"Otvoreni Balkan" - sasvim otvorena politika!

Piše: Damir Rastoder

Ako je i bilo neke dileme vezano za inicijativu "Otvoreni Balkan" više je ne bi trebalo biti.

Najprije je Sergej Lavrov, u napadu bijesa, zbog nemogućnosti da doputuje u Beograd, rekao da je cilj njegove posjete bio dati podršku tom projektu, dok je Aleksandar Vučić nedvosmisleno poručio da će se konsultirati sa liderima "Otvorenog Balkana" da li će zajedno prisustvovati samitu EU-zapadni Balkan u Briselu.

Naravno da se odgovor unaprijed znao.

No, Vučić i, njegovo sa neba vidljivo šibicarenje, nisu glavni predmet ovog teksta.

Ono što je on htio svjesno ili nesvjesno reći je da ova inicijativa nema nikakve veze sa ekonomijom, trgovinom, uklanjanjem barijera, dugim čekanjima na granicama, već da je ovo par exellance politička ideja iza koje koje stoje Rama i Vučić. Tu je Zaev bio tek treći igrač "potreban da bi se basket mogao igrati".

Djeluje možda ponižavajuće za bivšeg makedonskog premijera, ali su kasnija dešavanja potvrdila ovu konstataciju.

To važi i za Dimitra Kovačevskog koji je naslijedio Zaeva, ali ne i za predsjednika te zemlje Stevu Panderevskog koji je od starta imao rezerve prema ovoj inicijativi, ali ne i ustavna ovlaštenja i političku snagu da joj se otvoreno suprostavi.

Kao što je već pisao Politicki.ba, u osnovi projekta je dokazivanje Briselu da se Balkanci mogu sami dogovarati i funkcionirati, čak i stvarati čvršće saveze, ako ih Evropa već ne želi prihvatiti. Dakle, ovo je prijedlog koji suštinski predstavlja alternativu punopravnom članstvu zemalja regije u EU, iako će i Rama i Vučić to demantirati.

Pošto nas nećete primiti da sjedimo za istim stolom u Briselu, mi ćemo formirati Balkansku uniju sa sjedistem u Beogradu i Tirani. A onda ćemo, kako rezoniraju Vučić i Rama, pregovarati sa EU na drugim osnovama.

Uostalom, sve se ovo uklapa u mentalni i politički sklop dvojice predsjednika koji smatraju da trebaju voditi mnogo veće države nego što su Srbija i Albanija.

Svojevremeno je kosovski disident Adem Demaqi predlagao kao rješenje za jugoslovensku krizu da se formira tzv. Balkanija, koja bi uključivala bivše republike, minus Slovenija i Hrvatska, a plus Albanija.

Poslije svega što se desilo, sumnjamo da bi Demaqi insistirao na ovakvom političkom projektu i vjerovatno se prevrće u grobu zbog Raminih eksperimenata i bratimljenja sa Vučićem.

Ni u samoj Albaniji, inicijativa "Otvoreni Balkan" nema većinsku podršku u javnosti i teško da će opstati nakon Raminog odlaska sa vlasti.

Konačno, kakav je to otvoreni Balkan ako mu se tri preostale države izričito protive, osim Abazovića, koji se slučajno zatekao na mjestu premijera Crne Gore, ali nimalo slučajno insistira na projektu kome se protivi većinska Crna Gora.

Čovjek sa 5.5% podrške, niti ima političku snagu, niti lični autoritet i kredibilitet da Crnu Goru uvuče u "Otvoreni Balkan", usprkos obavezi i obećanjima koje je dao Vučiću i Rami.

Tako će ovaj projekat završiti kao političko mrtvorođenče, uprkos podršci SAD, koju nova administracija vuče još iz Trampovog vakta.

Ali, što se grbavo rodi, to vrijeme ne ispravi.

Projekat je trebao uključiti svih šest država regije, pristupilo mu je svega tri, isključivo se trebao baviti ekonomijom i trgovinom, a postao je dominantno politički, trebao je biti u funkciji bržeg pristupanja zemalja regije EU, da bi se transformirao u protivtežu i čak kontriranje tom procesu.

Na kraju, ovo je lična inicijativa dvojice hiperambicioznih predsjednika, koja je u funkciji njihovih velikodržavnih aspiracija, ali i kratkoročnih marketinških potreba.

Čak i da su Vučić i Rama u pravu, da su njihove visikoumne ideje plemenite i altruistične, postavlja se pitanje na kojim bi se vrednostima formirala ta njihova Balkanska unija.

Jer ovde je o tome riječ, a ne nikakvom otvorenom Balkanu koji je trebao olakšati transport paradajiza, paprika, smokija, plazme i drugih roba.

Kao prvo, države regije nisu uzajamno riješile ni međusobne granice. O priznanju da i ne govorimo. Na blisku prošlost gledaju potpuno različito. Na budućnost također.

Sve zemlje teže članstvu u EU, izuzev Srbije koja je potpuno i većinski okrenuta Rusiji.

Sve države imaju aspiracije da uđu u NATO osim Srbije u kojoj je podrška tom vojnom savezu svega 12%.

Srbijansko društvo pokazuje naglašeni prezir prema svemu zapadnom, modernom i drugačijem. To je isto društvo koje je podržavalo Miloševića u ratovima devedesetih i koje sada podržava i Vučića samo zato što smatraju da on bolje vara, laže i šibicari od Miloševića.

Vučić je najbolje ogledalo današnjeg ukupnog srpskog društva.

Nažalost.

Sa takvima je nemoguće praviti nikakva savezništva, otvorene ili zatvorene balkane, sasvim svejedno.