Sarajevski AfD Sabine Ćudić ne bira sredstva u borbi za moć, zato mora biti zabranjen!

Piše: Rasim Belko

Neke se priče napišu same, dovoljno ih je samo uvezati u kolotečinu identiteta kojem pripadaju. Jer, dok sam se spremao pisati komentar o političarki na čelu liberalne stranke sklone anticivilizacijskim vrijednostima, Sabina Ćudić odlučila mi je pomoći. Davno je rečeno da nije majka Muju karala što se kockao, nego što se vadio. Al' otkud će Sabina Ćudić znati bilo šta o Muji i njemu sličnima kada je jasno da se njoj i ljudima oko nje gadi i Mujo i sve što se za Muju veže.

Identitet, vjera i historija ključni su problemi s kojima se u vlastitim glavama i dušama bore okupatori političkog prostora Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ti okupatori se od Radovana Karadžića i Milorada Dodika razlikuju samo po oružju i metodama, ali nema više sumnje da im je cilj identičan.

Sabina Ćudić, negatorka agresije i genocida, na čelu je projekta kreiranog daleko izvan Bosne i Hercegovine i napravljenog da bi se lažnim vrijednostima trovao istinski multietnički krvotok svakog bosanskohercegovačkog domoljuba.

Jer, ko je zaboravio, da podsjetimo da su nam u svakom neopreznom izletu u javnost kolovođe i kadrovi Narandžaste stranke poručivali šta nisu. Nisu muslimani, nisu Bošnjaci… a nikada nam nisu rekli ko su oni zapravo!

Danas je posve izlišno da nam to kažu, jer bi svima moralo biti jasno da su Sabina Ćudić, Edin Forto i Njihova stranka politička ekspozitura stranih i nama nenaklonjenih faktora.

Jer, sve ono što su rekli o sebi govori u prilog toj tezi. Sabina Ćudić je, recimo, za legitimnu zastavu Republike BiH koristila termin identičan Dodikovom, ali i terminu likova poput Karamatića – „ratna zastava“. Jer, Sabini smetaju ljiljani kao simbol otpora, kao što joj smeta i otpor, pa je u vrijeme donošenja odluka o obilježavanju Dana Kantona Sarajevo problematizirala „rat kao centralnu temu“.

Njihova stranka, s predsjednicom Ćudić na čelu, ne voli ni Armiju RBiH, a posebno ne voli njene najveće generale. Zbog te stranke dozvola za ulicu generala Mehmeda Alagića skupljala je prašinu do iznemoglosti. Ima učesnika rata koje Sabina voli, mahom su iz njene stranke, ali evo nudim joj da ću pojesti svu travu s teritorije koju su njeni učesnici oslobodili, a da ona obiđe teritoriju koju su oslobodili rahmetli Mehmed Alagić i njegovi borci! A nije mi namjera minimizirati učešće bilo koga u odbrani BiH!

Moramo pričati istinu, ma koliko gorka bila, radi budućih generacija… „Bijeljinu su 1992. godine blokirali muslimani pod vodstvom SDA. U svakoj ulici bile su barikade napravljene od svačega, pa čak i kamiona i traktora, a na barikadama naoružani muslimani koji su sve kontrolisali…“

Ovako je u Sabininom ritmu govorio tadašnji potpredsjednik Sabinine stranke u Bijeljini, Dževad Bukvić. I to je ono što definiše antibosanski, pa i antimuslimanski identitet Narandžaste stranke.

No, nisu samo ratne teme antibosanski element Našista. Na njihovu nesreću ima nas koji ih pratimo, da ne bismo bili iznenađeni. A poznajući ih, nismo se iznenadili kada su Sabina Ćudić, Dragan Mioković, Damir Arnaut i slični počeli nuditi priču o konsocijaciji kao rješenju bosanskohercegovačkog pitanja.

Za zaboravne, podsjetit ću da i srpski i hrvatski ideolozi zastupaju tu tezu, jer bi takvo uređenje bilo preduslov za konačni raspad naše države.

U junu 2024. godine u Sarajevu je održan skup pod nazivom „Sarajevski plenum – Quo vadis Balkan“, a na panelu „O Ustavu i potrebi promjene Ustava u BiH“ govorila je i Ćudić.

