Mrtvi fazani i druge punjene ptice

Drugim riječima, niko od muslimana danas, nema isključivo pravo na ocjenjivanje bilo čije ispravnosti u vjerovanju i prakticiranju jer niko nije, niti do Dana Velikog Suda može biti uvjeren u apsolutnu ispravnost svoga vjerivanja i svoje prakse. 

Slijedi da danas niko nema pravo vlastito vjerivanje i praksu nazivati „jedinim, pravim“ Islamom i jedini ispravnim Pravim Putem. 

U najkraćem, samo Bog Uzvišeni, zna ko se od Njegovih stvorenja Njemu klanja, Njemu dovi i Njemu ibadet čini (robuje) onako kako je On (Uzvišen je On!) zadovoljan. 

Zajednički elementi Islama, odnosno islamijjeta na razini ljudi su: posvjedočenje vjerovanja da je Bog Jedan i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, te, prihvatanje obaveza obavljanja namaza, posta mjeseca Ramazana, plaćanja / davanja zekata i u, skladu sa mogućnostima, obavljanje hodočašća (hadždž). Tumačenje načina izvršenja rečenog i sve ostalo u vezi s tim predmet je fikha, a fikh je, rekao sam, ljudsko djelo te stoga, nesavršen i nipošto nije božanski. Oni koji se pridržavaju i ispunjavaju ove uvjete zadovoljili su obredni odnosno, religijski dio vjere. A Islam nije religija, nego sveobuhvatan sistem življenja, svjeto i vjeronazora, odnosno, vjera.

Isto, ili makar slično, vrijedi i za Šerijat. Šerijat je Božiji Zakon koji na ljudskoj razini ima svoja tumačenja koja se zovu fikh (pravila), a fikhova ima više od nekoliko i, ovisno o dominirajućoj pravnoj školi smatraju, se jednakopravnim. Nijedan fikh, ljudsko tumačenje Božijeg Zakona, nema prednost nad drugim, niti je ikada ijedan fakih (tumač zakona i donosilac propisa) pritvrdio čak ni ekskluzivitet, a kamoli identičnost fikha i Šerijata. Unutar nacionalnih cjelina ili pak na razini pravnih škola postoji skup učenjaka koji konsenzusom! donose pravila koja vrijede samo za tu ili predmetnu zajednicu i nisu univerzalno primjenjiva! 

Budući da Islam u svojoj osnovi ima lijep odgoj, pristojno ponašanje i dobra djela i negiranje bilo kakvog nasilja što se posebno naglašava kur'anskim imperativom kojim se zabranjuje prisila u vjeri - slijedi, i u svim drugim ljudskim aktivnostima - teror, strah, ubistva, ugnjetavanje, maltretiranje... da ne nabrajam dalje - protivni su temeljnoj i krunskoj Svetoj Knjizi Islama, Kur'anu Časnom, vrlo su blizu izlasku i izvođenju iz vjere, ako već ne kvalificiraju nasilnika i teroristu kao (samo)izopćenika iz Islama. U tom smislu, ideologiju nasilnika i siledžija, a kamoli ubica nazivati „radikalnim islamom“ ne može biti dalje ni od istine ni od Islama... Ni od suštine Islama kao pokoravanja Bogu. 

Kako god su izvanjski simboli poput brijanja brkova i puštanja brada, potkraćivanja pantalona, oslovljavanja sa „brate“... samo izvanjski i samo simboli, tako su i ekstremni izuzeci od općeprihvaćenih pravila, na čemu insistiraju svi koji tvrde da primjenjuju „šerijat“, a na što mnogi koji se smatraju muslimanima svode ukupan sunnet Allahovog poslanika Muhammeda, mir neka je s njim i njegovima, samo ekstremi i izuzeci. Bez suštine, bez lijepog odgoja, pristojnog ponašanja i dobrih djela, nema islamijjeta.

 Umjesto zaključka, ako je Islam metaforički - kao što jeste - zgrada od stotinu spratova, talibani i njima slični možda jesu u zgradi, ali u njenom podrumu. 

