Jedini način da se provedu odluke Europskog suda za ljudska prava (slučaj Sejdić-Finci i drugi slični slučajevi) jest da se ukine tročlano Predsjedništvo i zamijeni izborom jedne osobe za predsjednika s bitno suženim, mahom ceremonijalnim ovlastima
Piše: Višeslav Raos
Nakon što je isprva najavio nametanje izmjena izbornoga zakona, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schmidt je naposljetku pred kraj srpnja donekle reterirao, davši bošnjačkim i hrvatskim stranačkim prvacima šest tjedana da se dogovore oko spornih dijelova odluke.
Pomalo je to apsurdno, budući da je cijela poanta tzv. bonskih ovlasti da visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini može, ako procijeni da je nužno, prerezati pokoji gordijski čvor i nametnuti neko zakonsko rješenje ako se suprotstavljeni interesi domaćih političkih aktera zapletu u međusobnoj blokadi. Također, budući da dogovor nije na vidiku, a nakon šest tjedana će održavanje izbora biti iza ugla, ova odluka da svoju odluku stavi 'na hlađenje' u konačnici se može smatrati odustajanjem od donošenja odluke u punom opsegu.
Pa ipak, nakon što je nametnuo samo tehnički dio odluke, tj. one izmjene izbornoga zakona koje bi trebale osigurati veću transparentnost i pravičnost izbornoga postupka, kao i bolju regulaciju izborne kampanje i njenog financiranja, zaključio je kako će ponovno intervenirati (čitaj: iskoristiti bonske ovlasti za nametanje zakonskoga rješenja) ako se nakon šest tjedana ne postigne dogovor ključnih političkih aktera (čitaj: u prvom redu SDA i HDZ-a BiH, no također i SDA s jedne strane, te ujedinjene oporbe s druge strane (SDP BiH, Narod i pravda, Naša stranka, a u širem smislu i Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića te Narodni europski savez)). Obećao je kako će pokušati smisliti neko pravično rješenje za 'slučaj Ljubić', odnosno pitanje izbora hrvatskih izaslanika u Domu naroda Federacije BiH.
Optužbe, prijetnje i jadikovke
Kada je u bosanskohercegovačke medije izašao tekst nacrta izmjena izbornoga zakona koji je Ured Visokoga predstavnika (OHR) bio pripremio, nastala je opća halabuka. Krenule su optužbe da je država ugrožena, čule su se insinuacije kako je novi rat na pomolu, a djelomično se optuživalo i hrvatsku diplomaciju da je 'skuhala' Schmidta i ishodovala rješenje koje odgovara upravo zahtjevima HDZ-a sa sjedištem u Mostaru. Predizborno je vrijeme, a već mjesecima traje natezanje oko (ne)dogovora oko izmjene izbornoga zakona, tako da povišeni tonovi zapravo ne čude.
No, ovakvu količinu žuči, pa i otvorenoga govora mržnje (poziva na nasilje) u medijima, a posebice na društvenim mrežama, BiH već dosta dugo nije iskusila. Stranke koje se protive rješenjima sadržanima u prijedlogu odluke, u prvom redu SDA Bakira Izetbegovića, izvela je i ljude na ulice, no prosvjedi se ipak nisu toliko omasovili kako su neki komentatori na društvenim mrežama bili očekivali ili se nadali.
Polurješenje za tek dio problema
Što je to toliko razljutilo kritičare prijedloga izmjena izbornoga zakona? Premda je prijedlog odluke, između ostalog, predviđao ukidanje mogućnosti da dvije trećine jednog kluba konstitutivnog naroda u Domu naroda Federacije BiH uloži veto zbog zaštite vitalnog nacionalnog interesa po bilo kojem pitanju, već samo kod jasno navedenih tema (jezik, kultura, teritorijalni ustroj i sl.) koje se tiču interesa tog naroda, što bi, dakako, smanjilo mogućnost međusobnih blokada Hrvata i Bošnjaka u tom entitetu, na nož je dočekan prijedlog načina izbora izaslanika u Dom naroda koji se biraju po kantonalnim skupštinama. Prvo, predloženo je da se svakako koriste podatci iz posljednjeg popisa stanovništva (2013.), a ne predratni popis (1991.). No, kritičari smatraju da se ovime na neki način prihvaća etničko čišćenje kao zacementirano stanje te da još nisu ispunjeni uvjeti povratka prognanika i izbjeglica sukladno aneksu 7 Daytonskog sporazuma. Međutim, treba, nažalost, konstatirati kako je prošlo 27 godina od rata te je iluzorno očekivati daljnji masovniji povratak građana u svoje stare zavičaje. I dalje postoje napori za povratak, mahom Bošnjaka u Podrinje, dok, primjerice, Hrvati povratnici u Posavinu doživljavaju niz prepreka i zastrašivanja. Pored toga, bošnjačke, ali i multietničke stranke, poput SDP-a BiH, obrušile su se na odredbu o tri posto koja bi se primjenjivala pri popunjavanju Doma naroda.