„O konsocijaciji ću reći da imamo grubo podijeljene vrste – korporativne i liberalne. Mi živimo jednu jako rigidnu konsocijaciju gdje su osigurana bukvalno definisana prava svih etničkih skupina. Moje pitanje kao političara i politologa jeste da li se mi unutar postojećeg Ustava možemo kretati od rigidne ka liberalnoj konsocijaciji. Ja mislim da je pogrešno zagovarati demokratiju kao vladavinu većine. Ja bih voljela da krenemo ka liberalnoj demokratiji i da se udaljimo od naših podjela te da osjetimo pripadnost sistemu koji garantuje prava svima.“

To što je govorila gluposti o vrstama konsocijacije pokazuje šupljinu njenog političkog znanja, ali to što zagovara konsocijaciju u Bosni i Hercegovini učinilo ju je novom nadom srpskih i hrvatskih politika, koje su oružanu agresiju zamijenile političkom.

Poveznice radi, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović je u oktobru 2020. godine pisao međunarodnim zvaničnicima i naveo da je BiH „postkonfliktno i duboko podijeljeno društvo“, te da je zbog toga BiH „organizirana kao konsocijacijska demokracija“.

Odavno tu nema dileme ko je ko, problem je samo što patriote ove zemlje nisu u stanju proniknuti u dubinu zla sarajevskog AfD-a.

I na kraju, vratimo se posljednjoj poruci da je agresija na BiH, odnosno rat, u rječniku Sabine Ćudić bila „borba za moć“. Zanimljivo, u potrebi dodvoravanja biračkom tijelu, samo nekoliko dana prije nego što će izgovoriti anticivilizacijsku poruku, Ćudić nam je opisala dio svog ratnog djetinjstva.

Nakon što opisuje trenutak pada granate, Ćudić kaže ovako: „Brat nije bio u parku. Bio je u stanu lijepe A., djevojke u koju se zaljubio, a koja se od ranijeg ranjavanja oporavljala kod kuće. Krišom joj je odnio maminu knjigu Šantićeve poezije…“ Ne piše Sabina ko je bacio granatu, jednu od miliona bačenih među civile i time ugrozio živote svima u blizini, ali eto priča o ratu.

Ne znam hoće li ovo čitati, ali evo isječka iz mog ratnog djetinjstva. S manje od sedam godina čuo sam riječ rat nakon što je transporter iznad moje kuće počeo pucati na džamiju u mom selu Kijevo. Pješačio sam od Kijeva do sela Dujmovići, na obroncima Bjelašnice, dijelom prolazeći pored neprijateljskih linija. S platoa kod nekadašnjeg hotela Famos na ovoj planini stariji su dvogledom gledali kako nam pale kuće. Nešto kasnije, s jedanaest godina, gledao sam ljudski mozak na zidu nakon što je granata ubila čovjeka, kao i samog čovjeka u posljednjim trzajima, na mjestu gdje sam se netom prije igrao loptom. Niko u mojoj porodici, a ni u širem krugu poznanika od Kijeva, preko Bjelašnice do Hrasnice, nije bio politički moćan da bi mu spaljivali kuću ili ubijali djecu zbog moći, kako to Ćudić tvrdi.

Priče ljudi iz Prijedora, Sanskog Mosta, Srebrenice, Zvornika, Bijeljine, Višegrada, Žepe, Goražda, Bihaća, Sarajeva i Tuzle daleko su teže i nemaju veze s moći, nego s namjerom istrebljenja jednog naroda i jedne vjere zarad etničke dominacije i homogenizacije. Upamti to, Sabina, i neka ti se ne povraća na haške presude, tamo sve piše!

I za kraj još jedna poruka. A tiče se Sabinine „vadione“ na zaštiti „multikulturnog“ karaktera odbrane Bosne i Hercegovine. Zna li Sabina za Radeta Zoranovića i odsudni tekbir na Žuči? Zna li za majora Mihajla Petrovića, Beograđanina koji je za Bosnu dao život? On se, Sabina, borio za Bosnu kakvu je poznavao, a ti se boriš za Bosnu kakvu su ti šefovi rekli da treba biti.

I zato bi narandžasti, sarajevski AfD morao biti tretiran kao i onaj njemački. Zapravo i strože, jer Sarajevo je centar antifašizma, bilo i ostalo, koliko god to smetalo Sabini i njenoj narandžastoj sviti.

Jer, 2024. godine tamošnji mediji pisali su da su političari iz SPD-a, CDU/CSU-a, Zelenih i Ljevice tražili zabranu AfD-a, pa je vrijeme da se nakon Općih izbora 2026. godine, vođeni tim primjerom, i mi riješimo sarajevskog AfD-a.

Jer, lopatari su se raspojasali.