Quo vadis

Činjenica: u Srebrenici je od 1992. do 1995. ubijeno 826 đece; samo tokom jedne sedmice u julu 1995. stradala su 694 đeteta. U tom periodu išla sam u osnovnu školu i śećam se kako su preko noći, umjesto programa za najmlađe, na televiziji počele emisije o „tenkovima gusjenicama koje melju đecu“. I dan-danas mogu nacrtati voditelja koji u džinsu i šarenoj košulji slikovito opisuje sve te opasnosti. 

Moji su me izveli iz dnevne sobe da ne gledam, ali stara drvena vrata uvijek imaju neku rupicu za špijunažu. 

U školi smo tek bili naučili sva slova kada smo dobili zadatak da napišemo pismo vojnicima koji idu u rat. Učitelj nam je izdiktirao i sadržaj: „Ubijaj neprijatelje, čuvaj se od prehlade…“ Roditeljima je bilo sumnjivo što krijem svesku, pa sam morala naglas da pročitam domaći. Rekli su mi da napišem novi sastav misleći o vršnjacima, a ne o vojnicima u ratu.

Śećam se da sam napisala nešto naivno: čuvajte sve đevojčice i dječake, ne rušite naše vrtiće, škole i igrališta. Otac je tada prvi i posljednji put otišao u školu. Nikada nijesam saznala što je rekao učitelju, ali se ovaj poslije razgovora vratio unezvijeren i naredio mi da pročitam sastav pred razredom. Više nam nije čitao „Rat za mir“. Poslije sam ratove vodila sama, ali tog prvog se śećam po svesci koju sam krila od roditelja i sastavu koji sam morala da napišem ponovo, ovoga puta misleći na đecu.

Na đecu mislim i dok gledam sahranu Ratka Mladića. Dao je čokoladu Izudinu Aliću u Potočarima, a osmogodišnjak nije znao ko je čovjek u uniformi… Mislio je samo na čokoladu. Mladić je pred kamerama uvjeravao ljude da im se ništa neće dogoditi. Izudin je preživio, njegov otac nije. 

Danas se čovjeku pravosnažno osuđenom za genocid odaju počasti, a od preživjelih se očekuje da i taj prizor podnesu. Tijelo je iz Haga stiglo avionom Vlade Srbije, kovčeg su nosili pripadnici Vojske Srbije; bili su tu ministri, vojni orkestar i počasni vod; ispaljena su tri plotuna, a patrijarh Porfirije služio je opelo. Portparolka Evropske komisije Paula Pinjo saopštila je da državnih počasti nije bilo. Đe je onda bila država, ako nije u svom avionu, sa svojom vojskom i ministrima?

U Srebrenici je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, a tokom opsade Sarajeva 1.601 dijete. Ništa od toga nije bilo prepreka da se krvolok isprati kao junak. Zato me ne zanima koliko je ljudi došlo na sahranu mrtvog Mladića koliko me interesuje koliko će đece iz tog prenosa naučiti da treba biti kao on. Što će im roditelji reći ako pitaju zbog čega mu vojska odaje počast i zašto mu patrijarh služi opelo?

I danas pomislim kako sam ja mogla biti jedna od 826, ili moj tada tek rođeni brat. Mi smo imali sreću jer nijesmo ušli u „pogrešan“ voz ili autobus, zalutali uz neku rijeku za psom ili se igrali s pogrešnom mačkom u selu. Bili smo i „prave“ vjere, druga đeca nijesu mogla da je biraju, kao ni mi svoju. 

Godinama kasnije, tokom studija u Ljubljani, upoznala sam drugaricu koja nam je ispričala kako je njena majka, dok je išla po vodu, na ceradi kamiona u prolazu prepoznala očeve vezane, vučom otkinute ruke. Oca koji se nikada nije vratio s posla. Tokom priprema jedne predstave pravili smo neke glupe šale i analizirali jedni drugima lica. Jednoj prijateljici rekla sam da u njenom licu vidim više ljudi, više muškaraca. Tek kasnije saznala sam da je jedna od usvojenih bosanskih beba čije su majke preživjele ratno silovanje. Ne znam da li se ona śeća moje rečenice. Ja je svakako nikad neću zaboraviti.

Fazili Efendić ubijeni su muž, sin i još 22 članova porodice. Sahrana komandanta snaga koje su ih ubile za nju je ogledalo Srbije. U njemu su i tribine Crvene zvezde i Partizana, minut ćutanja Mladiću i transparent „Pravac Potočari“. To mjesto, đe su muškarci i dječaci odvajani, đe porodice danas dolaze na grobove, neko je ponovo ispisao kao odredište. Mrtvom Mladiću transparent ne treba, jasno je da se živima pokazuje pravac.

Onima koji sada slave Mladića opet smeta što se o žrtvama govori. Miloševića ste pustili niz vodu ne zato što je ratove vodio, nego zato što ih je izgubio. Hoćete njemačke plate, a suočavanje sa zločinima ostavili biste Njemcima. Crtate murale, osveštavate puške i onda se čudite što neko u tome prepoznaje poziv u novi rat. Neće se to samo od sebe promijeniti ulaskom Srbije u Evropsku uniju, dok se kod kuće đeci pokazuje kome treba da se dive. 

Moj otac je zbog jednog takvog školskog zadatka otišao da razgovara s učiteljem. Ko će danas objasniti đeci zašto se čovjek osuđen za genocid sahranjuje uz vojne počasti i što se od njih očekuje da o njemu zapamte?

U posljednjoj sceni filma „Quo vadis, Aida?“ (2020) Jasmile Žbanić đeca pokrivaju i otkrivaju oči. Taj mi se prizor vraća dok gledam Evropu koja ne vidi državne počasti i društvo koje zna presudu, ali svom djetetu ipak pokazuje heroja. 

Ratko Mladić ostaje zločinac, koliko god mu puta ime izgovorili u molitvi. Kada ga država i crkva nude đeci kao nekoga kome treba odati počast, porodicama ubijenih poručuju da ni poslije presude njihovi mrtvi nijesu važniji od njegovog junaštva. Tako ih ubijaju drugi put, pred kamerama, bez potrebe da išta sakriju. 

Spavaju li vam đeca mirno? Možda i ona sanjaju tenkove gusjenice.