitanje slaže li se visoki predstavnik s ocjenom sutkinje da ne mora svaka grupa glasača biti “predstavljena” u nekom demokratskom tijelu, da je sasvim dovoljno što svaki pojedinac ima pravo birati? Dodatno, slaže li se Schmidt da koncept parlamentarne, predstavničke demokratije nikad ne može i ne namjerava garantovati da svaki birač pronađe kandidata po svom izboru koji ga “predstavlja”? Ili Schmidt smatra da je to samo privilegija nekih?