Odredba od 3 posto se u medijima posve krivo interpretirala kao nekakav diskriminatorni prag koji će onemogućiti malim skupinama (nacionalnim manjinama i onima koji se ne izjašnjavaju u etničkom smislu) da budu zastupljeni u Domu naroda. Međutim, radi se samo o primjeni istog obrasca raspodjele mandata koji se koristi i na izborima za donji dom parlamenta, tj. izborni prag od tri posto te preračunavanje uz pomoć Sainte-Laguëove metode (za djelitelje se koristi niz neparnih brojeva). U onim kantonima u kojima neka od skupina ima manje od tri posto udjela u ukupnom broju svojih pripadnika u Federaciji, birao bi se zajednički član, sukladno redoslijedu rezultata glasovanja. U praksi se ništa dramatično ne bi promijenilo, no ukupno bi način popunjavanja Doma naroda bolje odražavao prostorni raspored stanovništva. Valja podsjetiti da Dom naroda nije klasični federalni gornji dom koji bi predstavljao federalne jedinice, već se radi o konsocijacijskom tijelu koje predstavlja glavne skupine u društvu, a način popunjavanja se provodi preko kantonalnih skupština. Problem je, dakako, u činjenici da su kantoni prilično nejednake veličine po broju stanovnika, što odražava to da su nastali na temelju ratnih granica i mirovnog sporazuma, a ne funkcionalno-upravnih kriterija. Kada bi kantoni bili ujednačenijeg broja stanovnika, dobar dio ovih rasprava bi bio izlišan.
Izvrnuta logika
Kritičari prijedloga o način popunjavanja Doma naroda otvoreno su govorili kako im je to neprihvatljivo ne samo zbog navodnog produbljivanja etničkih podjela u zemlji, već i zbog toga što bi onda više hrvatskih izaslanika dolazilo iz većinski hrvatskih kantona, što bi u praksi značilo prilično siguran broj HDZ-ovaca u Domu naroda, koji bi time imali presudan utjecaj na formiranje izvršne vlasti u Federaciji. Drugim riječima, nastavak majorizacije se opravdava sprječavanjem moguće situacije u kojoj jedna stranka uvijek ima mogućnost blokirati odluke i procese. Međutim, radi se o izvrnutoj logici, budući da bi uz dokidanje majorizacije možda konačno bio otvoren i put za istinski razvoj kompetitivnog stranačkog natjecanja među bosanskohercegovačkim Hrvatima. Kada bi se riješila pretpolitička pitanja pravičnog predstavništva, možda bi se ti birači ohrabrili učiniti otklon od generičkog glasovanja. Uz autentičnu, organsku pluralizaciju tog segmenta stranačkoga sustava u BiH, nestalo bi i motiva za korištenje mehanizama blokade.
Što se tiče primjedbi da bi Schmidt izmjenama ustava Federacije BiH prekoračio svoje ovlasti, treba podsjetiti da je pokojni Paddy Ashdown (koji, doduše, jest bio kritiziran kao posebno samovoljan Visoki predstavnik) bio intervenirao u ustave obaju entiteta 2002., 2004., 2005. i 2006. godine.
Također, treba reći da su kritičari Schmidtovog prijedloga u pravu kada kažu da se njime rješavaju svi ostali izborni problemi, tj. pitanja pravičnog predstavništva i jednakosti glasa. Međutim, jedini način da se provedu odluke Europskog suda za ljudska prava (slučaj Sejdić-Finci i drugi slični slučajevi) jest da se ukine tročlano Predsjedništvo i zamijeni izborom jedne osobe za predsjednika s bitno suženim, mahom ceremonijalnim ovlastima, za koju bi se svi građani mogli kandidirati i za koju bi se moglo na jednak način glasovati u cijeloj zemlji. Prebacivanje težišta s Predsjedništva na Vijeće ministara osnažilo bi državnu vlast, ali i nagnalo stranke različitog etničkog predznaka da zdušnije surađuju. Dakako, predsjednika s ceremonijalnim ovlastima niti nije nužno pučki birati, tako da bi to mogla raditi i Parlamentarna skupština, tajnim glasovanjem i uz dvotrećinsku većinu.
Što ostaje?
U pozadini svega ostaje to da je demokratsko političko predstavništvo u susjednoj zemlji u sjeni dugogodišnjih stranačkih lidera, korupcije i partikularnih interesa. Ostaje i to da nije postignuto minimalno suglasje oko naravi države i načina upravljanja identitetskim razlikama u zemlji. Nadalje, žučni prijepori oko izborne reforme djelomično su i posljedica žestoke borbe za bošnjačkog člana predsjedništva između Izetbegovića i ujedinjene oporbe koja podupire SDP-ovog Denisa Bećirovića. Bez obzira na postojeće odredbe izbornoga zakona, upravo bi ovaj sraz mogao imati negativnog utjecaja po Komšićeve šanse za reizbor. Naposljetku, nije nemoguće da nakon listopadskih izbora u Predsjedništvu budu tri osobe od kojih niti jedna nije na čelu svoje stranke, što bi svakako bilo dobro i poticajno za smjenu generacija koja je jedan od važnih preduvjeta za demokratski napredak Bosne i Hercegovine.
(Autor je kolumnist. Tekst je izvorno objavljen na tportal.hr)
