Piše: Nermin Hodžić
Aliju Izetbegovića i njegovu političku misao i pragmu danas možemo čitati i kao misaonu napetost koja se opire jednostavnom tumačenju. Njegova politička praksa ostavila je pitanje koje još i danas prečesto izbjegavamo: kako živjeti političke razlike, a da one ne prerastu u logiku uništenja?
Izetbegovića, naime, čitati i u ključu političke teorije agonizma, belgijske teoretičarke Chantall Muffe koja nalazi srednji put, izneđu antagonizma i konsenzusa.
Bosna i Hercegovina nikada nije bila jednostavna zajednica. Kako je sam Izetbegović znao kazati: „Bosna je složena zemlja: tri religije, tri naroda i oni ‘drugi’.“ Ta rečenica ne nudi utjehu, nego dijagnozu.
Ona podsjeća da se ova zemlja ne može voditi kroz jednostavne formule, niti kroz lažnu harmoniju.
Izetbegović se nije zalagao za unificiranje društva, niti za potiranje razlika. Razlike nije doživljavao kao grešku, nego kao političku činjenicu. Zajednica, u tom smislu, ne nastaje ukidanjem napetosti, nego odgovornošću prema njima. Ili, upravljanjem njima.
Problem današnje politike nije postojanje razlika, nego nesposobnost da ih politički nosimo. Razlike danas ili moraliziramo, ili sentimentaliziramo, ili administriramo. Ali, rijetko ih pretvaramo u odgovornu političku dinamiku. Nekako, stalno smo u pravu, a rijetko u stanju!
Zato Dejton danas više liči na tabu nego na odluku. A bio je upravo to: odluka koja nije bila pravedna, ali jeste nužna. U Izetbegovićevoj političkoj praksi kompromis nikada nije bio shvaćen kao izdaja, nego kao cijena zajedničkog života. To je odluka koja ne poništava razlike, nego ih smješta u okvir opstanka.
Njegovo razumijevanje velikih sila i međunarodne zajednice bilo je agonističko u najzrelijem smislu te riječi. Znao je da se Bosna i Hercegovina ne može održati bez saglasnosti velikih, ali je jednako jasno znao da se ta saglasnost ne dobiva slabostima. Zato međunarodnu politiku nije čitao ni kao moralno-didaktičku bajku ni kao ciničnu trgovinu, nego kao prostor u kojem se istovremeno mora tražiti priznanje i čuvati vlastito dostojanstvo.
Često je ponavljao da moramo biti dobri plemeniti, ali i jaki. Jer, samo se jaki poštuju. U toj jednostavnoj rečenici sadržana je cijela njegova agonistička filozofija međunarodnih odnosa: vrijednosti bez snage ostaju vapaj, a snaga bez vrijednosti postaje nasilje. Saglasnost velikih bila je nužna, ali ona je morala biti rezultat političke vidljivosti, a ne političke poslušnosti.
