Definitivno, ona je bila neko ko je cijelo vrijeme podržavao stabilokratiju na Balkanu, na račun vladavine prava i građanskih sloboda, ne riješevši nijedno od otvorenih pitanja u regionu.
Piše: Damir Rastoder
Poslije poraza Donalda Trampa na američkim izborima, Aleksandar Vučić ostaje i bez drugog stuba međunarodne podrške, pošto Angela Merkel odlazi u političku penziju.
Zajednička konferencija za štampu njemačke kancelarke i srbijanskog predsjednika samo je pokazala zašto je dobro što Angela odlazi i zašto je loše što Vučić ostaje.
Definitivno, ona je bila neko ko je cijelo vrijeme podržavao stabilokratiju na Balkanu, na račun vladavine prava i građanskih sloboda, ne riješevši nijedno od otvorenih pitanja u regionu.
Angela Merkel je svojevremeno direktno uticala na obaranje sa vlasti Borisa Tadića, upravo zbog odbijanja da razriješi kosovski čvor, a danas je Kosovo tamo gdje je i bilo prije deset godina.
Možda čak i dalje od bilo kakve normalizacije sa Srbijom.
Tada je kancelarka bila brutalna na konferenciji za štampu sa Borisom Tadićem.
Danas nemušto zaobilazi odgovore i na pitanja o Kosovu, jer bi tako priznala svoj politički neuspjeh.
Dok i laicima postaje jasno da mira i stabilnosti u regionu neće biti dok je god Vučić na vlasti u Srbiji, Merkel to očito ne smeta, već odabirom destinacija za svoju oproštajnu turneju (Beograd i Tirana) daje otvorenu podršku svojim favoritima na zapadnom Balkanu.
Sa Vučićem i Ramom, ona računa da može implementirati svoj Berlinski proces, zbog njihovog uticaja na sunarodnike u susjednim državama i činjenice da su to dva najbrojnija naroda u regiji.
Pored već spomenutog Kosova, Berlinski proces je drugi veliki poraz njemačke kancelarke.
Odnosi na Balkanu, od završetka rata, nikada nisu bili gori. Isključivo zahvaljujući Vučićevoj Srbiji, koja je u sukobu skoro sa svim svojim susjedima. Da stvar bude još zanimljivija, njeni miljenici, Vučić i Rama izlaze sa konkurentskom idejom “Otvoreni Balkan”, time u potpunosti dezavuirajući Berlinski proces. Koji, uzgred budi rečeno, kao svoj rezultat može uknjižiti otvaranje nekih kancelarija za mlade sa Balkana i saradnju privrednih komora. Naravno, i bezbroj najava o infrastrukturnim projektima.
Znači, gotovo ništa.
Ako se ovome doda i sramna uloga Njemačke, a naročito ovdašnje ambasade, oko događanja u Crnoj Gori, gdje su činjenjem i nečinjenjem direktno pomogli pročetničkim snagama da dođu na vlast, onda postaje jasnije da je Merkelova igrala na kartu podrške onima za koje smatra da su najjači faktor u regionu.
Ni politika prema Bosni nije bila ni dobronamjerna ni uspješna, osim u jednom slučaju kada je zaustavila projekat Vučića i Thacija oko promjene granica na Balkanu.
Sve inicijative OHR-a u vezi sankcija prema onima koji krše odredbe Dejtonskog sporazuma ili inicijative za primjenu bonskih ovlasti, uglavnom je zaustavljao njen ured.
Zato se njenom odlasku mogu radovati svi, osim Vučića.
Na spomenutoj konferenciji za medije, srbijanski predsjednik se 17 puta zahvalio Merkelovoj. Za sve i svašta.
Kao i svaka ličnost sa autoritarnim sklonostima, Vučić je knjiški dokazao kako je ponizan prema onima koji su iznad njega, taman onoliko koliko je ohol i bahat prema podređenima.
Bilo je mučno posmatrati srbijanskog predsjednika kako saopćava da ima tremu pred sastanak sa njemačkom kancelarkom, kako su bar prenijeli tamošnji mediji, pa do izliva zahvalnosti i dječije radosti koje pokazuje pred cjelokupnom regionalnom javnošću.
Teško Srbiji sa njim, a bogami teško i svima nama u okruženju.
