Piše: Prof. dr. Džemal Sokolović
Slučaj Slaven Kovačević vs. Država Bosna i Hercegovina pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu preobratio se u svoju suprotnost, u slučaj u kome “država” Bosna i Hercegovina nastupa protiv g. Kovačevića, svog građanina. Da li 'država' koja pretvara pravni spor u kome njen građanin traži zaštitu svog prava ustvari pravi vlastiti salto mortale? Zbilja – da li pravi? Na ovo pitanje možemo dobiti smislen odgovor samo ako ustanovimo, teorijski naravno, koga to zastupaju gospođa Mijić, agentica (?) 'države' Bosne i Hercegovine, i gospodin Kovačević, građanin te iste države. Što se tiče empirijskog odgovora na ovo pitanje, u slučaju agentice, on bi mogao biti zanimljiv i istražnim organima. Uzgred, agente koji zastupaju državu po Ustavu imenuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Tako je g. Mijić u ovom slučaju zapravo agentica Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, ali će u nastavku ove teorijske analize biti predstavljena kao agentica države.
Koga dakle predstavljaju g. Kovačević i gđa Mijić. Odgovor je kvintesencijalan, jer je to odgovor na hamletovsko pitanje države Bosne i Hercegovine i njenog ‘biti il’ ne biti '.
Koga predstavlja g. Slaven Kovačević? Boreći se za svoje individualno pravo, Kovačević se bori za prava svih građana Bosne i Hercegovine. Čineći tako, on u stvari potvrđuje dosljednost svom principu o pojedincu kao temelju građanskog društva. Šta više, on se na taj način bori za demokratsko ustrojstvo države, kojeg nema bez društva u kome nisu ugrožena prava njenih državljana. Ali, upravo ta 'država' sada ustaje protiv njega i njegove borbe za državu. Interesantno je i važno, da Sud ostaje dosljedan samome sebi, od samog početka pojedinačne borbe građana Bosne i Hercegovine za svoja ljudska prava, sve od slučaja Sejdić i Finci, pa do najskorijeg, presuđujući u njihovu korist. Podržavajući Kovačevićevo stanovište, Sud u Strasbourgu je presudio da je država Bosna i Hercegovina JEDNO, a to je temeljno stanovište političke filozofije od Sokrata do Hegela. Čineći tako, Sud dokazuje, a to je ono sto impresionira svakog filozofa prava, da ne stoji samo na stanovištu pozitivnog prava, (koje per definitionem polazi od okolnosti u kojima nastaje), nego od prirodnog prava, za kojeg filozof i protestant G.W.F. Hegel kaže da je i filozofsko pravo. Nadilazeći nivo pozitivnog prava do kojeg je dosegao Daytonski ugovor i Ustav u njemu sadržan, Sud pomaže 'državi' Bosni i Hercegovini da se približi statusu Države, države bez navodnih znakova. Kako to Sud, potpomognut g. Kovačevićem i svim ostalim aplikantima pred Sudom, postiže? Vrlo jednostavno! Dosljedno postulatu prirodnog prava, prava koje se zasniva na umnosti i pravičnosti, Sud uspostavlja Bosnu i Hercegovinu kao JEDNO izborno tijelo. Na toj osnovi, Sud vraća svim građanima Bosne i Hercegovine, a ne samo građaninu Kovačeviću, pravo da budu ravnopravni na svakom djeliću državne teritorije. Ovo pravo je trenutnim Ustavom uzurpirano!
Zasto je ovo sokratovsko-hegelovsko stanovište države kao JEDNOG bitno za shvatanje pojma, a ne samo egzistencije države? Država je, naime, ono opće. Da bi to bila, opće a ne neko posebno, država se mora sastojati od svakog pojedinačnog, uključujući i gospodu Sejdića, Fincija, Pudarića, Zornić itd, sve do, i naročito, g. Kovačevića. Država kao Jedno može nastati samo na temelju onog Pojedinačnog, svakog njenog građanina. U protivnom, država će biti pozornica permanentnih sukoba onih, ma kojih, posebnosti, a naročito onih etničkih, kao sto je to u slučaju 'države' Bosne i Hercegovine, koju zastupa gospođa Mijić. Samo pojedinačnost je rješenje svakog sukoba između posebnog, bilo kojeg, (etničkog, rasnog, vjerskog itd.) i onog općeg (države). To je ono sto je cilj građanina Kovačevića i ono sto je polazna tačka demokratske države. I to je stanoviste protestanta Hegela. Neporecivo i logično. Zato se mora odati priznanje i Sudu, i g. Kovačeviću.
