piše: Dr. sci. Edin
Urjan Kukavica
Rekao bih pomalo, a ustvari nemalo, straši tišina kojom su događanja u Afganistanu, koji je više nego što komentar ovoga tipa može podnijeti, ali većina može stati u kvalifikaciju dolazak / povratak talibana na vlast, propratila ovdašnja teološka i svjetovna ulema.
Naravno, kao i u svakoj sličnoj prilici red je spomenuti nekoliko časnih i nešto manje nečasnih izuzetaka od kojih su prvi pokušali dati svoj doprinos razumijevanju situacije i njenih posljedica, a drugi potpuno nepozvani, nenadležni i nepotrebni, samo doprinijeli zloslutnosti tišine pozvanih, nadležnih i zaduženih.
Beskrajna žudnja za misijom
Treba li reći da je prazninu – i tišinu – popunila upravo ova druga skupina nesuvislim otvorenim pismima koja nikada neće doći do onih kojima su namijenjena te im druge svrhe osim osiguravanja vlastite prisutnosti u javnom prostoru ne vidim svrhu te, nešto kasnije i izjavama koje ne da nemaju veze sa istinom, nego se znakovito razilaze sa zdravim razumom.
Za pažnju javnosti koju su dobili veliku krivicu snose i mediji – premda razumijem i novinare, urednici su često narednici te je potraga za budalaštinama koje makar i mirišu na vijest postala egzistencijalno pitanje.
No, hraniti ljude lošim vijestima gore je nego ih ostaviti gladne.
Jednako zlokobno je ovakve tektonske poremećaje prepustiti internetu, you tubeu, Facebooku... influenserima, ljudima sumnjivih namjera i još sumnjivijih izvora finansiranja čiji se you tube kanali, twitter nalozi i ostali kanali javnog komuniciranja ne zatvaraju i ne ukidaju a sadržaj ne briše usprkos brojnim spornim tradicijskim, teološkim i drugim tvrdnjama.
Gore od toga možda je samo prepustiti komentiranje bivšim – šta god da su bivši – koji se ni na koji način ne mogu riješiti ovisnosti o vlasti, moći i utjecaju.
Koncentrični krugovi gluposti
Otkriva li se makar dio odgovora na sva pitanja koja lebde u teškom ozračju koje su događanja u Afganistanu napravila i u Bosni i Hercegovini, u komentaru jednog anonimnog bosanskog internetskog mudraca koji je zasipanje zlatom, bajama, jahtama... novoizabranog – sada već bivšeg – američkog predsjednika od strane saudijskog kralja proslavio riječima, parafraziram: „Vidi što im je krivo što naš(?!) kralj ima para i zlata da dijeli“.
Prisvajanje saudijskog kralja, izdanka ne toliko duge koliko loše dinastije koja nepunih stotinu godina vlada Arabijom koju je „počastila“ i prefiksom u vidu porodičnog imena ili, pak, podastirući mu se pod noge i posredno ga moleći da „nas“, „njega“, „njih“, kogagod... usvoji ili prisvoji kod svakoga normalnog izaziva osjećaj koji je za nijansu gori od onoga koji izaziva spajanje pojmova amanet i Bosna i Hercegovina u jednu rečenicu.
No, trend koji je zacrtan u toku rata u Bosni i Hercegovini, a koji je najočigledniji i najbezazleniji u modnom izričaju i styalingu, a nemjerljivo opasniji i zloslutniji u mentalnom sklopu, rezultirat će sa par događaja koji su prošli ispod radara, a kojima se u bosansku muslimansku stvarnost uvode ozbiljno opasne novosti, da ne kažem novotarije jer, nijedna nije od jučer, od kojih je kvalificiranje nekih popularnih premda, nedugoročnih i nedugovjekih trendova, sljedbi i kretanja u Islamu srednjim putem, vjerovatno najopasnija.
Nije sasvim – nije uopće! – jasno čime su te sljedbe zaslužile da ih se determinira srednjim putem, temeljnom kur'anskom odrednicom kojom se Islam kvalificira kao „ni lijevo ni desno“ u odnosu na ono što su ljudi napravili sa prethodnim Božijim objavama ali i, unutar Islama određuje pravi put koji – da bi bio prav i pravi – ne smije skretati u krajnosti jer je to najbolji i najsigurniji način da se prekorači ili probije bankina. Pitanja koja ova konstatacija izravno nameće: Izvodi li skretanje u bilo koje i kakve krajnosti iz Islama i je li počinitelj ekstremnog (ne)djela, ubistva, kasapljenja, klanja, silovanja, otmice, prinudnog braka... koje je u Islamu doktrinarno zabranjeno još uvijek musliman ali grješnik ili uopće više nije musliman, ostavit ćemo kao temu za raspravu među teolozima.
Sve to – i mnoštvo drugih stvari za koje ovdje nema prostora – prolazi uz tužnu šutnju nadležnih, pozvanih, zaduženih da vode muslimane pravim, srednjim putem. Šutnju smatram tužnom jer su oba moguća razloga za neoglašavanje jednako tužna, s tim da se ne zna samo koji je tužniji: jedan je, ako nemaju ništa reći na sve što se događa ili, pak, ako imaju šta reći, a ne smiju.
Do neprepoznavanja dovedena suština vjere
U međuvremenu, laički, ima stvari o kojima nikakvo razilaženje u mišljenju i stavu ne dolazi u obzir naprosto stoga što je riječ o neupitnim istinitostima o kojima ljudi zdravog razuma ne mogu niti su ikada imali neslaganja. Nažalost, uvijek je bilo neusporedivo više onih drugih koji su zbog razlika u mišljenju pokretali ratove koji su, kao po pravilu, uvijek više koštali nedužne nego one koji su ih pokretali.
Najprije treba znati da je Islam jedan, a nas koji se smatramo i nazivamo muslimanima, pripadnicima ili sljedbenicima Islama, oko milijardu i pol podijeljenih na nacije, narode, etnije, plemena, pravne škole, sljedbe, sekte... Većina od milijardu i pol muslimana ima svoje mišljenje i svoj stav o Islamu, i o Poslaniku, i o Kur'anu, i o Vjerozakonu i nijedan jedini stav nije moguće niti je dopušteno identificirati sa univerzalnim Islamom niti je ekskluzivizam po pitanju pravovjerja, kako vlastitog, tako i kolektivnog, a pogotovo općeg, uopće dopušten ljudima.