Kad očajanje zahvati ljude 

Ako smognemo snage da za trenutak, po, strani ostavimo svu devijantnost tumačenja islamskog vjerozakona što svijet iz neznanja - ali i talibani iz zle namjere - nazivaju šerijatom (objasnit ću kasnije) i stanje i situaciju u susjednom Afganistanu sagledamo iz koliko-toliko realne perspektive, onda će nam u oči upasti nekoliko činjenica koje kao trunje ili prašinu treptanjem i suzama nastojimo isprati. Prva, brzina zauzimanja teritorija i lahkoća prolaska kroz zemlju bez normalnih, asfaltiranih puteva, ne može se čak ni nazvati osvanjanjem, govori u prilog makar, pretpostavki da su talibani ako ne jedva dočekani, ili prilično dobrodošli onda, da je većina potpuno ravnodušna jer, niti će im biti bolje, a teško da im može biti puno gore. Drugo, postupci i ponašanje mase na i oko aerodroma, naročito onih nesretnika koji su se ugnijezdili na krilima aviona te, svs one nesreće koje su za tim, a s tim u, vezi uslijedile ukazuje da nije riječ baš o obrazovanim kadrovima kojima bi se bilo ko obradovao. 

Valjda već deseti dan javnim prostorom i Bosne i Hercegovine odjekuje samo geografski parafrazirana antologijska rečenica koju u Oskarom nagrađenim filmu Danisa Tanovića, izgovara Almir Kurt Kugla: „A sr..a u Afganistanu...“ Nisam siguran kad smo postali tako tankoćutni, dušebrižni i blagoslavenski tugaljivo zabrinuti nad sudbinom cijelog jednog naroda hiljadama kilometara čak i zračne linije daleko od naše napredne, prosperitetne i nadasve za primjer uspješne zemlje Bosne i Hercegovine. No, dobro je da jesmo. Hvala Bogu pa smo se mi riješili pojedinačnih i kolektivnih rastakatelja i raščinitelja naše zemlje, pljačkaša naše zajedničke imovine / budžeta, lopova,  pronevjeritelja i utajitelja između nas, pa sve emocije možemo usmjeriti na daleku nesretnu zemlju. Odnosno, hvala Bogu, pa su makar neki od njih na godišnjem odmoru pa smo koliko-toliko pošteđeni njihovih mudrosti i dubokoumica. 

Kad očajanje prelazi u kajanje 

Nije nas dakle, zaobišlo ni ovo zadnje (globalno) lamentiranje nad sudbinom afanistanskih muškaraca(?!), žena, djevojaka i djevojčica prepuštenih izvjesno reukcionistički sirovom, surovom i rigidnom tumačenju Božijeg Zakona o kojoj su se bezmalo prije godinu i pol dogovorili i složili predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i opskurni predstavnik snaga kojima je zvanična vlast i vojska jednostavno, predala zemlju, narod i vlast. Nismo uspjeli izbjeći ni zamku da talibane (koje su, samo da napomenem, za svoje potrebe izmislili Amerikanci) smjestimo u kontekst okupatora vlastite zemlje, a nas sve ostale slobodoumne i demokratične (koji računamo na pomoć istih tih Amerikanaca da nas oslobode etničkog nasilja naših vlastodržaca) na stranu oslobodilaca i glasnih zagovornika zapadnoumskog pravovjerja. 

Naporedo sa tim, skrećući privremeno pažnju radije, opsjednutost političkim reality zvijezdama i omiljenim negativacima, zanimanje pučanstva očigledno privlači i sudbina degutantno deformiranih gumibarbika i mentalno poremećenih gumikenova. 

Prije ili kasnije, ako već nemamo, svi ćemo imati neko svoje mišljenje i neki svoj stav prema svemu pa i prema stvarima koje nas se više ili manje tiču, pa i prema onima geografski hiljadama kilometara daleko od nas. Trenutno, mišljenje i stav Bosanaca i Hercegovaca o događanjima u Afganistanu relevantan je u svjetskim razmjerama otprilike onoliko koliko vrijedi naše mišljenje i stav o nasljevanju Marsa ili, pak, čvrsta riješenost i obećanje da se u to nećemo miješati.

No, hoće li ili neće svjetska elita razmatrati naseljavanje Balkana, naročito Zapadnog Afganistancima koji se u svojoj zemlji više ne osjećaju „doma“ i donošenje odluke o tome vjerovatno je pitanje trenutka. Ni za to - kao ni za naseljavanje Marsa - nećemo biti pitani čak ni konsultirani ali nas se za razliku od naseljavanja Marsa, ovo drugo naseljavanje može i mora itekako ticati. Ali, to je sasvim druga tema koja zahtijeva posebnu pozornost.